Love has to be reinvented

Welcome
Ponekad me tako zapljusne val pa se sjetim plivati ponovo.

Rimbaud: Love has to be reinvented!



< travanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

09/2019 (1)
11/2013 (1)
03/2013 (1)
05/2012 (1)
04/2012 (1)
02/2012 (2)
09/2011 (1)
08/2010 (1)
05/2009 (1)
11/2008 (1)
09/2008 (1)




Linkovi
Bubblegum
moj jedini fan! thumbup

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Box 3
To bare your body is ever so much easier than to bare your soul.


"Most unusual, sir, but how dull life would be, were the usual the only thing we could look forward to."


Nisam sazdan za blaženstvo i dušom ostajem mu stran
zaludu vaše savršenstvo, ja njega nisam dostojan.


Želim Romea učiniti ljubomornim. Želim da svi mrtvi ljubavnici ovoga svijeta čuju naš smijeh i rastuže se. Želim da dah naše strasti oživi njihov prah, da njihov pepeo osjeti bol.

02.04.2012., ponedjeljak

You can get addicted to a certain kind of sadness

U ono se vrijeme, dok su još prostorom titrali ljudski glasovi i dok još nije bilo straha od dodira- od topline i ustajalog mirisa kože kako ona nije od latica cvijeća na dodir, na okus i miris, nije od rose, nego od blizine, od prihvaćanja, od krvi i poljubaca, i trepavica što nose suze-
U vrijeme kada ih još nisu povezivale debele žice i signali čudnih frekvencija, ali su vjetrovi nosili riječi u svojoj kosi pa se linjali po ulicama, pri sudaru s nečijim vratima ili zamičući za ugao, sijući ih da u tuđim ušima eksplodiraju i postanu zvijezde-
Tada se, a ulice su imale glas jutarnjeg mraza na cvijetovima kaktusa i miris mora šarenih haljina čije su obale kao razmaci među prstima- nježne i neravne linije s okusom svega što je kroz njih prošlo-
Jer je ljudska koža neprekidna funkcija dodira gdje se tako oštro izmjenjuju uzdah i bol.
U nekom je drugom prostoru, gdje je nebo načinjeno od šapta, a njeni se pokreti raspadaju na crveno jesensko lišće- s jagodica njenih prstiju znali su poletjeti leptiri, plavi i zeleni, i ljubičasti, smeđi, teški i lagani, tako visoko da bi postali pjesma na tom nebu od šapta, otisci stopala u pijesku upleteni u crtovlje kajdanke-
U tom drugom prostoru, gdje su putovi sašiveni od mirisa sigurnosti i protkani osrčjem doma, s tim da je svaki korak putokaz i toliko se duboko usađuje u valove tijeka vremena koji na svojim vrhovima nose papirnate ždralove izrađene prstima bez ruku i nijeme usne naslikane za lica bez osmjeha-
Jer svaki crveni list njenog pokreta stvara novu stvarnost od nebrojnih mogućnosti slučajnih položaja svog tankog tijela u zjenicama vjetra.

Sada. Ovdje. Prah.
- 03:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #