Marketing
Mama u ratu s veš mašinom
Vikend smo proveli u našem rodnom mjestu. Da, mi smo zagrebački dotepenci, pridošlice i sve to čime nas 'starosjedioci' časte. 
Bake i dede obožavaju unuke i sve će napraviti da ih vide, osobito moji roditelji. Čak će i lagati ako treba. I čine to često.
Više puta sam se čula s mamom i najavila se da ćemo doći. Stigli mi, stali malo kod svekrve, ručali i tako to kad zove moje mama, sad već uznemirena i pita gdje smo jer eto, tata za sat vremena ide na posao u drugu smjenu i radi do 22, a ona će u 17 s udrugom žena u Zagreb (Zagreb!!! Iz kojeg sam došla, onak, SAD!) u kazalište. Ali eto, spremit će ona meni krevet da ja i djeca spavamo tamo. Pa dobro, jebemu, onda ću kod svekrve ostat nek bude s djecom, ja malo predahnem, ona se naigra, tu ih spremim na spavanje i vidimo se sutra. Dobila sam jedan razočarani ''Eh... Dobro onda.'' Da mi je rekla da neće bit doma nikog od njih cijeli dan, ostala bih u Zagrebu i došla sljedeći vikend. No dobro, vikend je bio predivan, mirišljav i osunčan, baš kakvo proljeće u selu treba biti.
Mlađi je prepuzao birtiju dok sam s kumom 'sjedila' na kavi, stariji je dan iza toga kavu s drugim kumovima jednostavno prespavao. Ovo je već treći put da spava u birtiji dok se nalazimo s tim kumovima. I to zvuči puno gore nego što je, jer ne hodamo s djecom po birtijama inače i radi se o periodu od godine i pol. 
No da, o mami... Sestra je preko krpica kupila neke bijele hlače koje je moja mama otkuhala. Jer su, jelte, bijele... Šta'š s njima drugo nego na devedeset? Previdjela je da hlače imaju kožnu etiketu koja je pustila krasnu drekasto narančastu boju po gotovo cijelim hlačama. Smijem se svaki put kad zamišljam sestrinu reakciju. Smiješno je kad se ne radi o tebi. Prije par godina je mama slično napravila sa mojim novim majicama. Jaoooo, moje prve benetton majice. To je bilo nešto posebno jer mi je tad, prije 10-ak godina Benetton bio pojam, što zbog cijene tih majica, što zbog nedostupnosti. Naime, da bih kupila Benetton majicu morala bih za Zagreb, a nisam onda imala naviku takvog kupovanja. Ah, ta divna jednostavna vremena...
No, kupila ja napokon dvije krasne majice gore navedene marke (ne da mi se stalno provjeravati koliko duplih slova moram pisati), svjetloplavu i crnu. Ni obukla ih nisam, htjela sam ih oprati na ruke i maziti i paziti, ali mama je bila brža. Otkuhala. Logika? Fuck me, ne znam. Crna je ostala koliko toliko ok, malo se izvitoperila ali svjetloplava... Em je potamnila, em je imala bezbroj crnih fleka. Kako sam bila ljuta i tužna. Činilo se kao kraj svijeta onda. Da sam znala kako je lako zajebati veš, ne bih se ljutila. Mjesecima sam na poslu imala svjetlo plavu manduru umjesto bijele, mužu sam njegove skupe crne traperice uništila perući ih i sušeći pogrešno. Ostale su pune bijelih crta. Sorry muž, nisam znala bolje. Sad znam. Divan pulover sa neke bijesne rasprodaje sam oprala da mi je kasnije bio do ispod sisa... Tako da sestro, ne zamjeri mami. Pranje veša je, kao i postizanje nirvane, vještina koja se uči cijeli život. Dogodit će se i tebi. Zapamti, uvijek je kriva mašina. Uvijek. 
Post je objavljen 26.04.2015. u 22:51 sati.