Još mi i danas zatitra sjena njenih očiju. Kao apstrakcija absinthom omamljenog slikara. Dok je slikao jahao je zmaja i udisao oblake, dok je on slikao, mene je zmaj zeleno promatrao. Pratio me ulicama dok sam udisao parkove i zelene krošnje grada, pratio me dok sam bježao od kičastih krovova što kriju površnu sliku vremena, krovova što kriju bore jednog grada. S golubovima se krio na tavanima, s lastavicama je letio do onog trenutka kada bi one otišle na jug. On je ostajao. Ostajao je kako bi me pratio. I svakog je dana bio sve umorniji. Umorniji od uzaludnog traženja, umoran od leta. Oblaci više nisu bili čisti, krovovi pocrnješe, kiša ih više nije mogla isprati. A ja sam znao da me prati ali ga nisam mogao vidjeti. Osjećao sam kako prolazim kroz mrenu zamućenih očiju i sve mi to djelovalo čudno. Okrutan je grad. Jednog mu dana oslabila krila i taman kada sam izlazio iz radnje nehajno zaključavajući vrata, izašla je iz susjednog ateljea u zelenom baloneru, začuđena, kao da se upravo rodila i ugledala plavo nebo. Dobro, odavno već nebo nije plavo, mislim da je to samo sjećanje na neka drugačija vremena kojih ja nisam niti svjestan. Zastala je pred jednom od mojih slika i gledala je s jednakim ushitom kao i nebo do maloprije. Upitao sam je dali želi da joj poklonim sliku na što je odgovorila da je slika tek ideja te da bi voljela upoznati umjetnika. Ostatak popodneva sjedili smo na klupi pod jednom krošnjom. Pričala mi je kako je nebo doista plavo. Nisam joj vjerovao. S osmjehom mi je obećala da će se vratiti sutra. I vratila se. S jednakim osmjehom i sjajem u očima, oduševljenjem što može sjediti u parku, gledati sliku jednog grada. Dolazila je tako svakoga dana kroz nekoliko mjeseci i svaki sam se put iznova veselio našim susretima, i svakog bih puta bio sve tužniji kada bi odlazila. Jedanput sam joj rekao kako ne želim da ode, ili ako već mora da ću ja poći s njom. Nestalo je sjaja u njenim očima. Pobjegla je, i koliko god sam se trudio nisam je mogao pratiti, kao da je odletjela.

Te sam noći usnio san. Sljedećeg sam jutra naslikao zmaja na plavom nebu. I doista je bilo plavo.

Iz zrcala me gleda neki drugačiji ja. Njemu oči nisu mutne i ne miriše na ustajali znoj. Brada mu nije stara pet dana, a od nemarnih šiški na licu on nije dobio prištiće. Lice mu nije masno i ne sluša cajke. Čita filozofske knjige i uživa u jazzu, na njega ne laju bijesni psi kada prođe ulicom. One ne kasni na posao jer je na tom poslu šef pa mu se nitko ništa ne usudi reći. On je gospodar svoga dana, može otići na gablec kada to poželi i sigurno neće jesti deset deka Posebne iz Konzuma. Ako bi već i ušao u tu trgovinu, prodavačica će ga ljubazno pozdraviti te sjetno opsovati kada izađe van. Ništa mu neće reći u lice, izbjegavat će njegov pogled. On ne nosi manduru već fino odijelo, na njega ne seru ptice jer ionako ima dosta sreće. Nekada je bio najbolji student, od njega su prepisivali kolege, a svi ostadoše na prvoj godini. Djevojka mu nije debela i ne radi kao konobarica. Ne voli je, niti ona voli njega, ali tako lijepo izgleda dok šeće pored njega. Ševi se sa njegovim najboljim prijateljem,ali dobro, njegova je žena puno bolja u krevetu. Ne voli kada ljudi prose na ulici, uvijek ih prijavi policiji. Ne živi u predgrađu, ima stan u centru. Ne smeta mu buka, ipak je u centru. Ne zna zabiti čavao, niti prepiliti dasku ali je zato jako dobar s oružjem. Svake ga večeri čisti i skuplja hrabrost.

Iz zrcala me gleda neki drugačiji ja, svakog mi je jutra sve sličniji, ali znam da to još uvijek nisam ja.
Još jedan dan. Moj odraz u zrcalu. Identičan. Razlika je samo u tome što ovaj s druge strane drži pištolj uperen u mene. Pucanj. Krhotine. Ja.