Love has to be reinvented

Welcome
Ponekad me tako zapljusne val pa se sjetim plivati ponovo.

Rimbaud: Love has to be reinvented!



< rujan, 2019  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

09/2019 (1)
11/2013 (1)
03/2013 (1)
05/2012 (1)
04/2012 (1)
02/2012 (2)
09/2011 (1)
08/2010 (1)
05/2009 (1)
11/2008 (1)
09/2008 (1)




Linkovi
Bubblegum
moj jedini fan! thumbup

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Box 3
To bare your body is ever so much easier than to bare your soul.


"Most unusual, sir, but how dull life would be, were the usual the only thing we could look forward to."


Nisam sazdan za blaženstvo i dušom ostajem mu stran
zaludu vaše savršenstvo, ja njega nisam dostojan.


Želim Romea učiniti ljubomornim. Želim da svi mrtvi ljubavnici ovoga svijeta čuju naš smijeh i rastuže se. Želim da dah naše strasti oživi njihov prah, da njihov pepeo osjeti bol.

02.09.2019., ponedjeljak

Idealist je toliko promatrao sunce da mu se spljoštilo lice

Roman,
tu i tamo naiđem na onaj katarzični osjećaj u nečem nasumičnom pa te se sjetim. U razgovoru s malom djecom ili psihodeličnim drogama. Pri pronalasku istinskog veselja koje kao da sam nesposoban osjećati u svim drugim situacijama, koje kao da sma zaboravio, čak i kad sam sretan, zadovoljan, ili se zabavljam. Nekako, radost dolazi od nekud drugdje, iako još nisam uspio odrediti točno odakle. Možda nikad ni neću. Iz dobrih priča i prirode, slutim, koje sam ostavio za sobom. Iz zvukova violina što nose u sebi osjećaje koje ne znam imenovati, komplicirane i teške, a opet nagonom ćutljive. Iz simplističke pretpostavke da je tkanina realnosti na moj dodir ista kao i na tuđi te da nema grubu stranu kad je meka, rasprostranjena preko vlati trave beskonačne livade moje sebičnosti što samo želi zatvoriti oči pod otvorenim nebom licem okrenuta toplom suncu ne pitajući otkud dolazi povjetarac. Kako nastaje. Iz čijih uzdaha potječe.
Ponekad se sjetim kako je bilo kad su riječi mene nosile, zapljuskivale me u valovima koje sam poimao kao ideje, slike ili figure, sve sami izrazi, cigleno zdanje na temeljima od šećerne vune. Blef. Duchampova fontana. Ta im funkcija pristaje, zar ne?
D.
- 02:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #