Mary i ja upoznali smo se dok smo još bili djeca. Rođeni smo u istom gradiću, nekako u isto vrijeme, a samim time i naše su sudbine bile isprepletene na mnoge načine. Živjela je nekoliko kuća dalje od moje, isto nam je stablo lipe s jeseni otpuhivalo lišće u dvorišta, ista nam je sjena bila zaklon od ljetnih žega, isti smo zalazak gledali svakog dana za vrućih ljetnih mjeseci dok bismo sjedili na trošnom trijemu mog pokojnog oca. Često bismo odlazili do rijeke na kraju grada i satima gledali kako teče. Nismo ništa govorili, tek bi se s vremena na vrijeme pogledali, njoj bi se omaknuo osmijeh na rubu usana, a kada me jednom nehotice primila za ruku, ruke su nam tako i ostale zauvijek, i dok smo tako gledali rijeku znali smo da su svi naši snovi poput svake pojedinačne kapi vode što nam protječe pred očima, znali smo, svaka je svaka kap jedna mogućnost. Nebo nam je bilo granica. Željeli smo vidjeti zalazak na kraju rijeke, s onu stranu mora, samo smo je trebali pratiti. Samo smo trebali izabrati.
I jesmo. Mary je zatrudnila još dok smo bili u srednjoj školi, a ubrzo zatim smo se i vjenčali. Nije bilo ceremonije niti glazbe, veselih gostiju niti vina, nije bilo cigana ni pjesme, tek sivi ured matičara, nekoliko slova na bijelom papiru i oči prepune sna.
To je bio posljednji put da sam vidio te oči. Zaposlio sam se odmah po završetku školovanja u jednoj građevinskoj tvrtki. Tamo sam proveo većinu svog života radeći za druge, ispunjavajući snove ljudima koje nisam poznavao, zidajući sreću potpunim strancima. Nakon posla vraćao bih se kući u blago pripitom stanju i legao pokraj Mary koja je već odavno spavala. Ili sam barem tako mislio. Nakon što bih legao prepun mirisa cigareta i jeftinog viskija, lakih žena i znoja, okrenula bi se na drugu stranu, duboko uzdahnula i gledala kroz prozor u zvjezdano nebo satima dok ne bi usnula.
Godine su prolazile, dobili smo troje djece kojima sam jedva znao imena, kojima sam propustio sve rođendane, a samo me najmlađa Sarah zvala ''tata''. Ostalo dvoje nije me zvalo nikako. Razgovarali smo samo kada im je trebao novac koji sam im davao kako bi savjest barem povremeno bila tiša. Svaka je godina urezivala dublju boru na moje lice, ruke su postajale sve slabije, a novca sam imao sve više. Mary me više nije gledala, ležali bismo kao potpuni neznanci, pravio sam se kako me to ne dira previše, kako sam zaboravio naše snove. Njene oči jednostavno više nisu marile.
Nakon cijelog vijeka koji je prošao mimo mene, napokon sam sakupio dovoljno novca da otvorim svoju tvrtku. Djeca su odavno napustila naš dom, rasula se svijetom poput pepela. Imao sam dovoljno novca da im osiguram najbolje školvanje ali sam se osjećao kao i kada sam sa dvadesetak godina zidao kuće ljudima koji bi to masno platili mome gazdi. Mary i ja ostali smo sami u ogromnoj kući. U nesnosnoj tišini koja mi je tako teško pritiskala srce da ga često nisam niti osjetio u grudima.
Ostavila me kada su sijede već odavno zagospodarile mojom glavom. Dok sam jedne večeri sjedio u naslonjaču s čašom najskupljeg škotskog viskija u ruci i nabijenim pištoljem prislonjenim na glavu u drugoj, odraz mog lika u ogledalu nasuprot mene na trenutak je izgledao kao onaj stari ja, negdje u daljini nazirao se bljesak onog pogleda koji sam tako dobro pamtio.
Sljedećeg sam jutra kupio prastari kabriolet, kroz idućih nekoliko dana rasprodao svo bogatstvo što sam imao, a novac prebacio djeci na račune, uzeo sa sobom tek nekoliko osnovnih stvari i nešto novca te otišao na put s kojeg se nisam mislio vratiti.
Bila je kasna jesen kada sam stigao do rijeke. Purpurna je izmaglica lagano titrala površinom, a prohladni je vjetar nečujno srtujao mojim ostarjelim tijelom.
Na obali je, zavijena u sjenu, stajala ona. S istim onim pogledom.

Inspirirano pjesmom ''The River'' Brucea Springsteena.