Roman,
tu i tamo naiđem na onaj katarzični osjećaj u nečem nasumičnom pa te se sjetim. U razgovoru s malom djecom ili psihodeličnim drogama. Pri pronalasku istinskog veselja koje kao da sam nesposoban osjećati u svim drugim situacijama, koje kao da sma zaboravio, čak i kad sam sretan, zadovoljan, ili se zabavljam. Nekako, radost dolazi od nekud drugdje, iako još nisam uspio odrediti točno odakle. Možda nikad ni neću. Iz dobrih priča i prirode, slutim, koje sam ostavio za sobom. Iz zvukova violina što nose u sebi osjećaje koje ne znam imenovati, komplicirane i teške, a opet nagonom ćutljive. Iz simplističke pretpostavke da je tkanina realnosti na moj dodir ista kao i na tuđi te da nema grubu stranu kad je meka, rasprostranjena preko vlati trave beskonačne livade moje sebičnosti što samo želi zatvoriti oči pod otvorenim nebom licem okrenuta toplom suncu ne pitajući otkud dolazi povjetarac. Kako nastaje. Iz čijih uzdaha potječe.
Ponekad se sjetim kako je bilo kad su riječi mene nosile, zapljuskivale me u valovima koje sam poimao kao ideje, slike ili figure, sve sami izrazi, cigleno zdanje na temeljima od šećerne vune. Blef. Duchampova fontana. Ta im funkcija pristaje, zar ne?
D.
Post je objavljen 02.09.2019. u 02:12 sati.