Kava, podočnjaci i dvoje muške djece
subota, 11.06.2016.
Da ti je danas zadnji dan na zemlji...
Kažu da se to Steve Jobs pitao, stalno, jednom dvaput- pojma nemam, selektivno čitam, a upamtim slabo nešto. Ali misao vodilja je ista. Što bi napravili da vam je danas zadnji dan na zemlji. I očiju mi, od danas je to i moja filozofija.
Pa eto, da mogu vratiti vrijeme 14 sati unatrag (e tu je kvaka, zapitati se to na vrijeme, a ne kad prođe voz) ne bih otišla na posao.
Moj prvorođenac petogodišnjak je danas vadio krajnike. Zakoniti je bio slobodan pa je on to sve s njim odradio, ja sam svoje dupe odvukla na posao. Jer želim da me shvate ozbiljno. Da shvate da sam odgovorna i savjesna djelatnica, unatoč tome što je moja maternica proizvela dva potomka, sad još nezgodne vrtićke i jasličke dobi, sa čestim pobolijevanjima i bez djeda, bake, susjede, strine koja bi mi čuvala djecu. Onda kad se u vrtiću zaseru tri puta nakon bioaktiva sa zobenim pahuljicama, pa zdravstvena voditeljica zaključi da je to crijevna viroza. Ili kad fakat jako kure, kašlju, kad provodiš terapije od kojih ti se zavrti u glavi i koje im ni ćaća ne može zapamtiti, a kamoli baka. Lista lijekova i procedura za bronhitis koju baki ostavljaš je duga ko Smrt smail age Čengića; dok ju prođeš do kraja već je vrijeme za drugu proceduru u kojoj korak 6. preskačeš.
No, skrenuh s teme.
Otišla sam na posao. A rekla mi je D: ˝Trebala bi ti biti s njim. Mama je mama.˝ Odzvanjalo mi je to nekoliko dana, ali nisam posustala. Jer sam ja odgovorna. Savjesna. Ja ću koristiti samo dva dana godišnjeg da budem s njim dok se oporavlja. Nažalost, jedan je ponedjeljak, a drugi petak i boss kolegama već priča kako mu je to sumnjivo. Bit će lažem da su mi djeca bolesna kako bih si produžila vikende. Ali nema veze. Ja sam savjesna. Odgovorna. Ja znam da će takvih stvari biti svugdje. Ne daj bože većeg zla. Pitat će me jednom pa ću im reći da sam ja savjesna i odgovorna i da se ja sa zdravljem svoje djece ne bih igrala.
Natrag na danas. Operacija gotova. Šalje mi muž sliku malog nakon operacije. On plače. Kaže, zove te. Urla i zove mamu. A mama slaže tablicu, istovremeno razgovara sa bossom koji kaže da je xy projekt (koji su mi preusmjerili od skupe agencije i koji radim ga s nula kn budžeta, i u svoje slobodno vrijeme) katastrofa i da je on to rekao i vlasnicima.
Šok i nevjerica. Osmjeh. I ćao đaci. Gospon šef, izvolte tablicu na mail, a ja idem. :diže obrve: Moje dijete me treba. Odradit ću tih par sati ili mi skinite s plaće. Iskreno, nije me briga. Moje dijete me treba.
Za danas sam naučila, ali sutra ću već zaboraviti. Bez obzira koliko sebe uložila u nešto, koliko vremena izdvojila da od sebe napravim kvalitetnog i obrazovanog radnika, to nikad neće biti dovoljno. S druge strane, moje dijete treba samo zagrljaj i voljet će me zauvijek do puberteta.
Da mi je ovo zadnji dan na zemlji, kajala bih se i pojela bi me krivnja jer nisam svoje dijete držala za ruku netom prije su ga odvezli u salu.
Eto. To bih ja osjećala. Da sam se jutros to zapitala, ne bih se dovezla na posao. Jer mi je dijete išlo na operaciju i ja kao majka tog djeteta imam obavezu i sva prava svijeta biti uz njega. A dopustila sam da budem rob vlastitog kukavičluka, da mi ne bi netko govorio iza leđa da si produžavam vikende, da mi nije dovoljno stalo, da kasnim sa zadacima...
A recimo, da dobijem pedalu s tog posla, financijski ne bih patila. Ne ovise mi hrana, režije ili kredit o toj plaći. Radim stvarno jer to volim. Strah me i pomisliti kroz što prolaze žene čija plaća čini pozamašan dio kućnog budžeta, a na poslu imaju nekog nadređenog krkana ili krkušu koji ne vide dalje od ekrana svog mobitela i koji će ih u svakom trenutku potkopati, poniziti i uzrujati.
Probat ću se češće zapitati što bih napravila da mi je danas zadnji dan na zemlji, barem kad su mi djeca u pitanju. Pa makar to značilo spušit otkaz. Njima na dušu.
Oznake: posao, zaposlena mama, operacija krajnika
