Kava, podočnjaci i dvoje muške djece
srijeda, 11.02.2015.
Popodnevna kava
Što volim kad si namjestim popodnevnu kavu u miru. Otpratim muža na posao, s netom uspavanim djetetom na rukama. Ostaje mi dva sata za fejs, kavu, HOMAM... Htjela bih ubaciti knjigu, naučiti strani jezik, ali nisam čudotvorac, a i nešto sam lijena...
Danas je za mene veliki dan- napravila sam šnicle na naglo koje, ne samo da su bile jestive, nego na tragu mekanih. Slike nema, jer a)daj molim te, i b) ma taman posla.
Po receptu s ove stranice. The wednesday chef- pork chops Inače nikad ne radim meso tako jer to ne bude ručak nego hladno oružje. Dakle, jednostavno se natrlja jedna strana mesa sa krupnom soli, druga strana ne. Neposoljenu stranu stavljamo na vruću tavu, pečemo par minuta dok sol ne postane prozirna. Onda okrenemo i još par minuta pečemo tu stranu sa soli. Bez straha, meso nije preslano jer se ta sol odvoji od mesa i zaljepi za tavu. Eto, prvi put da je to bilo jestivo i fino i nastavljam samo i isključivo po ovom receptu raditi dok ne nađem bolji.
Note to self: isključi tonove na mobitelu kad piješ popodnevnu kavu u miru. I skini usranu pelenu djetetu prije nego ga uspavaš.
Šta? I regret nothing... (Nisam ga namirisala prije, a nema šanse da budim usnulo dijete zbog pelene. Crvenilo ćemo već nekako riješiti. 
)
I nagla promjena teme broj dva; super mi je kad stavim neki nemajčinski status na fejs, odmah mi se rodbina uzjebe i svi mi imaju potrebu dati savjet poput- nemoj piti, to ti nije dobro, ili šta stalno kukaš i bla bla bla... :D Činjenica je da ja kukam. Kukam o svojoj djeci za koju mislim da su najbolja na svijetu. Ali brate mili, što da se lažemo, ne serem dugu jer sam probdjela više sati noću noseći dijete na rukama, što se tuku u veceu dok ja sjedim tamo... Ništa im nije sveto! I super mi je (čitaj- nije mi uopće super) kad takav neki nemajčinski humor moraš nekom objašnjavati. Iza ili ispred svake takve izjave moraš dodati da ti jako voliš svoju djecu i da ne misliš ozbiljno samo da se dušebrižnici ne uznemiruju. U našem društvu još uvijek nisi mater u pravom smislu riječi ako ti dijete nije na rukama 24 sata dnevno, a ti pri tome beskrajno uživaš. Na fejsu u jednoj od onih grupa Mamine tajne (gdje je jedina tajna kao slon čije postojanje ignoriraš, da većina tih žena ne bi smjela imati pristup internetu) pojavio se post o ljutoj mami čiji muž igra igrice, a ona nema i ne smije imati ispušni ventil. Svašta je ona tu još nabrojala ali upada u oči da ona ne smije imati ispušni ventil.
Iako ju donekle razumijem, bila sam u toj situaciji. Neće ti nitko pružiti ruku i pomoći ti ako ju ne tražiš. Mame, i kad padaju s nogu ipak izgledaju prilično mirno ako im se dijete, koje ne silazi s njih taj dan, bar jednom nasmiješi. Ne vidi se na van da ti mozak odlazi u crveno dok ti oči ne prokrvare od muke, a onda je kasno. Tko preživi pričat će.
Moj ispušni ventil je piva navečer kad djeca zaspu. Dodaj uz to kokice i imam cijeli svijet. Sad po novom i igrica na kompu. I čokolada koju, za osobu koja ne voli čokoladu, jedem u prevelikim količinama. Kako bih voljela da sam jedna od onih koje kažu kako uživaju u trčanju i vježbanju. Noup. Više sam za pojest i popit. Uz te neke sitne stvari imam snage za veće i ozbiljnije, kao što je SVL. :D
Skoro zaboravih ovo zabilježiti. Kako i ne bih kad se smradac probudio i nastavio mi spavat na rukama, a smrdi ko olimpijac- na barem 100 metara. Sanjala sam da sam trudna, da piškim test i da se neki broj na njemu popeo do par milijuna što znači sigurnu trudnoću. San je bio skroz realan, onaj osjećaj dok čekaš rezultat me vratio u onaj dan kad sam saznala da stiže broj dva. :) Drugi osjećaj je bio nada da će biti curica i treći tuga jer to nije moguće... Srećom, zazvonio je alarm te nisam morala teške stvari sanjati. Samo taj divan podsjetnik na te prve dane.
