Kava, podočnjaci i dvoje muške djece

četvrtak, 30.04.2015.

Pred prvi maj

Pokupila sam djecu u vrtiću, preslatki su i jedva sam dočekala da ih vidim danas. Kaže kolegica da nisam normalna, utorkom ih dajem na posvajanje, petkom (čepetkom točnije ;) ) ih jedva čekam vidjeti.
Naravno, nakon dolaska doma #1 nije usta zatvorio. #2 je cicao a ovaj navalio da hoće majicu kratkih rukava i kao pokvarena ploča 10 minuta me žicao majicu. Aman, čovječe, sad ću... Ma jok. E, 10 minuta. Uopće ne kuži 'Čekaj, sad ću, daj mi minutu.' Ubćeme.

Paz sad- cvilili ovi na poslu da im se jede sladoled, nek idem u mekdonalc. I odem ja. Kad tamo, ne mere- asfaltiraju neku cestu, ne možeš do meka nego okolo... a okolo znači, popet se na aveniju, vozit kilometar, sići na držićevu i na prvom semaforu polukružno se okrenut i popet na tu istu petlju. Pa nazad do meka da dođem s druge strane. Učinim tako. Na semaforu zovem kolegu da jebem i njega i njegov sladoled. Kaže on meni, jebo sladoled, vrati se, zvala vlasnica firme, tražila te. Hahahaha. Ma ne, ozbiljno ti kažem, zvala je i tražila tebe. Da, da, baš... Ma idi u kurac, ozbiljno ti kažem. Ok, stižem, kažem više da ga skinem s neke stvari. Na aveniji, naravno gužva kao i uvijek ali uspijem se prestrojiti i sve super, stanem iza nekog kamiona i mislim si što ako je stvarno zvala žena. Ali kontam, ako je i zvala dobro je, nisam ništa još sjebala gadno. Nakon 5 minuta skužim da stojim iza kamiona koji je puko neki auto i da kamion stoji pod sva 4. Genije. Ubacim se nekoj ženi koja je imala premala muda i noviji auto, pala je truba i spominjanje rodbine mi.
Svejedno odem po sladoled. Kupila sladoled, stigla sretno na posao, stvarno je vlasnica zvala, nazvah ju nazad, dogovorile što smo imale i sve 5. Sladoled je bezveze, pravi za zalit inzulinom. Preskočite McSundae Delux. To vam dođe isto što i obični sundae, s mrvu više preljeva i još šlaga gore. A 4 kune skuplji. Blje. Ali bitno da sam ja jučer jela salatu sa tunom za ručak, kao da smršavim. Samo bezveze radim mjesta za kalorije koje utrpam kasnije. Summer is coming. Onog dana kad održim neki zacrtani režim prehrane barem jedan tjedan bit će dan kad ću povjerovati da mogu sve. Dok god se hrani ne mogu oduprijeti, ja sam slab čovjek. Žena. Ma tu negdje.

30.04.2015. u 17:23 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 26.04.2015.

Mama u ratu s veš mašinom

Vikend smo proveli u našem rodnom mjestu. Da, mi smo zagrebački dotepenci, pridošlice i sve to čime nas 'starosjedioci' časte. belj
Bake i dede obožavaju unuke i sve će napraviti da ih vide, osobito moji roditelji. Čak će i lagati ako treba. I čine to često.
Više puta sam se čula s mamom i najavila se da ćemo doći. Stigli mi, stali malo kod svekrve, ručali i tako to kad zove moje mama, sad već uznemirena i pita gdje smo jer eto, tata za sat vremena ide na posao u drugu smjenu i radi do 22, a ona će u 17 s udrugom žena u Zagreb (Zagreb!!! Iz kojeg sam došla, onak, SAD!) u kazalište. Ali eto, spremit će ona meni krevet da ja i djeca spavamo tamo. Pa dobro, jebemu, onda ću kod svekrve ostat nek bude s djecom, ja malo predahnem, ona se naigra, tu ih spremim na spavanje i vidimo se sutra. Dobila sam jedan razočarani ''Eh... Dobro onda.'' Da mi je rekla da neće bit doma nikog od njih cijeli dan, ostala bih u Zagrebu i došla sljedeći vikend. No dobro, vikend je bio predivan, mirišljav i osunčan, baš kakvo proljeće u selu treba biti.
Mlađi je prepuzao birtiju dok sam s kumom 'sjedila' na kavi, stariji je dan iza toga kavu s drugim kumovima jednostavno prespavao. Ovo je već treći put da spava u birtiji dok se nalazimo s tim kumovima. I to zvuči puno gore nego što je, jer ne hodamo s djecom po birtijama inače i radi se o periodu od godine i pol. zubo

No da, o mami... Sestra je preko krpica kupila neke bijele hlače koje je moja mama otkuhala. Jer su, jelte, bijele... Šta'š s njima drugo nego na devedeset? Previdjela je da hlače imaju kožnu etiketu koja je pustila krasnu drekasto narančastu boju po gotovo cijelim hlačama. Smijem se svaki put kad zamišljam sestrinu reakciju. Smiješno je kad se ne radi o tebi. Prije par godina je mama slično napravila sa mojim novim majicama. Jaoooo, moje prve benetton majice. To je bilo nešto posebno jer mi je tad, prije 10-ak godina Benetton bio pojam, što zbog cijene tih majica, što zbog nedostupnosti. Naime, da bih kupila Benetton majicu morala bih za Zagreb, a nisam onda imala naviku takvog kupovanja. Ah, ta divna jednostavna vremena...

No, kupila ja napokon dvije krasne majice gore navedene marke (ne da mi se stalno provjeravati koliko duplih slova moram pisati), svjetloplavu i crnu. Ni obukla ih nisam, htjela sam ih oprati na ruke i maziti i paziti, ali mama je bila brža. Otkuhala. Logika? Fuck me, ne znam. Crna je ostala koliko toliko ok, malo se izvitoperila ali svjetloplava... Em je potamnila, em je imala bezbroj crnih fleka. Kako sam bila ljuta i tužna. Činilo se kao kraj svijeta onda. Da sam znala kako je lako zajebati veš, ne bih se ljutila. Mjesecima sam na poslu imala svjetlo plavu manduru umjesto bijele, mužu sam njegove skupe crne traperice uništila perući ih i sušeći pogrešno. Ostale su pune bijelih crta. Sorry muž, nisam znala bolje. Sad znam. Divan pulover sa neke bijesne rasprodaje sam oprala da mi je kasnije bio do ispod sisa... Tako da sestro, ne zamjeri mami. Pranje veša je, kao i postizanje nirvane, vještina koja se uči cijeli život. Dogodit će se i tebi. Zapamti, uvijek je kriva mašina. Uvijek. wink

26.04.2015. u 22:51 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 21.04.2015.

Ljubi ga majka

Svaki mjesec nam jedna žena iz susjedstva koja ima funkciju da dva sata sjedi u sobici i skuplja pare koje da drugoj ženi da opere stubišta, ostavlja napomenu da će ona tad i tad sjediti u toj sobici i skupljati pare. Mi to ko dvije tuke stalno zaboravljamo. Uzela sam jučer starijeg sina za ruku i išli smo ženi dati novce da drugoj ženi da opere stubište. Nije to bitno. Bitno je da to moje dijete još uvijek vjeruje da sve što boli mama može poljubcem izliječiti. Zar to nije nešto najslađe?
Tako je jučer moje malo smotano palo na stepenicama jer zjaka okolo umjesto da gleda kud hoda. Naravno, pao na gospodsko dupe te ga je bolilo i baš je bio ljut jer ga boli pa mi je oštrim glasom naredio 'Mama! Poljubi mi tu guzicu!' rofl Srećom, i mama mu je, kao i on, cijepljena od svake kulture te sam ga digla i ljubila tu guzicu da ne boli. I bi bolje. Pa sad reci da nije vrijedilo...

Prije tjedan dana sam došla po njega u vrtić skroz smetnuvši s uma da ima engleski. Duša moja mi je odraslo rekla da ga pričekam, on će si poslušati malo englenski. :D Prije svega mjesec dana bi udario u urlanje i vrištanje kad bih to napravila. No, uzela sam mlađeg i igrala se u praznom parkiću ispred vrtića. Mali je prepuzao cijeli parkić, oboje smo bili prljavi ko prasci, ja u bijelim hlačama, ali mislila sam kako je nebitno sasvim jer tu je auto i sad ćemo doma. Eh... da bi to bilo tako treba imati auto koji ima goriva u sebi. Naravno, kad sam ih obojicu posjela u auto, ovaj ni trc ni mrc. Krepo. O jebemti da ti jebem... Srećom, imala sam u vrtiću kolica. Na nesreću, imala sam kompletno zaprljane bijele hlače koje sam prošetala po 3 km grada. Ne znam što druge mame misle o tome, ali meni su se takve stvari već počele podrazumjevati. Ono, naravno da ću zaprljati hlače baš onda kad auto ostane bez goriva, ili naravno da će mi hlače puknut na guzici baš onda kad radne hlače ne mogu zakopčati (jer tko nakon porodiljnog isprobava odjeću u kojoj je radio prije sa par kila manje. Pih. ) Takvih nebuloznih, neurednih i frenetičnih situacija je barem 5 na dan i prestala sam se obazirati. Onak, normalno je da s dvoje djece hodam prljava kroz grad. It's a fun story actually... Ma tko te pita? Nikog nije briga. Samo, nekad se javi u meni ona ja na koja je sjela ova pozamašnija ja i umre od smijeha ovoj koja sad pokušava konce svakodnevice držati u rukama. A zna i ona od prije i ova sad da im to baratanje s koncima nikad nije bilo jača strana.
Znam da je tako svima. Većini. Nekima. Ikome? nut






21.04.2015. u 23:03 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.04.2015.

Kad radiš, a nemaš mater da ti čuva dijete.

Božemeoprosti, imam mater. Samo živi daleko i radi i ne može mi čuvat dijete. Djecu. Još ne mogu onu glupaču sa psom izbiti iz glave.
No dobro. Porodiljni gotov. Nema više spavanja do popodne, izležavanja... A ne čekaj... to je bilo ono prije prvog djeteta. Ok, i djelomično nakon njega. Ali s drugim... moj bože, sretna sam kad spavamo, više ni ne pitam koliko, samo mi daj da na minutu zaspim i spremna sam. Ma dobro, nije baš tako strašno ali mjesta za bolje uvijek ima.
Vratih se na posao, djete u jaslice, stariji standardno ide u vrtić, tjedan adaptacije sam odradila ja, drugi tata i klapa to nekako. Bolje nego što sam očekivala, jer prije toga nisam znala više što znači raditi išta bez djeteta na rukama ili na nogavicama. Samo bi na meni visio i bilo me strah tog polaska u jaslice, ali ispada da on to sasvim dobro podnosi. Plače ponekad, ali brate mili, plače i doma. Kao jutros, kad sam ga morala izbaciti iz kupaone jer sam oprala mašinu veša sa crijevom na podu (hvala sinu koji je to rasturio i meni koja nisam provjerila prije pranja jel sve štima). Trebalo je tu vodurinu pokupiti, a on mi na nogavicama cvili cijelo jutro, zašto sam opet ja kriva jer me vidio u potkošulji i poludio na čisto za cicom koju nisam htjela dati. Pa je oplakao malo pred vratima kupaone dok ja to očistim. Tako i u jaslicama. Bit će to dobro, samo nek je zdravlja. U međuvremenu smo proslavili i prvi rođendan. Jao, divotica. Zapizdila sam da ja pravim tortu, a tjedan prije sam bila bolesna ko cucak, navukla prehladu i upalu sinusa, par dana kurila, ali ne! Ja ću peći tortu! Jer mi je skupo 300 kn dat za kupljenu tortu. A sto čuda koje sam kupila za tu nesretnu tortu koju sam pravila sam platila puno više.
Dan prije proslave smo došli na selo kod bake, ja se bacila u pečenje biskvita po nekom receptu koji sam dobila od iskusnih kolačarica. Ljudi moji, taj biskvit je mogao poslužiti kao rezervni kotač u autu. Užas; težak, gumenast, tvrd... Iza ponoći sam bacila sve i legla ne spavati. Nije greška, stvarno sam legla i nisam spavala. Cvil, kenjk, cica, cvil, kenjk, cica i tako cijelu noć. Ujutro sam ispekla biskvite po svome i ispali su super. Kremu sam kupila gotovu parfe kremu, koja je bila puni prelagana za više biskvita. A još je na to trebao ići i ticino. Uglavnom, ništa nisam stigla. Sat vremena prije ručka u restoranu sam bubnula tu kremu i stavila na hlađenje, ali joj tih sat vremena nije bilo ni približno dosta da se stisne dovoljno da se cijela torta ne sjebe kad maknem obruč i stavim ticino, ali morali smo ići. Uz rizik da sve padne sam tortu izvadila iz obruča, nabacila bijeli ticino na nju, nekoliko ukrasa koje je izradila bratova cura, ticino fiksirala vijencem od tog istog ticina i to ju je nekako držalo na okupu do dolaska u restoran gdje je opet išla u frižider. Preživjela je nekako, pojela se cijela. Jesam li što naučila iz toga? Jesam. Ne bih se trebala baviti izradom torti. Ikad. Ikakvih. Hoći li za rođendan starijem peći tortu? Hell yeah! :D Ja to mogu! Eventualno...

Eh da... malo o poslu. Povratak na posao nakon drugog porodljnog je super. Osvježenje je biti među odraslim ljudima i raditi ono što voliš. Sad samo molim više sile da djeca ostanu zdrava dok ne nađem osobu koja će mi ih čuvati kad su bolesni, jer neka česta bolovanja nisu opcija. Bilo me strah povratka na posao, otkaza, degradacije jer sad imam dvoje male djece... Međutim, za sad je sve normalno.
A o čuvalicama... Dadoh oglas na neki sajt da tražim tetu čuvalicu za povremeno čuvanje djece. Javila se jedna gospođa, čist ok ovak na prvu, došla je na razgovor, sve super... Sjeli mi da popričamo i bam! U roku 10 minuta sam saznala sve o obitelji kod koje čuva djecu trenutno. I vidjela slike nereda koji ju nekad dočeka... Ono, jebote, čuvaš djecu samohranoj majci sa četvero male djece, kako bi stan trebao izgledati? Naravno, otpisala sam ju istog trena. Šteta, preko telefona mi je bila baš simpa... Tip: u tom poslu diskrecija je ključna. Ključna, kažem vam. Ne želim da slike mog stana kruže po nekim babinjacima, a da budem iskrena, mnogo ljudi bi to htjelo vidjeti, kao i egzorcizam. Čišćenje, to jest. Upravo sjedim na mrvicama kolača koje nisam stigla usisati danas navečer, čekaju sutra. Pa tko ih prije dohvati, mali ili ja.

A sad idem nešto raditi za posao. Fakat ne kužim taj posao od doma, nit si doma nit radiš. Možda je dugačije kad radiš bez djece koju treba nahraniti, napojiti, presvući 6 puta, brisati guzice... Što bi me spriječilo da pečem cheesecake umjesto da radim? Nda, hladi se na balkonu, popucala gornja krema, ali nije to bitno. Bitno je da mi je pažnja ko u jednogodišnjaka. Posao, posao, uuuu, jel to pauk? Vidi kocka! Gladna sam. Hoću kavu. Izradit ću cipele od plastične folije! Zanoktica. Posao, posao... ma ne da mi se, imam vremena.


Ne, nemaš vremena. Nikad nemaš vremena.
Ajmo delati.








12.04.2015. u 13:53 • 2 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.



< travanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Rujan 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Travanj 2016 (3)
Siječanj 2016 (2)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (4)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Prvo kava

Prvo kava, a onda sve drugo. Zašto sam nemajka koja misli da to nije, zašto sam baksuz u kuhinji i zašto je seks dva puta tjedno puno previše i ostale stvari kojih se pametan srami, a budala ponosi.

Linkovi

page visitor counter
who is online counter blog counter