Mrzim zvona. Mrzim taj zvuk minulih vremena, pogrebnih povorki i propuštenih prilika. Metalni su podsjetnik na sjetu, postavljaju previše pitanja, a ne nude niti jedan odgovor...Ta prokleta zvona. Sa zvonika javljaju da su prisutna, da su tu, u svakom kutku podsvijesti. Taman da zaboravim kada ispune nebo svojim zvukom, te me podsjete da nešto ipak ne valja... Iznad zvonika brodovi. Tamni brodovi što bježe u suton, u suton iza brda, daleko od zvonika, daleko od zvona. Ponoć. Podsjećaju me zvona da prošlo je još dvanaest sati mog života i da sam potrošio točno toliko. Sati koje ne mogu vratiti. A sati postaju dani, dani mjeseci, mjeseci godine. Sve prolazi. Ostaju samo zvona. Nekada se tornjem uspinjao stari zvonar. Sam je zvonio. Tada sam bio mirniji jer sam znao da je i on samo čovjek, da zvona ovise o njemu. Jednom je zakasnio. Nije bilo zvonjave da oglasi ponoć. Nikada više nije zvonio. Zvona ostadu sama u tišini zvonika, nepogrešiva. Budim se svake noći u ponoć i slušam prigušen pjev zvonika kroz zatvoren prozor. Strah me pustiti zvuk u sobu. Kao da mi se ruga. Kao da pjeva neku dječiju pjesmicu rugalicu, ponavlja se iznova, ceri se, krevelji. Kada vjetar zakovitla kroz otvoreni zvonik dok zvona iščekuju svoj trenutak, začuje se huk kao uvertira za simfoniju što slijedi. Za taj teški, metalni requiem koji ima punomoć nad ljudskom psihom, koji je poziva na put u mračne dijelove vlastite spoznaje. Gledam zvona. Probudila me po tko zna koji put. Bude me svake noći. Kucaju na prozor ali ja ne otvaram. Pitam se što će biti samnom kada jednom smognem hrabrosti otvoriti, kada ispune svaki kutak moje sobe, moje duše. Hoće li hrabrost biti dovoljna ? Noćas divlje zvone, jače no ikada. Njihov smijeh odzvanja nebom plašeći ptice, zavija tišina, na zidovima crkve rasplesale se sjene obližnjih stabala. Oluja će. Možda ona ispere zlosretni zvuk starih zvona, možda izbriše sjene sa zidova, možda priguši krikove. Koloplet strasti u ispovjedaonici grijeha. Pokajanje i vraćanje na pravi put. Put koji su odredila zvona. Izlazi kroz crna vrata dijete, od zvonjave se ne čuju jecaji, prolazi perivojem, odlazi u noć. Crna se vrata zatvaraju. Škljocaj. Svećenik zatvara patentni zatvarač hlača, a zvona se divlje smiju.

Prokleta zvona. Mrzim taj zvuk minulih vremena, pogrebnih povorki i propuštenih prilika.