Kava, podočnjaci i dvoje muške djece
srijeda, 27.04.2016.
Izgubljeno dijete
...je točno onakav naslov zbog kojih ne gledam vijesti i izbjegavam portale. Naravno da to ne možeš baš uvijek izbjeći i da će neka vijest iz crne kronike uvijek naći put do tvoje svijesti i podsvijesti, pa makar za vrijeme gableca na poslu kad Duda prepičava Kati kako je od njezine susjede mala __________ (umetni skandaloznu vijest). Uz nekakav prirodni strah da nam potomke ne zadesi veće zlo od naših roditeljskih promašaja, često se pitamo kako bismo reagirali u nekoj stresnoj situaciji. Ne? Ne pitamo se? Samo ja? Ok, ja se često pitam kako bih reagirala u nekoj situaciji. Kao, uključi li ti se nekakav mehanizam koji te skulira i napraviš pravu stvar u pravo vrijeme i kao neka super majkažena spasiš dijete iz opasne situacije? Odgovor je- NE! Barem kod mene. Jer sam eto, igrom slučaja, jučer izgubila dijete. Na minutu.Okrenula sam se da ostavim torbu na klupu, a on je stajao kraj mene. Odložim torbu, provjerim velikoga. Tu je. Provjerim maloga. Tu j... Nema ga. Gledam oko sebe. Nema ga. Gledam dva metra oko sebe, tri metra, pet metara, pokušavam gledati dalje ali oči mi postaju kao dva kaleidoskopa i gledam ali više ne vidim, mičem glavom ali ništa, ne vidim, ne čujem, ne dišem, pokušavam ostati na nogama... Skužila sam odmah da sama ne mogu, da jednostavno gubim svaki kontakt sa stvarnošću pa sam prišla jednoj gospođi da ju pitam je li vidjela dijete u zelenoj jakni. Kako sam se približila ženi, tako sam ga ugledala kako trči po parku i ganja golubove. Htjela sam pasti na koljena s njim u zagrljaju i ridati mu u kapuljaču, ali sam se skulirala, kao ništa nije bilo.
Pišem si na ruku: - gledaj i kad ne gledaš i nabavi lajnu za djecu. Super stvar.
subota, 23.04.2016.
Isuse, kak mi se spava
Kad ste skužili da ste već nadživjeli one koji su vam prije pešest- petnajstdvajst godina bili ono... pa stari. Ili ne baš stari, ali ste mislili da ti ljudi znaju sve i imaju ful jasno postavljene stvari u životu? Iako sad znamo da je to bila zabluda- nit šta znamo nit šta razumijemo, al tak se furamo.
E, znaš kad sam ja skužila da sam stara? Kad sam kupila neke krpe za koje se ispostavilo da su super i raspametila se od sreće.
Bilo me same sebe sram. -Puj, kako te nije sramota?- rekla bih si da sam samo imala obraza pogledati se u ogledalo. No, krpe su stvarno zakon i sutra ću, kad se odmorim od večerašnjeg izlaska, otići po novi set.
A večerašnji izlazak... Veselim se tome danima, muža i djecu otpremila baki, ma sve je idealno. Osim što mi se spavaaaa, isuse kak mi se spava.
Naime, prijepodne sam zbog posla provela na Sljemenu. Bilo je malo vjetrovito, ali kad imaš cirkulaciju zmije vulgaris 'malo' je sasvim dovoljno da mi eritrocite pretvori u male kockice crvenog, našiljenog leda koji pokušava kroz pore izaći van iz tijela.
Doma sam samo skinula traperice, majicu i spravu za mučenje zvanu grudnjak (dam se kladiti da je to sranje smislio neki šovinistički sadist čija su pokoljenja, održavajući obiteljsku tradiciju, smislila tange i tuš za oči) i uvukla se u svoj oblak od kreveta (da, tak je dobar jer je novi i lijep). Ali noge, koje više nisu bile moje noge, nego noge nečega što je odležalo 6 mjeseci u kriokomori, su se odbijale zgrijat i tijelo se mi se nije moglo smiriti jer je uporno pokušavalo odbaciti strano tijelo zvano tuđa, hladna stopala. Vidim, vrag odnio šalu, morat ću pod tuš. Nenaviknuta na svakodnevnu higijenu, jer sam mama dvogodišnjaka, nevoljko sam pustila vodu po sebi i s olakšanjem zaključila da se neću dezintegrirati. A taj topli tuš, pa to je divan dar od boga čovječanstvu, gotovo ga nismo vrijedni. No, da ne hranim dalje perverzne umove i skratim priču, evo me u pidžami, u krevetu, s laptopom u krilu, krojim u glavi ormare za sobu, čitam blog.hr i trenutno me jedino ta ista glava, puna busena mokre kose spriječava da spustim rolete, ugasim mobitel, svjetla i zaspim ono... do prekosutra. #party animal #go hard or go home.
Ali izaći se mora, zar ne?
Oznake: stari se, spava nam se, baš nas briga
srijeda, 13.04.2016.
Horor zvan selidba
Preselišmo se mi. Svoj na svome. U svoja četiri zida, a zamalo i samo četiri zida...
Slušali smo godinama o selidbama, preuređenjima i majstorima koji ti se poseru u wc školjku i ostave ju na balkonu (čru stori, bajdvej). Ništa od toga se nije ostvarilo. Gospon Majstor, jedan fini, uredni, ljubazni i profesionalni bosanac (nije što je moje gore list, nego što je stvarno super) nam je pokazao da ima dobrih majstora i profesionalaca. Bilo je nekih grešaka, ali nšta vrijedno spomena. Moj savjet- dogovorite sastanak i vjerujte intuiciji. Sastančili smo i sa notornim seljačinama od majstora, koji su ono prikriveno lice koje smo nekim šestim čulom osjetili vrlo brzo i pokazali.
Ono što nam čak dva mjeseca nakon useljenja daje glavobolje su trgovine namještajem. Ma šta trgovine... SVE! Nema šta nisu sjebali.
Pa krenimo.
Negdje u prošlim postovima sam nahvalila ABC interijere. E, oni su nas prvi sjebali. Dakle, krenuli radovi, gospon Majstor rasturio kupaonu, složio bi pločice, i mi bi da on složi pločice... Ali nema kade. Čeka se kada koja samo što nije došla, jer je 6 tj., koliki je bio rok isporuke, taman isteklo.
Došao taj dan, kada stigla- oštećena. Kad me nije šlagiralo. Ajde, uzeli su tu kadu nazad i kroz nekoliko dana su nam dostavili novu kadu koja nije ona koju smo prethodno naručili i platili, nego neka žnj al ajd, bila je raspoloživa.
Sad bih ja tu mogla pričati naveliko o svemu tome, ali samo ću nabrojati što je sve bilo krivo, da ne tušim previše, ali da se zna.
Ajmo po dobavljačima.
Harvey Norman;
1)frižider, plaćen, čekao na isporuku nekih 2 mj jer nismo imali kud s njim prije, a još smo namještaja uzimali kod njih pa kao, neka sve skupa dovezu. Prvo došao krivi. Bijeli umjesto inox. Zatim došao inox, ali oštećen. Treći je došao kako treba.
2)krevet (to je kriv proizvođač) došao kopletno izgreban s jedne strane, a s druge strane sa dobrim komadom odvaljene iverice. Čekamo novi, ovaj su nam ostavili na korištenju.
3)Kuhinja. Prvo, na jednim vratima krivo izbušene rupe za šarke. Stigla su nova. Oštećena.
Rupa je trebala biti za napu od 50 cm, a u tvornici su izrezali za napu od 70 cm. Javili monteri u trgovinu za grešku, gospođa koja nam je naručivala kuhinju im je rekla neka suze rupu. Dali su nam novu napu ipak, jer se rupa vražja nije dala suziti. I tu napu još nismo spojili jer naravno..
Lesnina
Kupaonski ormarić smo čekali 6 tj da bi ga dočekali oštećenog, isto je greška proizvođača. Čak nije bilo veliko oštećenje, ali za te pare dovoljno veliko da nisu riječi rekli kad smo ga reklamirali, nego su nam ostavili taj na korištenju i dostavili novi čim je stigao.
S Lesninom imamo pozitivno iskustvo.
B Net- zvali smo ih da nam spoje internet. Došao gospodin pa uvidio da treba negdje u hodniku zgrade gurati kablove. Gurao on, gurao i sjebao u zgradi portafone. Došao kolega mu drugi dan popravit, kaže nema potpisa i pečata predtsavnika stanara, ne smioje on to dirati i ode čovjek. Od tad traju moji pokušaji da ih natjeram da poprave vražje portafone u zgradi, ali tvrd su orah. Zahtjev i prigovor su tražili isključivo faksom koji prigodno 'nisu dobili', da bi se nakon skoro dva mjeseca situacija počela riješavati na način da sad i B net i ja ganjamo fantomskog nekog iz Gradskog Stambenog da popravi portafone i ovima ispostavi fakturu.
Živimo još iz kutija jer nam se nakon svega ne da prolaziti sve to s dostavama namještaja, reklamacijama i svime tako da nemamo ormara ni polica. Ni tv ni internet. Ali imamo jedni druge. I to jedva jer ne znam kako se nismo međusobno poklali u ovome svemu. Imam osjećaj da je bilo još puno toga, samo sam valjda te grozne uspomene zakopala negdje duboko.
E pa više se ne selim nigdje, mogu me samo iznijeti.
Oznake: selidba, namještaj, harvey norman, lesnina
