Prošle su godine. Cijeli je jedan vijek prohujao pored mene u mahnitom zanosu, gotovo podrugljivo, ne osvrčući se na mene ni trenutka. Dugo me nije bilo u stvarnom svijetu. Stvorio sam iluzornu kupolu iz koje rijetko izlazim. Nije me odveć briga što se izvan nje dešava. Sa sigurne udaljenosti pratim događaje koji se odvijaju na jednak način kako bi se odvijali i da sam u njima sudjelujem. Gledam kako ljudi žive, vole, umiru sami poput ostavljenih pasa u nekoj zabitoj ulicu koja odiše smrću. Gledam kako se povremeno zaustavljaju kod moje kupole i premda me mogu vidjeti, bezizražajno prolaze pored mene kao što bi prošli i pokraj leša onog psa. Ponekad se netko i zagleda u mene, možda prošapće koju nerazgovijetnu psovku i suptilno mi okrene leđa kako bi vlastito kajanje bilo što tiše, kako ih glas u glavi ne bi progonio više od koje minute. Zastane ponekad i ona. Uputi mi osmijeh koji me nakratko prodrma. U tim rijetkim trenucima shvatim da sam još uvijek živ, da mi umorno srce još ponekad slabašno zadrhti. No i ona ode kao i svi, a ja ne smijem poći za njom, ne smijem napustiti svoju kupolu jer ionako joj ne bi donio ništa dobro. Samo pregršt pitanja na koje oboje ne bi znali odgovor. Bolje je ovako. Siguran sam da će jednog dana zastati kod kupole s nekim pogrešnim, nekim tko i neće zapravo znati što to radi, nekim tko me neće ni vidjeti. Sekunda osmijeha i pogleda tada će biti kraća nego ikada, a trenutak poslije uputit će se u smjeru trgovine dječjom odjećom gurajući kolica iz kojih će prigušeno odijekivati dječji plač. I više se neće osvrtati. Više neće doći. I sve će biti po starom. Možda jednom i iziđem među ljude. Među gomilu nasmijanih i uplakanih lica i sudbina tako nevažnih za moje postojanje da svaki odjek istih može zvučati tek kao nebitan šapat u beskrajnom ambisu davno zaboravljnih priča. Prošetat ću tada gradom, dodirivat ću gradske fasade, oronule zidove mnogobrojnih ruševnih zgrada. Umiješat ću se u gužvu gradskih ulica, izgubiti se i otići daleko od kupole, zaboravit ću put natrag. Kada me naposljetku izmore lutanja, a put kući više neću znati, sjest ću na klupu u parku i gledati ljude kako prolaze, a kupola će se polako nadvijati nad mene i prije nego što i spazim, opet ću razmišljati da će jednog dana ovaj svijet živjeti samnom unutar mog obasjanog doma. Zagledan u dubok bezdan, urlici zvijeri sve su mi bliže. Ispunjavaju mi kupolu svakog dana sve silnije, sve jače i strašnije. Kroz nejasan obris stakla gledao sam u vlastite oči, gledao sam u oči zvijeri...

http://www.youtube.com/watch?v=KhX3HZCV74k