Kava, podočnjaci i dvoje muške djece
nedjelja, 22.02.2015.
Drekec se ne jede
'Drekec se ne jede.' reče mi stariji jedno jutro. Mrtav ladan, bez najave. Što god ga je prosvijetlilo nadomak četvrtog rođendana, ne želim znati. Sad mi je smiješno, ali tada sam čula samo cvrčke oko sebe. 
Mlađi mi je priuštio nekoliko dana danonoćnog urlanja. Hvala nebesima, prestalo je. Nisam provjeravala je li izašao koji novi zub, samo sam sretna jer se igra u tišini pod mojim nogama i ne traži da ga držim. Obično puže za mnom gdje god se nalazim, i stalno mi se vješa za nogavice. U slučaju da nemam nogavice na sebi (nakon nepotrebnog luksuza zvanog tuširanje), dere kožu s mene. Bože, kako je to naporno kad spavaš 4 sata u 10 nastavaka po noći. Našla sam na fejsu izjavu jedne Mame koja tvrdi da bi se budila i da beba spava cijelu noć, jer mama je mama. Bulšit! Opet se vraćamo na ono- nisi mama ako ne patiš, ako ne daj bože uživaš u sranju dok ti nitko ne visi sa nogu ili plače pred vratima, ili ne daj bože, spavaš 6 sati u komadu. Za takve imam samo jednu riječ: marš. Nasekirala me strašno.
U jednoj takvoj kupaonskoj avanturi me moje mlađe drečavo zlato ostavilo samu cijele dvije minute. Moj mozak, posve nenavikao na tu razinu slobode je uživao cijelu minutu, a onda sam panično uletila u dnevni boravak i našla ga kako kopa mrvice kruha (keksa, riže, jaja, krumpira... tko će ga znati) ispod kauča. Odahnula sam s olakšanjem, jer sam već pomislila da radi nešto odvratno i opasno. :D Nakon lišća i blata koje donesemo na cipelama u stan, mrvice sumnjva porijekla su ujedno cjepivo i međuobrok. Voljela bih reći da se dočepa tih stvari jer je tako brz da nisam stigla počistiti, ali to bi bila laž. Istina je da moja nastojanja da ne dođe u doticaj sa tim stvarima staju kod 'Mah... valjda neće...'
U zadnje vrijeme se jedva odupirem želji da nabacam krpe na ogledala po kući. Prizor koji me zatekne kad se usudim dići pogled sa umivaonika posramio bi i trola. Taman kad sam pomislila da mi podočnjaci ne mogu biti veći, skužim da zaista ne mogu. Ali mogu mijenjati boje. Nisu to više klasični, odvratni tamni krugovi. To su prave pravcate modrice. Ako su oči ogledalo duše, onda je moja duša isprebijana, pregažena i zavezana za vlak koji ju vuče prugom na relaciji Zagreb-Beograd. Ma koga zavaravam, da se vozila u prvom razredu tog vlaka izgledala bi isto. Korektor za podočnjake je opet u upotrebi više puta dnevno. Catrice Camouflage Cream mi je najbolji prijatelj, kaže Šminkerica (za koju sam čula da je priznati autoritet za kozmetiku) daje ocjenu 4,5/5. Ajd da sam barem nešto dobro kupila. Tako da ne izgledam sasvim ko čovjek, ali sasvim sam čovjekolika- nezahtjevnom dosta. A jasno je da su mi se zahtjevi glede sređivanja znatno smanjili. Uglavnom se kreću oko opranih zubi, te čistih gaća i čarapa. Sve drugo je prepušteno slobodnom izboru (doslovno sam koristila google translate da prevedem optional). Užas.
Ali sve se to isplati. Sve neprospavane noći, nosanja, dojenje, buđenja, otpjevane pjesmice, odricanja od osnovne higijene... sve će se to jednog dana vratiti u suzi ponosnoj kad ti dijete zaključi da se drekec ne jede. 
srijeda, 11.02.2015.
Popodnevna kava
Što volim kad si namjestim popodnevnu kavu u miru. Otpratim muža na posao, s netom uspavanim djetetom na rukama. Ostaje mi dva sata za fejs, kavu, HOMAM... Htjela bih ubaciti knjigu, naučiti strani jezik, ali nisam čudotvorac, a i nešto sam lijena...
Danas je za mene veliki dan- napravila sam šnicle na naglo koje, ne samo da su bile jestive, nego na tragu mekanih. Slike nema, jer a)daj molim te, i b) ma taman posla.
Po receptu s ove stranice. The wednesday chef- pork chops Inače nikad ne radim meso tako jer to ne bude ručak nego hladno oružje. Dakle, jednostavno se natrlja jedna strana mesa sa krupnom soli, druga strana ne. Neposoljenu stranu stavljamo na vruću tavu, pečemo par minuta dok sol ne postane prozirna. Onda okrenemo i još par minuta pečemo tu stranu sa soli. Bez straha, meso nije preslano jer se ta sol odvoji od mesa i zaljepi za tavu. Eto, prvi put da je to bilo jestivo i fino i nastavljam samo i isključivo po ovom receptu raditi dok ne nađem bolji.
Note to self: isključi tonove na mobitelu kad piješ popodnevnu kavu u miru. I skini usranu pelenu djetetu prije nego ga uspavaš.
Šta? I regret nothing... (Nisam ga namirisala prije, a nema šanse da budim usnulo dijete zbog pelene. Crvenilo ćemo već nekako riješiti. 
)
I nagla promjena teme broj dva; super mi je kad stavim neki nemajčinski status na fejs, odmah mi se rodbina uzjebe i svi mi imaju potrebu dati savjet poput- nemoj piti, to ti nije dobro, ili šta stalno kukaš i bla bla bla... :D Činjenica je da ja kukam. Kukam o svojoj djeci za koju mislim da su najbolja na svijetu. Ali brate mili, što da se lažemo, ne serem dugu jer sam probdjela više sati noću noseći dijete na rukama, što se tuku u veceu dok ja sjedim tamo... Ništa im nije sveto! I super mi je (čitaj- nije mi uopće super) kad takav neki nemajčinski humor moraš nekom objašnjavati. Iza ili ispred svake takve izjave moraš dodati da ti jako voliš svoju djecu i da ne misliš ozbiljno samo da se dušebrižnici ne uznemiruju. U našem društvu još uvijek nisi mater u pravom smislu riječi ako ti dijete nije na rukama 24 sata dnevno, a ti pri tome beskrajno uživaš. Na fejsu u jednoj od onih grupa Mamine tajne (gdje je jedina tajna kao slon čije postojanje ignoriraš, da većina tih žena ne bi smjela imati pristup internetu) pojavio se post o ljutoj mami čiji muž igra igrice, a ona nema i ne smije imati ispušni ventil. Svašta je ona tu još nabrojala ali upada u oči da ona ne smije imati ispušni ventil.
Iako ju donekle razumijem, bila sam u toj situaciji. Neće ti nitko pružiti ruku i pomoći ti ako ju ne tražiš. Mame, i kad padaju s nogu ipak izgledaju prilično mirno ako im se dijete, koje ne silazi s njih taj dan, bar jednom nasmiješi. Ne vidi se na van da ti mozak odlazi u crveno dok ti oči ne prokrvare od muke, a onda je kasno. Tko preživi pričat će.
Moj ispušni ventil je piva navečer kad djeca zaspu. Dodaj uz to kokice i imam cijeli svijet. Sad po novom i igrica na kompu. I čokolada koju, za osobu koja ne voli čokoladu, jedem u prevelikim količinama. Kako bih voljela da sam jedna od onih koje kažu kako uživaju u trčanju i vježbanju. Noup. Više sam za pojest i popit. Uz te neke sitne stvari imam snage za veće i ozbiljnije, kao što je SVL. :D
Skoro zaboravih ovo zabilježiti. Kako i ne bih kad se smradac probudio i nastavio mi spavat na rukama, a smrdi ko olimpijac- na barem 100 metara. Sanjala sam da sam trudna, da piškim test i da se neki broj na njemu popeo do par milijuna što znači sigurnu trudnoću. San je bio skroz realan, onaj osjećaj dok čekaš rezultat me vratio u onaj dan kad sam saznala da stiže broj dva. :) Drugi osjećaj je bio nada da će biti curica i treći tuga jer to nije moguće... Srećom, zazvonio je alarm te nisam morala teške stvari sanjati. Samo taj divan podsjetnik na te prve dane.
subota, 07.02.2015.
Nema tišine za starce
˝Hoćemo se seksat ili ćemo raditi nešto što volimo? ˝ upitah Supotpisnika Vjenčanog Lista (u daljnjem tekstu, bude li bilo govora o njemu, SVL). Nasmijao se, zna što mislim. Ne bi mi, ali red je... Dužnost nam je to. A oboma nam je glava ko Cocin bubanj (hu da fak iz Coca?). Pa to cijeli dan ciči, vrišti, tuče se, plače... Oh, nebesa. Nitko ti to ne kaže kad se ideš množit. Svi su sretni i jooooooj, awwwwwwww, slatkooooooo, bebaaaaaaaaaa... I onda dobiješ zvjerinjak i povremeno se želiš ugušiti kokicama. Duga priča. Ustvari nije. Budio se mali stalno, a ja sam htjela igrati igricu i provesti pola sata bez djeteta na rukama. Taman sam ispekla kokice i molila da se ugušim u njima, samo da doživim tišinu taj dan. A mislila sam nekad da su pure susjede Dragice i Zdaljevkin ćuko nesnosno bučni i iritantni. HA! How wrong I was. U svega par sati su mi oba djeteta završila sa modricom po sred čela. Prvo je Stariji opizdio Mlađeg glavom u glavu gdje je manja glava izvukla deblji kraj. Karma is a bitch, pa je i stariji pao glavom o pod u kupaoni dok mu je ćaća brisao dupe nakon kakanja. Za to sam, naravno ja kriva jer sam ga ja naučila da se tako sagne. Ma mislim, pa djetetu je guzica tako konstruirana da se ne može drugačije obrisati. Izgleda da će cijela četvrta godina života Starijeg biti obilježena događajima iz wc-a. Sva sreća da mu ne ispunjavam radosnicu na dnevnoj bazi.
Mislim, volimo se mi družiti, a i seks nam je mio. Samo kad bi se odvijao u tišini i negdje pored nas, dok mi pijemo pivu i blejimo u jednu točku slineći si po ramenu. Ali dužnost zove, raditi se mora. I bi seksa, ne žalim energije ni vremena.
U pauzama između urlanja, cike, vriske i vađenja djeteta mlađeg iz smeća prijelo mi se nešto slatko.
Umutila sam fritule koje su mi otkriće. To sam inače jela samo za Advent u Zagrebu, na pamet mi palo nije da se to može i doma napraviti. Recept kaže dva jaja i jedan jogurt. SVL na placu kupio jaja i meni ih bilo žao u fritule utuć cijela dva komada pa sam stavila jedno. Kao, stavit ću ekstra jogurta i tko će primjetiti razliku. Kaže recept dalje- 12 žlica brašna. A u vražju mater, meni sve žlice, ali sve do jedne, u perilici. Ništa, od oka ćemo. Pita dijete hoćemo vagati. ˝Nećemo sine, zna mama.˝ Umiješali smo mi to nekako i ispekli ali to nije ni blizu fritulama do sad. Bile su premekane, upile su puno ulja, i prešupljikave su bile. Eto, pa ti ušparaj jaje.
A sad, saturday night fever... Pivo i Heros of Might and Magic VI.
petak, 06.02.2015.
Snježni petak i grozna štrudla
Kad imaš gotove kore, višnje i nimalo talenta za kuhanje, što napraviti? Štrudlu, naravno. Mislim, koliko to možeš sjebat?
Izazov prihvaćen. Pozovem dijete da se popne na stolicu i 'pomaže', dam mu jogurt i griz da miješa. Jer sam čula da je to tako dobro. Netko bi pročitao neki recept, ali ne i ja jer... Koliko to možeš sjebat?
Imam problem s receptima, jednostavno ih ne kužim i živciraju me jer uvijek nešto treba 'odstajati u hladnjaku, najbolje preko noći'. Ili staviti peći na jednu temperaturu pa smanjiti, pa okreni, pa podlij, zalij, pomoli se...' Blah. Moja ljenost mora naći lakši i brži način što rezultira popriličnim brojem promašaja. I time da još ne znam ispeći šnicle na naglo. Jestive barem.
No, umiješao je sin taj jogurt i griz. Uzela sam jednu koru, nauljila ju, stavila drugu koru, nauljila ju, stavila treću koru... Čekaj. Zar nije trebao ići taj jogurt između kora? Ma nema veze. Namažem tu treću koru jogurtom, poslažem višnje, zamotam i ponosno stavim u pleh. Na isti način složim i drugu štrudlu, samo sa dvije kore. Treća štrudla je sa sirom i višnjama. Nauljim jednu koru, stavim drugu, poslažem sir i višnje, pošećerim... Jebemti!!! Nisam ove prve dvije pošećerila. U vražju mater. Ok, imam još dvije kore neiskorištene, prostrem ih na pleh, na njih prenesem prvu štrudlu, probam odmotati. Kako da ne, sve se od onog jogurta razgnjecalo. Božepomozi. Ništa, prstom razderem štrudlu na sredini, pošećerim nadjev i umitam u tu jednu koru koju sam imala. Tako isto i sa drugom. Stavila sam sve to peći i sjela jesti. Ne znam sad jesam li trebala to podljevati ili premazati s nečim, ali isplekle su se. Ne izgledaju kriminalno loše, ali ni dobro. Presuhe su da bi se šećer primio na njih, a šećera u prahu mi je nestalo. Dijete ih jede. Ako se za 10 minuta ne počne češati o zid, zaključit ću da su dobre. :D
P.S. slikala bih nesreću, ali ujebala sam mobitel. Drugi u dva mjeseca. O tome drugi put.
