Kava, podočnjaci i dvoje muške djece
utorak, 21.04.2015.
Ljubi ga majka
Svaki mjesec nam jedna žena iz susjedstva koja ima funkciju da dva sata sjedi u sobici i skuplja pare koje da drugoj ženi da opere stubišta, ostavlja napomenu da će ona tad i tad sjediti u toj sobici i skupljati pare. Mi to ko dvije tuke stalno zaboravljamo. Uzela sam jučer starijeg sina za ruku i išli smo ženi dati novce da drugoj ženi da opere stubište. Nije to bitno. Bitno je da to moje dijete još uvijek vjeruje da sve što boli mama može poljubcem izliječiti. Zar to nije nešto najslađe?
Tako je jučer moje malo smotano palo na stepenicama jer zjaka okolo umjesto da gleda kud hoda. Naravno, pao na gospodsko dupe te ga je bolilo i baš je bio ljut jer ga boli pa mi je oštrim glasom naredio 'Mama! Poljubi mi tu guzicu!' 
Srećom, i mama mu je, kao i on, cijepljena od svake kulture te sam ga digla i ljubila tu guzicu da ne boli. I bi bolje. Pa sad reci da nije vrijedilo...
Prije tjedan dana sam došla po njega u vrtić skroz smetnuvši s uma da ima engleski. Duša moja mi je odraslo rekla da ga pričekam, on će si poslušati malo englenski. :D Prije svega mjesec dana bi udario u urlanje i vrištanje kad bih to napravila. No, uzela sam mlađeg i igrala se u praznom parkiću ispred vrtića. Mali je prepuzao cijeli parkić, oboje smo bili prljavi ko prasci, ja u bijelim hlačama, ali mislila sam kako je nebitno sasvim jer tu je auto i sad ćemo doma. Eh... da bi to bilo tako treba imati auto koji ima goriva u sebi. Naravno, kad sam ih obojicu posjela u auto, ovaj ni trc ni mrc. Krepo. O jebemti da ti jebem... Srećom, imala sam u vrtiću kolica. Na nesreću, imala sam kompletno zaprljane bijele hlače koje sam prošetala po 3 km grada. Ne znam što druge mame misle o tome, ali meni su se takve stvari već počele podrazumjevati. Ono, naravno da ću zaprljati hlače baš onda kad auto ostane bez goriva, ili naravno da će mi hlače puknut na guzici baš onda kad radne hlače ne mogu zakopčati (jer tko nakon porodiljnog isprobava odjeću u kojoj je radio prije sa par kila manje. Pih. ) Takvih nebuloznih, neurednih i frenetičnih situacija je barem 5 na dan i prestala sam se obazirati. Onak, normalno je da s dvoje djece hodam prljava kroz grad. It's a fun story actually... Ma tko te pita? Nikog nije briga. Samo, nekad se javi u meni ona ja na koja je sjela ova pozamašnija ja i umre od smijeha ovoj koja sad pokušava konce svakodnevice držati u rukama. A zna i ona od prije i ova sad da im to baratanje s koncima nikad nije bilo jača strana.
Znam da je tako svima. Većini. Nekima. Ikome? 
