Kava, podočnjaci i dvoje muške djece
nedjelja, 12.04.2015.
Kad radiš, a nemaš mater da ti čuva dijete.
Božemeoprosti, imam mater. Samo živi daleko i radi i ne može mi čuvat dijete. Djecu. Još ne mogu onu glupaču sa psom izbiti iz glave.
No dobro. Porodiljni gotov. Nema više spavanja do popodne, izležavanja... A ne čekaj... to je bilo ono prije prvog djeteta. Ok, i djelomično nakon njega. Ali s drugim... moj bože, sretna sam kad spavamo, više ni ne pitam koliko, samo mi daj da na minutu zaspim i spremna sam. Ma dobro, nije baš tako strašno ali mjesta za bolje uvijek ima.
Vratih se na posao, djete u jaslice, stariji standardno ide u vrtić, tjedan adaptacije sam odradila ja, drugi tata i klapa to nekako. Bolje nego što sam očekivala, jer prije toga nisam znala više što znači raditi išta bez djeteta na rukama ili na nogavicama. Samo bi na meni visio i bilo me strah tog polaska u jaslice, ali ispada da on to sasvim dobro podnosi. Plače ponekad, ali brate mili, plače i doma. Kao jutros, kad sam ga morala izbaciti iz kupaone jer sam oprala mašinu veša sa crijevom na podu (hvala sinu koji je to rasturio i meni koja nisam provjerila prije pranja jel sve štima). Trebalo je tu vodurinu pokupiti, a on mi na nogavicama cvili cijelo jutro, zašto sam opet ja kriva jer me vidio u potkošulji i poludio na čisto za cicom koju nisam htjela dati. Pa je oplakao malo pred vratima kupaone dok ja to očistim. Tako i u jaslicama. Bit će to dobro, samo nek je zdravlja. U međuvremenu smo proslavili i prvi rođendan. Jao, divotica. Zapizdila sam da ja pravim tortu, a tjedan prije sam bila bolesna ko cucak, navukla prehladu i upalu sinusa, par dana kurila, ali ne! Ja ću peći tortu! Jer mi je skupo 300 kn dat za kupljenu tortu. A sto čuda koje sam kupila za tu nesretnu tortu koju sam pravila sam platila puno više.
Dan prije proslave smo došli na selo kod bake, ja se bacila u pečenje biskvita po nekom receptu koji sam dobila od iskusnih kolačarica. Ljudi moji, taj biskvit je mogao poslužiti kao rezervni kotač u autu. Užas; težak, gumenast, tvrd... Iza ponoći sam bacila sve i legla ne spavati. Nije greška, stvarno sam legla i nisam spavala. Cvil, kenjk, cica, cvil, kenjk, cica i tako cijelu noć. Ujutro sam ispekla biskvite po svome i ispali su super. Kremu sam kupila gotovu parfe kremu, koja je bila puni prelagana za više biskvita. A još je na to trebao ići i ticino. Uglavnom, ništa nisam stigla. Sat vremena prije ručka u restoranu sam bubnula tu kremu i stavila na hlađenje, ali joj tih sat vremena nije bilo ni približno dosta da se stisne dovoljno da se cijela torta ne sjebe kad maknem obruč i stavim ticino, ali morali smo ići. Uz rizik da sve padne sam tortu izvadila iz obruča, nabacila bijeli ticino na nju, nekoliko ukrasa koje je izradila bratova cura, ticino fiksirala vijencem od tog istog ticina i to ju je nekako držalo na okupu do dolaska u restoran gdje je opet išla u frižider. Preživjela je nekako, pojela se cijela. Jesam li što naučila iz toga? Jesam. Ne bih se trebala baviti izradom torti. Ikad. Ikakvih. Hoći li za rođendan starijem peći tortu? Hell yeah! :D Ja to mogu! Eventualno...
Eh da... malo o poslu. Povratak na posao nakon drugog porodljnog je super. Osvježenje je biti među odraslim ljudima i raditi ono što voliš. Sad samo molim više sile da djeca ostanu zdrava dok ne nađem osobu koja će mi ih čuvati kad su bolesni, jer neka česta bolovanja nisu opcija. Bilo me strah povratka na posao, otkaza, degradacije jer sad imam dvoje male djece... Međutim, za sad je sve normalno.
A o čuvalicama... Dadoh oglas na neki sajt da tražim tetu čuvalicu za povremeno čuvanje djece. Javila se jedna gospođa, čist ok ovak na prvu, došla je na razgovor, sve super... Sjeli mi da popričamo i bam! U roku 10 minuta sam saznala sve o obitelji kod koje čuva djecu trenutno. I vidjela slike nereda koji ju nekad dočeka... Ono, jebote, čuvaš djecu samohranoj majci sa četvero male djece, kako bi stan trebao izgledati? Naravno, otpisala sam ju istog trena. Šteta, preko telefona mi je bila baš simpa... Tip: u tom poslu diskrecija je ključna. Ključna, kažem vam. Ne želim da slike mog stana kruže po nekim babinjacima, a da budem iskrena, mnogo ljudi bi to htjelo vidjeti, kao i egzorcizam. Čišćenje, to jest. Upravo sjedim na mrvicama kolača koje nisam stigla usisati danas navečer, čekaju sutra. Pa tko ih prije dohvati, mali ili ja.
A sad idem nešto raditi za posao. Fakat ne kužim taj posao od doma, nit si doma nit radiš. Možda je dugačije kad radiš bez djece koju treba nahraniti, napojiti, presvući 6 puta, brisati guzice... Što bi me spriječilo da pečem cheesecake umjesto da radim? Nda, hladi se na balkonu, popucala gornja krema, ali nije to bitno. Bitno je da mi je pažnja ko u jednogodišnjaka. Posao, posao, uuuu, jel to pauk? Vidi kocka! Gladna sam. Hoću kavu. Izradit ću cipele od plastične folije! Zanoktica. Posao, posao... ma ne da mi se, imam vremena.
Ne, nemaš vremena. Nikad nemaš vremena.
Ajmo delati.
