Kava, podočnjaci i dvoje muške djece
četvrtak, 12.11.2015.
Mučko đubre- The End
Gdje smo stali? Kod renolke? Nema. Piši kući- prodano.
Stavila ja mučko đubre na njuškalo. Za 350 novaca (onih stranjskih, evropskih). Nije prošlo tri minute zove stanoviti Danijel. On bi kupio. Pita jel stanje pali i vozi. Rekoh, bogami jest, samo ne vozi daleko... Hoće on svejedno. Čujem po glasu, mlado čeljade. Kontam sinko, zajebat ćeš se, al ajd... Dogovorimo mi primopredaju odmah drugi dan, došao Danijel s ocem i stricem mehaničarom, u golfu dvici kakvog svaki Rom koji drži do sebe ima. I Romi jesu. I tako, odveze se Danijel, kad zove za 10 minuta da mu je auto stao i da nije prešao ni tri km. A jebiga, sinko... Još me muž vozio na posao i prođemo kraj njih na slavonskoj. :D Bilo mi je malo žao, al šta sad... on je na slavonskoj ostao sa dva odrasla čovjeka, ja sam ostajala sa dvoje nejačadi. Što se kasnije događalo s renolkom, ne znam. Iskreno, ne znam ni je li ga još prijavio na sebe. On the bright side, ja sam se ponovila ganc novim autom iz salona te mi više nije tema dana 'Koliko ćemo kilometara danas prijeći?'.
Kad spomenuh Rome... Nitko te neće osramotiti kao vlastito dijete.
Mi nismo neka zbigecana obitelj. Iako živimo solidno, kupujemo solidnu i kvalitetnu garderobu, svejedno nekako uvijek uspijemo izgledati ko klošari. Muž zna imati dječje sline i ostatke hrane po odjeći, djeca su klasično uvijek zaflekana od neke hrane, a ja... Bože oslobodi. Ja sam ko avet. Ili naplavina. Kako koji dan. Em sam tamnoputa pa stvarno izgledam ko ciganka (kog vraga da pišem romkinja kad svi mislimo ciganka, ne), s podočnjacima i tamnim krugovima do brade, nosam to dijete vazda na rukama jer ili mu se ne hoda ili bježi nekud pa ga moram natjeravati ... I tako, došli mi ranom zorom (u 9 ujutro) u šoping centar i neki salon namještaja da isplaniramo fensi kuhinju za naš novi stan. Eh, ali su djeca napala da hoće u one vražje autiće koje su napikali posvuda ali ja nemam kovanica za to. No dobro, trebaju mi crne hlače pa ćemo mi proći malo po dućanima, negdje ću kupit hlače i usitnit novce. Ali nema crnih hlača. Kad smo izašli iz trećeg dućana koji nije imao odgovarajuće crne hlače, Broj 1 me pitao na sav glas 'Mama, zašto nam ni ova teta nije dala novce?'. Kako me bilo sram, jer sam postala svjesna da s njima dvojicom tako hodajući (još stariji ima poderane tenisice koje nosi za kaznu jer ih je poderao na one vražje guralice čim ih je obuo) fakat izgledam ko žena koja žica novce okolo sa djecom. Katastrofa.
