Studen mu je grizla obraze. Zrak je bio toliko hladan da se ledio pri ulasku u nosnice. Imao je osjećaj da bi mu lice puklo poput lica porculanske lutke kada bi ga netko udario. No nije se toga plašio. Sumnjao je kako netko ovdje ima dovoljno snage uopće uputiti udarac. Čak ni oni najmlađi, koji su posljednji pristigli, nisu baš bili u cvjetu mladosti. Tržnica je bila poluprazna. Kao i uvijek, uostalom... Svježih namirnica rijetko kada bi bilo, a kada bi nekim čudom i pristigle, dobavljači bi ih zadržali za sebe. Unatoč tome, volio je ujutro šetati ma kako hladno bilo. U ovo doba godine ulice su uglavnom bile puste jer se hladnoća uvlačila u svaku poru egzistencije ostarjelih stanovnika. Snijeg je zatrpao prilaze i samo bi rijetki bili očišćeni. Oni mlađi donosili bi namirnice starijima koji su najčešće bili zatrpani, a nisu imali dovoljno snage kako bi podigli lopatu. S vremena na vrijeme, pokraj njega bi prošao automobil. Nije ih bilo mnogo, ali nisu bili zabranjeni, no samo bi ih si rijetki mogli priuštiti jer gorivo se nabavljalo jednako kao i namirnice. U slučaju kvara vozači bi bili prepušteni samima sebi jer drugog zanimanja osim čekanja nije bilo. Prijavio se da odradi nekoliko dana u trgovini ali ga još nisu pozvali. Dani su ponekad bili predugi, a noći često puta isprekidane prigušenim krikovima koji su se mogli nazrijeti u daljini. Često je prikriveno promatrao ulice. Vidio je čete koje bi kriomice odnosile tijela. Čak i tijela onih za koje je znao da su vrlo dobrog zdravlja. Prošao je tržnicu. Nije imao novaca pa nije ništa ni kupio. Novac bi dobivali jednom mjesečno. Bile su to, naravno, mirovine koje su za života zaradili, no taj je prihod bio samo za najosnovnije potrebe te bi ga potrošio u prva dva tjedna nakon primitka. Taj su nedostatak nadomještale javne kuhinje. To su ujedno i bila mjesta na kojima bi pričao sa poznanicima. Najčešće bi pričali o tome kakav je život izvan otoka. Tako je bilo i danas. Sjetio se kako su ih transportirali na ovo prokleto mjesto. Svijet je bio frustriran njihovom nemoći. Gledao je na televiziji kako se gradi otok i svakog je dana bio sve sigurniji da će tamo biti poslan. Jednog mu je dana, nekoliko otkako je otišao u mirovinu, došlo pismo koje je potvrdilo njegove sumnje. Unatoč žalosti obitelji koju je napuštao nitko nije ni pomišljao da to zaustavi. Ipak su svi potpisali sporazum, pa čak i on sam, ne sluteći kako će ga brzo sustići starost. Svijet je bio oslobođen utega godina te postao kvalitetnije mjesto za razvitak mlade inteligencije. I brzo je napredovao. Mnogo brže nego prije.
U zadnje vrijeme u javnim se kuhinjama sve više nudilo meso. I to vrlo kvalitetno. Tako je bilo i danas. Nitko više nije bio gladan, ali nakon jela i druženja, sa sumrakom svi bi odlazili kućama. Živio je u zgradi kao i svi ostali. Sve su zgrade bile iste. Bijele i visoke, gotovo nevidljive u magli. Gledao je televiziju. Noć je okupala ulice. Izvan otoka bijes je zavladao umovima. Mudrost više nije bila na cijeni. Nitko nije imao dovoljno godina. Padaju glave.
Osjetivši glad, kao i svake večeri prije sna, posegnuo je za smotuljkom koji je donio iz javne kuhinje. Jeo je u tišini... Ostatke večere baci u smeće. Čuo je kako četa maršira. Obukao je odijelo. Isto ono u kojem se oženio za najdivniju osobu na svijetu. Sjetno je pomilovao njenu sliku.
Legao je i zatvorio lijes. Probudilo ga je kucanje na vratima. Pogleda kroz prozor i vidje da je još mrak.
- Došli su - pomisli.
Oprezno otvori vrata. Četa. Nije mogao razabrati da li je osjetio razočaranje ili olakšanje kada su izgovorili tuđe ime. Poslao ih je u susjednu zgradu. Gledao je kroz okno kako izose lijes i odnose ga u smjeru trga i javne kuhinje. To ga je začudilo jer je groblje bilo u suprotnom smjeru. Vratio se na počinak. Ujutro je ponovo šetao praznom tržnicom.
Gusta se magla spustila na otok.