Dragi Dietrich,
Vratio sam se u Poljsku; sestra i ja kupili smo neku malu kuću što svojedobno nije imala ni vodovod. Sad se tamo tiskamo zajedno s njenim mužem i troje djece. Bio sam tako sretan kad sam je vidio, iako je s njom bio i majčin ujak koji je sačuvao živu glavu, ali ne baš bez posljedica. PTSP. Ubili su mu sve voljene pred očima.
Umro je prije dva mjeseca zazivajući majčino ime i ime svoje kćeri pokušavajuć' ih zaštititi od svakog užasa krvničkih ruku kao da mu sadašnji vapaji mogu nadoknaditi za vremena kada nije mogao vikati i boriti se za njihov život.
Ali to nije važno. Spominjem ga samo zato što je preminuo, iako me nije baš volio, te zbog toga niti ja nisam volio njega. Nije volio tvoj dio mene.
Kad pogledam kroz prozor vidim: nebo je bijelo, ono što su nekad davno bili prekrasni i bezbrižni oblici s karakterom, sada su tek oblaci, a niti u snijegu više ne mogu pronaći negdašnji čar i veselje. Sada je to ionako previše blatnjav snijeg, mislim, u kojem svaki trag nalikuje na tvoj.
Znaš, trebalo je biti kako si obećao, a nije jer se u mojim očima ogledava napokon mogućnost, a ja ne znam što bih s njome. Rekao si i da ne daješ obećanja koja ne možeš održati, no ipak si jedino takva davao i sada na mome stolu gori svijeća iz neke besmislene simbolike, po podu su prosuti papiri s tvojim imenom i samo ponekad se pitam nije li laž da taj plamen vidimo i ti i ja. Ne gasi li se za hladnih noći pa ga jutrom sestra pali iz obzira prema uspomenama u kojima živim?
Jesi li me morao ostaviti? Nebo je bijelo, mislim, od duhova i hladnoće, a ljudi pričaju viceve, smiju se filmovima kao mala djeca, dok se ja, Dietrich, ne osjećam sposobnim. Ni za što više.
Sutra neću ići na naš grob, oprosti mi. Tijesno je tamo, na onom dalekom polju čiji su jedini cvijetovi male, kamene ploče bez imena za svako izgubljeno tijelo koje tko drugi nije imao pokopati, tijesno je tražiti tvoje lice među njima trudeći se stvarnosti oduzeti sjećanja, a znajući da je jedan od tih grobova posvećen mojim snovima što počivaju s tobom 'mjesto mi tijela, zajedno sa svime što sam prodao da bih se ostao držati za ovo bijedno korijenje života.
Za tebe. Zato što si me natjerao da i ja obećavam gluposti poput pokušaja da držim oči otvorene čak i ako se dogodi, a neće, je li?, da se tvoje zatvore na zauvijek, čak i ako se dogodi da mi suze naruše sreću kada, izlazeći iz onog pakla, ugledam otvoreno nebo i, spreman reći ti kako sada napokon od snova možemo isplesti stvarnost, shvatim da nema te stvarnosti u kojoj postojimo zajedno.
Znao si da me nećeš preživjeti, zar ne? Ali zašto mi tada, ZAŠTO, nisi dopustio da umrem s tobom? Jer ti si bio vratio pola od onoga što su mi uzeli kada su iz moje iščupali drhteću ruku moje majke i kada su me zatvorili kao zvjerku u kavez držeći me dalje od boja i zvukova, pa čak mi i ime zamijenivši brojem.
Sjećaš li se onih sjena uz koje smo se tiskali? Sjećaš li se potrganih, sakatih i silovanih? To nisu bili ljudi, ne, nego samo ono što je od njih ostalo; kosti i tanka siva koža što je s njih visjela, lica kojima je davno iz neopravdanog razloga oduzet izraz i koja su sada već poput duhova ili loših sjećanja opsjedala svakoga tko bi ih ugledao ne dirajući jedino u kamena srca onih koji su bili doista krivi što su duše koje su nastanjivale ta tijela već odavna s uspomenama na voljene iz njih nestale.
Bili smo zajedno među njima, jedni on njih, odjeveni u ušljivu odjeću, spremni se međusobno poubijati za jednog žohara više u trbuhu.
Rekao si da će nas zvijezde čekati i da će jednoga dana sunce tkati ljepše niti i da neće biti zaboravljenih grobova koje je progutala mahovina te da će mi biti žao ako dignem ruke! Onda si me poljubio, ti, čiji se pepeo nije prosuo po rajskim dolinama koje si mi obećavao, topi se koža da bi s tvojom postala jedno, izlazi sunce iza sivih brjegova i riječi postaju nijeme, stvarnost skriva svoje lice iza granica želje i suze se suše a kada ta uspomena oživi u samo pola svoje izražajnosti, otvaram oči da bi me grube linije zbilje podsjetile gdje sam te izgubio. I zašto.
Znaš, više ne volim kazalište, da, i ne sviram violinu. Ne više, jer svaka je nota mome uhu sada ista i svaka plače umjesto da pjeva, svaka podsjeća na vremena kada stvari još nisu bile prolazne, a vrijeme ne voli koji se vremenu opiru, ne voli mladost pa ju briše, ni život pa ga uzima i tek se ponekad usuđujem otvoriti stare kajdanke u strahu da će s njihovih stranica poteći lijepa, ali nostalgična melodija koja će me podsjetiti na to koliko si me volio.
Otkad te nema, otvorila mi je svoja vrata katedrala jeke da živim sjećanja i ponavljam pogreške, a ja im se ne opirem jer... ne mogu ovo...
Spalit ću uspomene. Spaliti violine i pisma, razderati posteljinu, potrgati slike, ispiti vina koliko ga god ima i zaboraviti. Zaboraviti sve što si mi značio da bi bol zaboravila mene.
Oprosti mi što sve češće proklinjem trenutak kad smo se sreli jer da se nikad nije zbio, još bi te bilo na ovom svijetu. Oprosti mi svaki zagrljaj, svaku riječ, svaki dodir, i što te nikad nisam štedio ni dovoljno poštovao. Oprosti mi što nikad nisi saznao koliko me doista osjet guši bez tebe.
Zauvijek Tvoj
...
Znam da sunce zalazi pa izlazi i znam da kiša padne pa presuši, ali isto tako ljudi umiru ali se ne vraćaju.
|
