Otvorivši oči našao sam se u prokletoj prošlosti i trebalo mi je više od par trenutaka da se priberem. Tupo zureći u tamu u smjer gdje se trebala nalaziti zbirka knjiga koje su o kolekcionaru trebale stvoriti sliku osobe koja se interesira za povijest, dok je istina bila da se ovaj interesirao samo i isključivo za nacistički dio povijesti, te osjećajući u zraku vonj crnog vina pomješanog s tek nešto blažim mirisima sperme i znoja, pitao sam se sanjam li ovaj trijumf kao već toliko puta dosad.
Oči su mi se naposlijetku privikle na mrak pa sam pred sobom mogao vidjeti obrise stolića na kojem su stajale prazne čaše i pepeljara toliko puna da sam se na tren čak i zabrinuo za svoja pluća. Spomenute police s knjigama nije bilo. Zbog prokletog kauča, jesmo li se morali poševiti na prokletom kauču?
Zbacio sam sa svoje gole kože ruku čija me toplina pekla i oteturao par metara do otvorene kuhinje. Hladne su pločice godile poslije prašnjavog kauča boje proljeva i vruće kože koja se stiskala uz moju. Čaša vode je godila. Godilo je sve što nije bilo nalik na događaje otprije par sati zbog kojih sada više nisam siguran u ono što sam do tada svim srcem želio. Pogledam u jednu od kuhinjskih ladica vrlo dobro poznajući njen sadržaj. Jebeni, plastični Glock model 17, tata nam je bio ponosni murjak prije no što su otkrili da nešto muti s dilerima i strpali ga u buksu. Toliko ponosan da je i sinčića sa 7 godina naučio pucati iz pištolja, a kad mu je bilo 10, već je morao prikrivati prvo ubojstvo. Možda je otprilike u ono vrijeme upoznao mene i možda sam, ali samo možda, bio pomalo zaljubljen u njega zbog utjehe koju mi je pružao s obzirom na moje duhovno siromaštvo. Bilo kako bilo, drugim se, mnogo važnijim, prijateljima nisam svidio te me se tada riješio kao komada pljesnivog kruha kojim se nekada hranio a sada se na njega već skupljaju neki prezrivi i gnjusni stvorovi uzimajući mu malo-pomalo sve što bi u nekom drugom trenu mogao dati. I tko zna zašto sam imao potrebu dati svoju dušu samo neka je dam jer će do sutra već biti gnjila i tko zna zašto sam ga svaki puta puštao k sebi natrag znajući da su isprike i obećanja samo laži, te da ću se jutrom ponovno osjećati kao prodan za nijeme jecaje koje izaziva ono što sam imao i bio nesposoban zadržati, kao žigolo kojem plaćaju samo osjećajem koji traje prekratko i koji mrzi više od ičega. Više od sebe samog, a to je bila mjera za mržnju.
Tu u priču ulazi moje najomiljenije austrijsko sranje čija mi je cijev, da bi se učinio većim nego što doista jest pred njemu važnim ljudima, bila pritisnuta uz čelo. Bez suosjećanja. Bez kajanja. S porugom i dovoljno vidljivom dozom ponosa bez obzira na ruke koje su mu brisale suze kada nitko drugi nije niti htio niti mogao, bez obzira na oči koje ga nikad nisu osuđivale, a sada su ga preklinjale neka nas obojicu poštedi ovoga. Ali on se nasmijao. Meni, mome jadu i mojoj nadi. Mome pokušaju da budem voljen kada me majka prezirala, otac udarao, braća ismijavala i prijatelji odbacili. Mome pokušaju da pobjegnem onomu što me činilo odbojnim, a što se za mnom vuklo kao smrad za gubavim!
Uskoro su pijani uzvici poput "Slavene u roblje!" utihnuli zbog nadolazećih policijskih sirena, a meni je svaka sekunda prolazila usporeno i na tren mi nije bilo baš najjasnije što se događa. Samo nemoj pucati. Molim te.
O događaju sam, doduše, mogao razmišljati svega minutu kasnije kada su me strpali u auto i zatvorili zbog posjedovanja droge i vatrenog oružja B klase bez dozvole, ali moj se mozak taj tren vjerojatno bavio tv programom da se ne bi morao baviti važnijim stvarima. No već iste noći iz krvave maternice onoga što bih se usudio nazvati imenom najdublje ljubavi rodi se prijezir, ustane gola i bestidna želja za njegovom smrti s toliko žara da se u njoj utopilo sve drugo što je postojalo. To bi moralo zašiti moje rane. Znao sam da ću ga usmrtiti, znao još otkad sam u onoj ćeliji prvi put drkao na to.
I čovjek taman zaboravi na sva sranja iz prošlosti kada me u jebeni ured nazove "ljubav mog života", začudo, pijan, ridajući mi u uho 10 godina pošto me zamalo ubio i pričajući gluposti, žaleći se kako je nešto neizliječivo bolestan, o, Alex, o, Alex!
Dakako da sam, čim me pustio šok, lupio slušalicom o kućište, a zatim sve skupa bacio u jebeni zid! Zamalo sam si, urlajući od bijesa i poniženja, počupao svu kosu!
Ali ja ne želim da umre sam u svojim govnima, zar ne? Ja gotovo očajnički trebam kiselinom brisati tvoju arijevsku krv, time ćeš me utješiti!
I zato sam došao dopuštajući mu da me još jedan, i zadnji, put posjeduje i voli koliko je god grubo i bezosjećajno htio, jer ovaj puta, a jedino zadnji vrijedi, ja ću tebe natjerati u plač.
Otvorih ladicu ponešto nesigurno.
"Alex...?" i zabljesne me svjetlo.
Upalio je, dakle, neku šugavu lampu gol ispružen na kauču, kože svjetlucave od znoja, unutrašnjosti ispunjene mojom spermom. Prizor mi izmami cerek na usne. Nikad nije bio ljepši nego tada, pred smrt, moj prekrasni, prekrasni, prekrasni nacistički anđeo.
"Aleksije. Ne volim kad me zoveš Alex, zvuči... američki.", rekao sam znajući da ne podnosi moje puno ime.
"Što to.. radiš?"
Radim si jebeni sendvič, što misliš da radim?
"Je li pun?" upitam sa smješkom, zasad samo gledajući oružje.
"Zašto bih imao puni pištolj u stanu? Još da mi ga se netko dokopa kao od šale?" prestao je treptati pa se zagleda u mene posve ravnodušno plavim očima još stisnutim od sna. "Naravno da je pun, glupane, zašto bih ga inače držao među prokletim žlicama? Hajde, vrati se ovamo, želim sutra gledati kako se mučiš s hodanjem."
"Uvijek si pričao sranja..." odgovorio sam mirno, uzimajući napokon pištolj u ruku.
"Ubit ćeš me, Aleksije?" zahihotao se izgovarajući moje ime s porugom.
"Što misliš?"
"Potpiši se na prozore mojom krvi, ne bi li to bilo divno?"
"Mrzim Hollywood..."
"Zato metak?" upitao je razočarano. Što mogu kad sam romantičan, a tipovi poput njega to nisu sposobni shvatiti? "Jer ne voliš nered? Što nije u redu s tobom?"
Na to sam se morao nasmijati, a kada pogledah u njega, on otvori oči u čudu i na lice navuče užasnut osmjeh.
"Ti si ozbiljan..."
Ponovno, kao da je htio da se ugušim od smijeha!
"A što tvoja plava glavica misli; po što sam došao? Oprostiti se? Lagati ti kako mi je drago što sam te poznavao?"
Počeo je uznemiravati sve što je bilo ispravno prazno i hladno, sposobno da mi donese ogromno zadovoljstvo ovih trenutaka zbog nesposobnosti da osjetim išta osim trijumfa.. A sada je zurio u mene očima kao od stakla, bezizražajnim, otvorenim do granice kada sam mislio da će ispasti iz svojih duplji, dokotrljati se do mojih nogu i nastaviti zuriti, sada optužujući, a možda i preklinjući, nežive, nežive zureće oči. Kreveljio se ukočeno i prestrašeno u nemogućnosti da, kao svaki normalan čovjek, pobjegne glavom bez obzira.
Nategnuo sam pištolj i, napravivši par koraka prema njemu, otkotrljao se onaj izraz niz njegove obraze te je u mene ostalo zuriti čisto beznađe.
"Viski?" upitao sam povukavši ga na noge i u zagrljaj posve nenasilno, možda jednim dijelom želeći da me savlada, ali bio je kao truplo! Naslonio sam čelo na njegov zatiljak, pištolj na slijepoočnicu.
"Imam još svega mjesec dana prije nego me karcinom dokrajči", prošaptao je. "Želiš li se dovesti u riskantnu situaciju kada je uskoro moj život ionako gotov?"
"Sanjao sam o ovome."
Osjetio sam kako mu se tjelo opušta, disanje postaje normalno pa okrene glavu prema meni i tužno reče: "Koliko će samo svijetu nedostajati čovjek kao ja. Ovo je tragedija, zapravo, žao mi je zbog toga. Žao mi je zbog tebe, reci mi da me voliš i da ću nedostajati svijetu."
"Da..."
Prislonio sam usne uz njegov blijedi vrat. Moj miris ni smrt neće izbrisati s ovog tijela, miris moje ljubavi. Pored uha mi sjevne gluh pucanj i odjednom je sve bilo tako tiho, kao da sam ja taj koji više neće spoznati niti jedan zvuk. Tanki potok krvi sjurio se niz njegovo lijepo lice do mojih usana još uvijek prislonjenih uz njegov vrat, tek nešto ispod čeljusti.
"Sranje, Daniel", šaptao sam nježno, "možda se i potpišem na prozore za tebe".
Spustio sam truplo na kauč kao da se radi o malom djetetu. Promatrao me šokirano, oslanjajući se na mene svom težinom, želeći mi reći nešto, ali njegove su usne sada bile nijeme. Poljubio sam ih. Ne sjećam se da li sam ikada s toliko osjećaja i strasti ljubio usne koje mi iz nepoznatog razloga ne žele odgovoriti. Uzbuđivalo me to.
A htio sam ih samo okrznuti dajući mu na znanje da ga možda nikad zapravo nisam prestao voljeti, kao što nije niti on mene, ali bio je tako prokleto krasan da sam završio s jezikom u njegovim ustima i nevjerojatnom erekcijom u hlačama.
Ustao sam, donio si čašu vina koju sam ispraznio u jednom dahu i ubrzo zamjenio bocom, sjeo u naslonjač i samo ga gledao.
Drkao sam, naravno, zbog prizora, zbog trijumfa i zbog krivnje, a najviše zato jer mi je to zadnji puta u životu da te vidim... moja mržena, prezrena i potrgana ljubavi.
"Oprosti mi što ti se nikad ne ispunjavaju snovi. Alex, da je to moguće, ja bih umro u tu svrhu."
|
