Love has to be reinvented

Welcome
Ponekad me tako zapljusne val pa se sjetim plivati ponovo.

Rimbaud: Love has to be reinvented!



< studeni, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

09/2019 (1)
11/2013 (1)
03/2013 (1)
05/2012 (1)
04/2012 (1)
02/2012 (2)
09/2011 (1)
08/2010 (1)
05/2009 (1)
11/2008 (1)
09/2008 (1)




Linkovi
Bubblegum
moj jedini fan! thumbup

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Box 3
To bare your body is ever so much easier than to bare your soul.


"Most unusual, sir, but how dull life would be, were the usual the only thing we could look forward to."


Nisam sazdan za blaženstvo i dušom ostajem mu stran
zaludu vaše savršenstvo, ja njega nisam dostojan.


Želim Romea učiniti ljubomornim. Želim da svi mrtvi ljubavnici ovoga svijeta čuju naš smijeh i rastuže se. Želim da dah naše strasti oživi njihov prah, da njihov pepeo osjeti bol.

24.11.2013., nedjelja

When you touch me I die just a little inside

Želim ti dati sve riječi koje zaslužuješ.
Zubi.
Kamen.
Mahovina.
Potrgane kosti.
Staklene kule
i biseri.
Nije sve što je lijepo proporcionalno vrijedno. Najpotentnije su oštrice od dijamanta.
Nije svaki osjećaj subjektivan.
Postoji izraz koji mogu prepoznati u sivim licima slučajnih prolaznika, onda kad se uopće odlučim doživjeti ih kao postojeće osobe, a ne samo neobjašnjive prepreke i mrlje koje kao da su zamišljene; to samo svijet šteka pa su tu. Nakratko i nikad više. U tim licima obješene kože, urezanih crta i spuštenih očiju ponekad mogu vidjeti svoje. Ne uvijek. I nikad potpuno. Ne postoji ništa što te može potpuno opisati, ljudi su kontradiktorni, i nitko nije potpuno dovršen. To. Umor, to prepoznajem. Točno znam vidjeti kada su odustali od daljnje izgradnje shvaćajući da već godinama samo popravljaju kako se ne bi raspali, mukotrpno i neprestano, znajući da nikad neće dostići ono čemu teže.
Želja je najteži oblik sebičnosti. Želiš, brzaš, činiš pogreške, ne paziš. Ushićeno se popikuješ.
Želim ti reći o sebi.
O našim staklenim kulama, perspective par moi.
O tome kako mi je bez tebe napokon jasno da ljepota poput cvijeta vene taman kad se zaljubiš u nju. I kako postoje osjećaji puno snažniji od toga, nastali od vulkanskog pepela i potopljene lave, ono kad se nešto toliko vruće naglo ohladi, digne se para i čuje se cijepanje prirodnosti. Tek puno kasnije možeš vidjeti nove prekrasne i vječne oblike. Amorfne. Crne. Od tvari iz utrobe svijeta.
Skorena povraćotina.
Shvatiš da je to nešto što će biti tu zauvijek. Zeleno more i to nešto odvratno što osjećam prema tebi, a ne znam potpuno definirati.
U stilu:
Silovao bih ti truplo............ljubavi.
- 02:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #