Sjedio sam u sobi od stakla. Oko mene se prostirao golemi prozirni beskraj kojem se nije nazirao ni početak ni svršetak. Mogao sam danima hodati od mjesta do mjesta, gdjgod se nasloniti na stakleni zid, no nigdje ne nazirah ikakvu promjenu monotonog krajolika koji me okruživao. I kad sam znao pomisliti kako je to samo san, nisam lucidno mogao poletjeti ili se probuditi u znoju. Kroz staklo sam vidio samo bjelinu pa da sam ga i uspio razbiti ne znam da li bih se vinuo u nebo ili stao u slobodnom padu tražiti kraj nepreglednog bezdana. Pokušavao sam razbiti staklo ili prerezati nevidljive niti što su me sputavale, no svaki moj pokušaj završio bi tek očajnim pozivom u pomoć što se odbijao od staklenih stjenki te mi se strmoglavo vraćao u glavu ispunjavajući mi um tjeskobom koju nisam želio ni mogao shvatiti. Jeka mi je činila društvo samo u najtužnijim satima. Ili danima. Godinama. Nisam osjećao ni gladi ni žeđi niti bilo kakvih drugih ljudskih potreba te sam upravo zbog te činjenice počeo sumnjati kako možda i nisam čovjek. Možda sam samo projekcija, sjena nečije duše onkraj suludih snova. Ponekad sam znao čuti glasove u daljini te bih tada trčao i urlao ne bi li me tko čuo. Nitko nije odgovorio, a glasovi su bili nerazgovijetni i daleki. Tužni. Nisam spavao, nije mi trebalo sna, zurio bih u prazninu i kovitlao mislima razne scenarije koji bi mi ponudili barem neko objašnjenje ovog jadnog stanja u kojem sam se našao. Razmišljao sam o suncu i vjetru, o kapima kiše i rosi, razmišljao sam o krvi koja se prelijeva preko mog staklenog zatvora i tijelu koje u mahnitom zanosu probija prozirnu sjenku te se baca u ponor kojem se negdje na dnu možda nazire kraj. Razmišljao sam o maloj crnoj točki, ne većoj od vrha igle, o malom crnom izlazu iz bijelog pakla, o izlazu kojeg bi polako mogao raširiti te se uvući u tamu, tamu koja bi mi konačno podarila malo sna,malo odmora od ovog prokletog svjetla. Nigdje međutim nisam našao takvo mjesto. Znao sam satima držati oči zatvorene i gledati neki nepoznati ocean i slušati šum mramorno mirnih mora, zamišljati kako upijam mirise dalekih obala. Pod zatvorenim mi se kapcima stvarali raznobojni oblici koje sam čisto iz dosade pokušavao zapamtiti. Jedan se od nijh, međutim, ponavljao mnogo više puta te je u svojem pojavljivanju bio mnogo učestaliji od ostalih. Nakon određenog vremena shvatio sam kako me interval njegovog ponavljanja polako ali sigurno uljuljkavao u nešto što bi se moglo nazvati snom. Prepustio sam se. Sanjao sam. Sanjao sam nakon tako mnogo vremena. Predamnom su plesali oblici, mnoštvo njih, sjajnih boja, tako divni i šareni, u tmini sna izmjenivali su dodire isprepličući se međusobno. A tada sam se probudio. Na opće oduševljenje oko mene bijaše mrkli mrak. Bilo je hladno i sve me boljelo. Osjećaji koje sam bio davno zaboravio. Disao sam kao prvi put u životu. Oprezno sam krenuo kroz tamu prateći nejasne zvukove koji su se jedva čujno probijali kroz koprenu noći. Bojao sam se kako da se svjetlo nije pretvorilo u noć te da sam i dalje u golemoj staklenoj sobi. Vrata. Škljocaj. S neizmjernim sam oduševljenjem ušao u novu prostoriju koja je bila obasjana tek slabim crvenkastim svjetlom. Zvuk koji sam pratio naglo se pojačao. Golemi su strojevi bučno radili. Sakrih se u sjenu ispod jednog od nijh. Uz lagani je povjetarac pokraj mene prošao stvor nalik na uztreptalu sjenu na zidu stvorenu od svjetla petrolejke. Obrisi strojeva bili su prepuni uskovitlanih prilika lakših od zraka koje kao da su tvorile ogromnu crnu, zaštitničku kabanicu nad bučnim metalnim čudovištima iz kojih su redom izlazili ljudi u raznim pozama, oblicima i radnjama. Svaki od tih ljudi što su neobično bili zaustavljeni u vremenu, imao je moje lice. Uvijek isto i bezražajno, naborano i zagledano u daljinu. Ne mogavši suspregnuti strah, potrčao sam koliko su me noge nosile uzduž čudne tvornice. Sjene su krenule zamnom. Koliko god sam brzo trčao to su mi bile bliže, s pokretnih traka smijala su mi se vlastita lica. Moji su se progonitelji ujedinili u golemu smjesu mraka stvarajući nož što se velikom brzinom počeo spuštati prema meni. Tupa bol u leđima. Krv mi se slijevala iz ustiju, onemoćalo sam rukama držao kvaku vratiju. Škljocaj...

Sjedio je za stolom. Tih, sam i zamišljen. Grčevito je stiskao olovku. Ideja kao da mu je zapela na stijenci mozga. Maloprije je bila tu,a sada je nestala jednako silovito kako se i pojavila. Na bijelom papiru tek skica kocke unutar koje je sjedio čovjek zagledan u malu crnu točku izvan sivih rubova, mjesto gdje je pukla olovka...