Komentari

prvokava.blog.hr

Dodaj komentar (8)

Marketing

  • Prvo kava

    Jeste li ikad izgubili dijete i tko ga je tražio dok ste ležali u nesvijesti?

    avatar

    28.04.2016. (09:34)    -   -   -   -  

  • Iskreni trol

    Izgubiti djete; radikalno je tako to percipirati. Ovo su situacije kada ga se ispusti iz vida tj kada ono samo izađe iz vida vašeg/našeg oka. NIšta strašno. I od djece i pasa i svih ostalih živih bića koje uzmemo na skrb sami radimo manje ili više sposobne jedine, ovisno koliko smo sami sposobni razumno se ponašati tokom njihovog odgoja.

    avatar

    28.04.2016. (14:27)    -   -   -   -  

  • Annaboni

    Nisam izgubila ali bilo je kao da jesam...
    Trebam li reći, usred ljeta na plaži prepunoj svijeta, dvije male, plave glave..........
    ( igrale se u šumici iza nečijeg šatora )

    avatar

    28.04.2016. (14:30)    -   -   -   -  

  • Anita

    Samo smo roditelji, a golubovi su i mene neki dan, na isti način ubili u pojam. O uzici za djecu sam i ja razmišljala, al vele stručnjaci da nije etički.

    avatar

    28.04.2016. (15:05)    -   -   -   -  

  • Prvo kava

    Iskreni trol- pa naravno da je radikalno i malo dramatično, ja to volim tako prenaglasiti. Ali osjećaj je bio prestrašan i da se mali nije pojavio, ne znam koliko bih još uspjela stajati na nogama.
    A uzica, nema tu šta bit etički ili neetički. Što je sigurno, sigurno je. :D

    avatar

    28.04.2016. (17:56)    -   -   -   -  

  • Iskreni trol

    Ne vidim nis lose u uzicama, to su ionako hamovi.....kaj, ak netko ima takvog klinca - bolje sprijeciti nego lijeciti.

    avatar

    28.04.2016. (19:24)    -   -   -   -  

  • double-trouble

    jesam, izgubila sam je na nekih 5 minuta, mada je meni tada djelovalo kao sati...
    imala je 2 godine i najdraže joj je bilo trčati iz parka kroz prolaze kojima je naša zgrada obilovala. u jednom takvom bijegu, trčim prema prolazu krou koji je nestala, srećem frendicu sa njezinim klincem, jesi li je vidjela, kaže ne, ona na jednu stranu, ja na drugu stranu, nema je.
    već su me obuzele najcrnje misli, izletila na cestu, netko je odveo,,, mozak ne razmišlja kako treba, njezin mali plače,moj mozak odumire, opet krug oko zgrade, u trenutku zadnjeg očaja i nemoći pitam: pa dobro, gdje je... toga se sjećam kao da sam sada izgovorila, vraćam se u park i ugledam je šćućurenu pred ulaznim vratima u zgradu. kada sam je ugledala skoro sam se onesvijestila, a ona vrišti od smijeha što se uspješno sakrila...

    sada ima 16 godina i sinoć kasni s treninga, zovem je, ne javlja se na četiri zvanja, izašla sam je tražiti, bilo je skoro 11 navečer, zovem i javlja se...evo je priča s frendicom, nije bilo tramvaja...
    da, zna da se treba javiti ako kasni, ako se nešto nepredviđemo dogodi, ali...

    tako da nikad to ne prestaje
    (eto, raspisa se ja, ni postovi mi nisu ovoliki:-))

    avatar

    30.04.2016. (12:54)    -   -   -   -  

  • dnevnikJR

    Nisam imala takvo iskustvo sa svojom djecom, ali jesam s kćerkom najbolje mi prijateljice. Išle smo s klincima na plažu, nas dvije i četvero djece (dvoje moje, dvoje njeno). Klinci su išli ispred nas i zezali se, nas dvije iza s tonu rekvizita. I tad smo stale na jednom dijelu plaže i pozvali klince da dođu...Nakon što smo razvukle ručnike i bacile pogled na klince skužile smo da curice nema. Prijateljica se odmah uspaničarila i počela ju panično zvati....Ja sam krenula stazom i tražila ju pogledom,,,pitala ljude usput,,,Na kraju smo je hvala Bog našle na kraju staze...Ona nije skužila da smo mi stale i produžila je dalje. Uglavnom pet minuta čiste strave. Ne daj Bože nikome to osjetiti.

    avatar

    30.04.2016. (23:00)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...