Nedjeljno jutro. Majka me probudila nakon sat i pol zdravog sna još uvijek pijanog, a u to sam malo vremena što sam ga proveo spavajući uspio otprilike natopiti jastuk slinom pa je sada zaudarao na sve nemoguće mješavine alkohola koje sam sinoć nalio u sebe. Inače je misa u 9 za mene bila nezamisliva i radije sam išao na večernju zapalivši redovito iza crkve s Brunom i fra Anđelkom, no ova je bila za tatu.
Nakon što sam triput pogrešno zakopčao košulju i obuo različite cipele, nacrtao sam se pred svojom majkom tobože spreman za polazak. Ona mi se pak samo nježno nasmiješila kao da ne vidi koliko nisam trijezan i rekla: "Radije ove crne cipele." Imala je taj svoj čudan, ignorirajući stav prema određenim stvarima pretvarajući se kako je sve u redu kada ni najmanje nije bilo. Na tatinom sprovodu, bila je jedina osoba koja se smiješila, pa makar i s gotovo neprimjetnim suzama u očima, i sa smješkom je primala sućut. Kao da ne želi pokazati kako sve nije u savršenom redu čak i kada se to očekuje. Čuo sam je nekoliko puta kako plače za njim u sobi kasno navečer, ali na oči drugih ljudi nikad nije pustila suzu. Na neki mi se način gadila njena nehumana ambicija da u svakom slučaju barem prividno zadrži kontrolu, i sva ta njena nacerena lica koja je navlačila jedno na drugo sve da sakrije ono pravo. Ipak, kako vrijeme ide i nižu se neugodne situacije, sve više otkrivam da se nikada ne smijem toliko kao kada mi dolazi na plač.
Pobrinula se da izgledamo savršeno to jutro. Ako već ne možemo biti savršeni, kazala je popravljajući mi okovratnik, da barem onda tako izgledamo. Vani je osvanulo sunčano ljetno jutro, ali se vrućina još nije digla. Na onih desetak minuta koliko nam je trebalo do crkve, naši su koraci udarali u ritmu praćeni zvonima koja pozivaju na misu, a moja majka i ja pravili smo se da razgovaramo baš onako dobro kako to uvijek činimo.
Misa nikad nije dulje trajala i činilo se kao da fra Anđelkovo nerazgovjetno čitanje evanđelja izaziva samo glavobolju. Mislio sam da ću puknuti ako netko još jednom toliko produhovljeno glasno zaurla ime Kristovo.
"Oh, vidi", rekla mi je u jednom trenu nasmrt dosadnog govora o našem propadajućem planetu. "Eno Ruže i njenog sina. Kako se ono samo zove taj dečko?"
Uspio sam nekako skupiti snage da proškiljim prema njima. On i ja nekad smo se poznavali, dok sam ja još imao 8 godina, a on završavao osnovnu školu. Onda smo još obojica bili tek djeca ovog sela i skupa smo se penjali na drveće ili igrali nogomet. A onda je krenuo u srednju školu pola sata vlakom odavdje i prestao se družiti sa seoskim klincima. Više se nismo pozdravljali. Vidio bih ga svako tu i tamo s curom ili nekim tipovima, a kada sam ja krenuo u srednju, on je već studirao u Americi. Priča se da se vratio u Hrvatsku i doveo sa sobom neku ženu koju planira oženiti tamo negdje krajem godine. Ne znam zašto, doduše. Mogle su mu biti najviše 23 godine, a koliko sam vidio preko dvorane, ostao je prokleto zavidno zgodan, nije mu se prolila kiselina po faci ili nešto.
"Možda ima umjetnu nogu.", rekao sam. "Zbog svadbe, mislim."
"Možda. Vidjela sam mu tu ženu jednom. Nije baš lijepa. Da je bio pametniji, mogao je ostati s Lucijom."
Da, naravno da je mogao ostati s mojom sestrom sada kada je već ponos ovog prokletog sela, a dok su još bili skupa i dok se o njemu pričalo da puši travu i previše pije si je Lucija mogla naći boljeg dečka, zašto ne?
"Bili su zajedno u drugom razredu, mama".
Ševili su se kao životinje koliko sam čuo, ali nije im to bilo to. Bruno mi je rekao da ih zapravo nije bila briga niti ako je on doma, samo da staraca nema. Svi susjedi su znali, kaže.
Napokon fra izgovori riječi zbog kojih mi je glavobolja gotovo popustila na tren. Pođite u miru, rekao je. Mislim da nikad u životu nisam toliko iskreno zahvalio Bogu za kraj i jedva sam se suzdržao da ne potrčim prema izlazu kad mi majka, slučajno je l', naleti ravno na Ružu i Slavena pa sam se morao zadržati.
"Hvaljen Isus, bok, pa jeste li dobro? Ja sam u redu, da, sve je u najboljem redu."
"Bok, Luka", rekao je. Rukovali smo se brzo odvojivši ruke. Svidio mi se način na koji je izgovorio moje ime, ne znam zašto. Obično ga ljudi izgovore tako da se k jako čuje čineći ga tako grubljim no što zbilja je. On se neobično dugo zadržao na u, a otvoren izgovor samoglasnika učinio je da se jasno osjete vibracije njegovog glasa. Samo sam mu se nasmiješio umjesto odgovora.
"Baš si narastao", primjeti tek toliko da nešto kaže. "Koliko ti je uopće godina?"
"Navršit ću 17 ovo ljeto ako prođem fiziku."
Pomalo iznenađeno podigne obrve, ali to me samo zabavljalo.
"Kava?" začuo sam svoju majku. "Kava zvuči odlično! Odmah, zašto ne? Luka i ja ionako nemamo pametnijeg posla."
Naravno da nemamo.
"Slaven će nas odvesti, hoćeš li, sine?"
On samo bespomoćno slegne ramenima, a ja odmahnem glavom. Skužili smo se.
Pola sata kasnije zauzeli smo stol u jedinom kafiću u selu, a dvije su žene nastavile pričati, znate one majčinske, o zgodama i nezgodama svoje djece. On je zurio u mobitel i žvakao kaugumu. Postojalo je nešto očaravajuće u načinu na koji mu se čeljust pomicala dok je tako žvakao. Mogao sam mu vidjeti mišiće kako se napinju i stišću oko široke kosti čiji je ugao ispod uha zatvarao kut tek nešto veći od pravog. A opet, lice mu zbog toga nije bilo uglato. Pronašlo je sasvim ugodan način da zadrži muževnu simetričnost ne šireći se previše u jagodičnim kostima da bi se počelo sužavati nešto ispod završavajući u bradi. Nisam mogao skinuti oči s njegove čeljusti. Ni vrata kad bi gutao.
"Luka, što ćeš?" prene me majčin glas. Zbunjeno pogledam u nju da bih spazio nestrpljivu konobaricu.
"...kolu." izrekao sam prvo što mi je palo na pamet istom poželivši pregristi jezik. Mrzio sam kolu.
Slaven podigne pogled s mobitela. Kava s mlijekom. I smješak, naravno, onih savršenih punašnih usana koje su izgledale tako prokleto mekano. Muškarci ne bi smjeli imati takve usne. Jednostavno ne bi.
Čovjek je sigurno kreten, zaključio sam u nekom neodređenom trenutku; ne može biti zgodan, pametan, uspješan i zaručen, a da ne bude kreten. Sudbina je okrutnija nego što sam mislio ako je to moguće.
Majka se za to vrijeme već prebacila na razgovor o fizici. Nema nitko u selu tko to zna, jadna li je, što će ako padnem? A ja, kakav sam, ništa neću naučiti.
"Znate, ovaj", ipak je rekao. "Ja sam imao prilično dobre ocjene iz fizike u drugom razredu (dakako, htio je reći da je imao 5) pa bih mu možda mogao pomoći. Ako hoće."
"Ali ja nikako ne bih željela da se mučiš s njim! On je samo beskrajno lijen, eto što je, ali ako već nemaš što za raditi u ovom malom mjestu, bilo bi zbilja vrlo lijepo od tebe..."
"Hvala", rekao sam, a on mi se samo nasmiješio s nekom čudnom dozom volje. Ali onda mu je zazvonio mobitel i kada se javio s "Hey, baby!" shvatio sam da pridajem previše značaja glupim sitnicama.
Kada su stigla pića, čavrljanja dviju žena su se nastavila tek se s vremena na vrijeme posvećujući meni ili Slavenu, a nas dvojica zapravo nismo pokušavali razgovarati razmjenivši iz pristojnosti tek pokoju riječ o školi ili Sjedinjenim Državama. Pravio sam se kako je tekstura ograde nešto najzanimljivije što sam imao prilike ugledati u dugo vremena, sjećam se, a kada sam sasvim slučajno napokon s nje odlijepio pogled, pažnju mi je privukla visoka i mršava figura osobe koju do tada nikad nisam vidio. Isprva mi se činilo pomalo teško odgonetnuti joj spol pošto uzak okvir torza skriven ispod široke bijele košulje nije odavao apsolutno ništa obećavajuće, a niti jednako uski bokovi preko kojih su bile navučene traperice ravnog kroja. Zapravo, s licem onako izgubljenim iza mase crne kovrčave kose, učinilo mi se da se to možda neki tip nabrijava na Ramonese, a ni ono pogrbljeno držanje s glavom uvučenom među premršava ramena i rukama zabijenim u džepove nije mu baš išlo u prilog. Ta me čudna spodoba zabavljala čak pune 2 minute koliko joj je trebalo da dođe preblizu kafiću. Vjerujte mi, živo sam se šokirao kada je Slaven ustao da poljupcem pozdravi svoju buduću ženu. Imao sam potrebu uštipnuti se ili nešto, okrivljujući prvi puta u životu previše opojnih sredstava i nedostatak sna za svoju nenormalnost. Iako se radilo o potpunoj stvarnosti.
Bila je nemalo viša od njega, primjetio sam kada ju je doveo pred svoju i moju majku kao pred inkviziciju zapravo je iz čiste uljudnosti želeći predstaviti kao da se radi o ljudima umjesto o našim majkama. Jadnica mu je od straha i nervoze zabila svoje košćate prste u ruku, iako ga to nije spriječavalo da na licu zadrži sasvim postojan smješak. Upoznao ju je i sa mnom, dakako, a ona me svojim crnim očima pogledala kao uplašena životinja koja moli da mi se svidi. Ne znam.
„Luka, za fiziku“, rekao je prije no što su otišli. „Kada ti odgovara?“
„Ovaj...sutra?“. Ionako nisam planirao otići negdje zapiti još jedan uspješno proživljen dan, pa zašto da ne sutra onda?
„Poslije ručka?“
„Svejedno.“
Shvaćajući toliko bolje od mene da ga stavljam u prilično neugodnu situaciju, moja mu je majka rekla neka dođe ujutro dok ona radi kako bismo imali onaj užasan mir i tako to.
Slijedeće me jutro, usprkos gotovo očajničkom pokušaju mog umornog organizma da jedan dan odspava pristojnih 12 sati koje mu je obećao početak praznika, majka probudila u 8 ujutro jer bi Slaven mogao doći ubrzo. Nisam mislio da će doći tako rano, da budem posve iskren, pa i 11 je jutro svim normalnim ljudima! Nekako sam se natjerao izvući iz kreveta i, navukavši hlače, krenuo u kuhinju pokušati se probuditi šalicom kave. Ali kad sam sišao u prizemlje, on je već stajao na vratima s ljubaznim smješkom na svojim savršenim usnama potpuno budan i u pogonu u prokletih 8 sati iza ponoći čavrljajući nešto s mojom majkom. Polako mi je počinjao ići na živce zbog tog čudnog entuzijazma kojim je stalno odisao, a nisam ga čak niti poznavao.
Pozdravio me, ali ja sam samo provukao ruku kroz neurednu kosu praveći se da tako treba izgledati i pitao ga je li za kavu. Nije bio.
„Ne izgledaš baš spremno“, reče naslonivši se na zid kada je pozdravio domaćicu zvučeći pomalo razigrano.
„Samo trebam šalicu kave i cigaretu“, odgovorio sam, iskreno se nadajući da je zvučalo onoliko nehajno koliko sam želio da zvuči. Činio me grozno nesigurnim i odjednom mi je bilo žao što se nisam obukao kako spada. „Vidjet ćeš, bit ću k'o nov za 10 minuta. Usput, na stolu u sobi ti je knjiga, možda ju želiš prolistati dok se ja obučem. Za podsjetnik.“
Gotovo sam otrčao u sobu po tu prokletu majicu uputivši se u dnevni boravak tek kad sam se potpuno uvjerio da je sa mnom sve u redu i da izgledam onoliko dobro koliko mi je priroda dopustila. Dogarbio sam usput onu išaranu malu teku u koju ću riješiti eventualni razumljivi zadatak, i u koju ću zuriti veći dio vremena shvaćajući apsolutno ništa.
Sjeo sam na kauč nasuprot fotelje u kojoj je sjedio on listajući knjigu iz mržene fizike s izrazom lica kao u djeteta koje se igra, a Bog mi pomogao ako ikada shvatim što je toliko zabavno u fizici. Napokon digne pogled osjetivši valjda kako ga blijedo gledam pa mi se nasmiješi kao da će to riješiti svaki moj problem.
"Pretpostavljam da si pročitao ovo", reče mahnuvši tom glupom knjigom. Nema pojma koliko puta doista jesam. "Mislio sam, onda zadaci, a sve što ti nije jasno možemo riješiti putem."
Da, struju sam naprosto obožavao, i naboj skupa s njom. I toplinu. I sva ostala sranja koja ne razumijem i koja su mi suviše naopaka da bih najjednostavnije primjenio formule. Pišući bezglavo napamet naučene oznake po papiru u nadi da će mi se odjednom ukazati jedna od onih koja sadrži sve zadane i tražene podatke, iako smo takve prestali koristiti još u osmom osnovne, zapravo se nisam uspijevao skoncentrirati na zadani problem. Jer je pratio moje neznanje svojim tamnim očima. I jer je stavio previše parfema, ali nikako u onoj mjeri kada bi to bilo neukusno, a taj mi je njegov izluđujući miris potpuno skretao pažnju s jurećih vlakova i ostalih fizičkih govana.
Napokon spustim olovku gotovo nervozan zbog pogleda koji je pratio njene piskarije i priznam da ne znam. (Zašto je morao mirisati tako dobro?)
"U redu, možda nešto lakše za početak", rekao je ni ne pogledavši me. Bio je užasan. I živcirao me. Sve na njemu me živciralo: onaj oprezan način na koji bi okretao stranice kao da su zlatne, ili kako bi polizao te svoje grozne usne, čak me i sam pogled na njega u toj skupoj, ali ni po čemu posebnoj, jednobojnoj i ozbiljnoj polo majici dovodio u napast da mu kažem neka se ode doma presvući jer imam osjećaj da sam pod nekom vrstom inkvizicije! Ne znam zašto, jednostavno je vršio pritisak na mene.
"Oke, ovaj bi ti trebao pomoći da se ufuraš. Ako ne, onda ću znati točno što ne shvaćaš."
Htio je reći da je zadatak krajnje jednostavan i da mi nema pomoći ako ga ne budem znao riješiti, nije li? Možda bih se i uspio 'ufurati' nekom drugom prilikom, ali trenutno ni u što više nisam siguran. Nešto nepoznato se javilo u svakom slovu nastalom pod vrhom moje olovke, nešto posve neprepoznatljivo u svakom broju koji je još uvijek pratio njegov pogled, a miris kojim je odisao kao da mi se zavukao u svaku poru i svaki živac te me odande uznemiruje kao ništa na svijetu.
"Stani", reče odjednom i uhvati me za ruku kojom sam pisao. Prošli su me trnci. Osjetio sam čak i kako mi se diže kosa na glavi koliko sam se naježio od tog dodira. Sve kao da je otišlo iz mene tada, ispralo se ili rasplinulo, svaki osjećaj, svaka zdrava pomisao, svako djelovanje svijesti dok su me polako u valovima prolazili trnci i ostao sam zbunjeno zuriti u njega kao da ne shvaćam baš najbolje na što misli kad kaže da će poludjeti ako ne prestanem toliko stiskati olovku. A kada su moje oči s takve blizine susrele njegove, više nisam znao kako spustiti pogled i prestati zuriti.
Poljubio me. Samo tako; kao da zna sve o meni i kao da nam nije prvi put.
Ne znam u kojem je trenutku prekoračio stolić za kavu da bi mi se i tijelom približio, a ne samo licem, niti kada je njegova ruka dospjela u moje hlače. Sve se odvijalo tako brzo; znate onaj osjećaj kada nije važno što ne znate gdje ste niti koliko brzo prolaze minute? Postoji samo ta iznenadna okolnost, ili loša navika, i stvari koje su prije imale neku vrijednost odjednom je gube samo kako bismo si opet rekli kako se još ovaj puta, ali ovaj je stvarno zadnji, možemo predati poroku zapravo vrlo dobro znajući točno koliko će nam biti žao kasnije. (Mislim da sam i ja primio njegovog). I odjednom mi više nije bilo važno što se radi o bratu mog najboljeg prijatelja (jer me ljubio grubo i posesivno rastvarajući usne svaki puta kad bi dotakle moje kako bi mi proždirao jezik ili ga svojim milovao...), niti što je nekad radio ovo isto s mojom sestrom (...a njegovi su mi se dodiri zavlačili pod kožu putujući mu na prstima preko mojih ramena, golih prsa i trbuha točno onim putevima gdje su se nalazile sve one ugodne točke i niti jedan moj uzdisaj nije mogao opisati količinu želje koja me ispunjavala...), ili što je među nama 7 godina razlike (...jer mi je pulsiranje njegovog organa u ruci uvelike požurivalo kolanje krvi).
Čak nisam niti pomislio na to kako će se oženiti. (Svršio sam).
Slijedećih nekoliko trenutaka mogao sam samo gledati u daljinu ne prepoznajući sobu u kojoj se nalazim, a kada mi je napokon došlo do mozga što se dogodilo i kada sam mogao svjesno sagledati situaciju u kojoj sam se našao, otkiro sam da smo obojica već slijepljni produktima naših aktivnosti. Fizičkih, ako pronalazite ironiju u tome.
Još mi je uvijek bio blizu, samo tik iznad mene, ali nisam imao hrabrosti pogledati mu u lice, iako sam posve siguran da je on gledao u mene. Polako je ustao s kauča (mene) i, dohvativši svoju majicu, promrmljao kako bi najbolje bilo da ode. Nisam odgovorio. Samo sam ležao tamo kao da me netko silovao i pitao se koji mi je vrag bio. Sve one činjenice koje me do maloprije nisu nimalo zabrinjavale odjednom su dobile na težini i pritisnule me odnekud iznutra stvarajući tupi osjećaj krivnje i bespomoći. Pokušam ne razmišljati o tome i uvjeriti se kako se mene zapravo ni za što ne može okriviti; pa nisam ja prevario buduću ženu! Nije mi uspjelo, dakako. Nikad mi ne uspije.
Duboko udahnuvši, uspio sam se natjerati da ustanem i odem se očistiti kako spada. Usput sam se i tri puta umio hladnom vodom u nadi da će me to isprati na više načina. Baš kad sam završio s brisanjam lica i zapeo negdje u svojoj majici pokušavajući je obući, netko pozvoni na ulazna vrata (što me toliko prenerazilo da sam zamalo upao u kadu). Nakon što sam se sabrao smislivši neki nedovoljno dobar razlog zašto bi osoba u posjetu naprosto morala otići, otvorio sam vrata i živo se šokirao ugledavši ondje upravo Slavena!
"Što?", upitao je ravnodušno. "Nisi riješio niti jedan zadatak. Neću valjda dopustiti tvojoj majci da mi plati za... ovaj, neke druge usluge. Je l'."
"Mislio sam da si otišao kući".
"Jesam. Otuširati se. Mogu uć'?"
Pogledao me izravno: oči u oči, sa smješkom na usnama, jasno mi dajući do znanja da njega ni najmanje ne pogađaju te stvari koje su se među nama odvile. Možda su zbog toga i mene prestale pogađati u tolikoj mjeri.
"Fizika ovaj put?", upitam ozbiljno, odmičući se s vrata i čvrsto odlučujući da će biti kako ja budem htio.
Ipak smo rješavali fiziku to jutro. Uspjeli smo se i posvađati nekoliko puta; pitao me da li ja uopće znam što je elektron, na što nisam odolio odvratiti komentarom na količinu parfema kojom se našpricao čak iako to dvoje nije bilo ni približno povezano. Ponovno me živcirao. Zato što se ponašao kao da se među nama ništa nije dogodilo maloprije, a mene izjedalo. I bez obzira koliko bih si puta tijekom jednog zadatka to ponovio i zakleo se da si neću opet priuštiti isti osjećaj, kada se, prije no što je morao ići, nagnuo prema meni, ja sam ga samo povukao još više u sebe i predao mu se bez razmišljanja. Baš kao prije; s toliko želje i strasti, te s taman dovoljno svijesti o tome koliko je sve to skupa pogrešno da bih imao grižnju savjesti, ali to svejedno nastavljao činiti. I to ne samo taj put.
Poljubio me svaki slijedeći kad bismo se vidjeli nasamo, pa makar i onda kad bih samo došao do Brune, ali bi mi njegov brat otvorio vrata našavši se odjednom sa mnom u mračnom hodniku. On i buduća žena još su uvijek tražili stan u Zagrebu pa su za sad ipak bili prisiljeni živjeti u kući njegovih roditelja gdje smo nekako uvijek uspjevali naletjeti jedan na drugoga. Kada bismo radili fiziku, bila je to sasvim druga priča od onog jednog ukradenog poljupca na vratima ili u prolazu i stvari su redovito izmicale mojoj kontroli te padale u njegovu postajući napetije i slobodnije, nedvojbeno prisnije. Govorio sam si, naravno, da je ovo, evo, zadnji put da mu dopuštam da mi čini štogod hoće pomičući stvari točno jedan korak dalje no što su bile jučer, uvjeravao se da ću slijedeći put kad me pokuša poljubiti okrenuti glavu i primjetiti kako ta njihova kuća ima naprosto očaravajuće štokove. Nikad mi nije uspjelo.
Kada sam otišao na prvi rok, nešto kao da me stisnulo u prsima one sekunde kad sam ugledao zadatke i nigdje nije bilo onog olakšanja koje sam očekivao. Samo ta čudna depresija. Svaki od zadataka već sam vidio, rješio dok je on sjedio pored mene ruke prebačene preko mojih ramena, ili me držeći oko pasa pritisnuvši pritom lice uz moje tako da sam mogao osjetiti njegove trepavice kada bi trepnuo. Uvijek bi trepnuo nešto sporije kad bih napisao nešto krivo, kao da zatvara oči na tren, iako ne bi rekao ništa. Jednom sam, baš na ovom zadatku koji me sada gledao s papira, nesigurno precrtao prethodni red kad je to učinio, i mogu se zakleti da se nasmiješio. A ovaj drugi, sjećam se, njega sam rješavao potpuno dekoncentriran jer je taj dan Bruno bio doma, a Slaven me nije prestajao dodirivati na ovaj ili onaj način kao da želi provjeriti kako ću reagirati.
Osvajao me, shvatio sam pogledom prolazeći preko poznatih zadataka. Shvatio sam i da ne želim više dolaziti na prag njegove kuće s namjerom da ga odbijem ovaj put, niti se želim više uvjeravati kako me odlazak Bruni toliko ispunjava da ubrzavam korak u isto vrijeme pokušavajući iz glave izbiti sliku njegovog starijeg brata na vratima, zatim zvuk vrata koja se zatvaraju i okus njegovog jezika.
Zbilja ga ne želim prestati viđati. Ne još.
Predao sam prazan papir.
Kako je ljeto odmicalo, morao sam i navršiti 17. Bilo je neizbježno, zbilja. Izašao sam van te večeri sa starim društvom rekavši mami da ću spavati kod Brune i napio se kao što nisam još od početka praznika. Vratili smo se kući gotovo teturajući, smijući stvarima koje uopće nisu bile smiješne usput promašivši ulicu barem tri puta da bismo na kraju ipak pronašli tu prokletu kuću i pojeli otprilike sve što smo u njoj mogli naći. To nas je barem malo otrijeznilo.
"Bruno?"
Nije odgovorio, prikovavši polupijani pogled za neki glupi film na televiziji.
"Piša mi se."
Ponovno nije ništa rekao, ali mislim da ja nisam prestajao pričati sve do onda kada sam se iznenada sjetio kako mi se zbilja jako piša i skupio snage da ustanem s njegovog kreveta. Trudeći se da barem otprilike pogodim WC, prvi sam put primjetio koliko me večer zaista umorila. Skoro sam zaspao nad tim prokletim zahodom. Baš kad sam se trgnuo da u njega ne upadnem, osjetih ruke oko svojih prsa kako me nježno povlače u zagrljaj, popraćen utiskom poznatih usana u moj obraz.
"Sretan rođendan".
Slaven.
Zatvorio sam oči i dopustio svom iscrpljenom tijelu da utone u njegovo. S njim bih se uvijek osjećao nekako čudno ispravno. Zbog tog sebičnog osjećaja koji mi je davao, kao da će sve biti u redu štogod izgubio sve dok je on tu, i njegove usne, ruke, ili taj tihi smijeh kojim me ponekad opijao. Kao da ništa osim njega nije važno jer kad se on pojavi, ničeg drugog više ni nema. Za mene.
Pomaknem glavu tako da mi čelo počiva na njegovoj čeljusti.
"Želim se ševiti s tobom", rekao sam.
"...Pijan si."
Odmahnem glavom. Ne. Još prije smo radili svašta skupa i, iako je ovo bilo na posve novoj razini i ne mogu reći da me nije strašila sama pomisao na to da takvo što učinim s frajerom, ovo je on, pa je to u redu, zar ne?
Polako se okrenem, još uvijek raskopčanih hlača, samo kako bih pritisnuo usne uz njegove želeći mu dati do znanja da sam posve ozbiljan.
"Ne dovoljno."
Trenutak me samo gledao, napola nesigurno, a napola u nevjerici, a zatim mu na licu osvane karakterističan osmjeh i tada sam završio na perilici uzdasima mu odgovarajući na dodire...
Slijedeće me jutro ostavio. Kao da među nama nikad ničeg nije niti bilo i kao da se ne radi o osobi, nego napornoj životinji ili staroj uspomeni koju više ne vrijedi držati. Možda sam mu rekao da ga volim to jutro, i možda je svaki izgovoreni slog potjecao ne iz mog grla, nego iz nekog starog mjesta u meni gdje je sve još uvijek bilo iskreno i nevino.
"Bilo nam je zabavno, Luka, ali to je sve. Ne zaljubiš se u drugog dečka jer... žene su za ljubav. Ja ću otići u Zagreb i imati djecu sa ženom koju volim, znao si to", bilo je sve što mi je rekao, hladno, glasom koji mu nikad prije nije pripadao i koji je zvučao kao da dolazi odnekud jako daleko.
A onda je i otišao ostavljajući za sobom neki čudan prostor u kojem je obična šalica kave postala teška, gdje su pločice hladne i skliske kao led, a tišina nije prestajala vrištati. (U daljini je nešto puklo.)
Kad sam vidio Brunu, bilo je kao da se i ne poznajemo više. Samo smo sjedili tamo, na naslonu jedne od klupica u parku nemajući što podijeliti jedan s drugim osim kutije cigareta. Bilo je hladno, i noć nije bila vedra.
"Što je učinio?", reče odjednom, probijajući debeli zid neugodne tišine što je nastao među nama.
"Tko?", upitam ugasivši cigaretu, još uvijek izbjegavajući pogledati u svog sugovornika bojeći se da ću tamo pronaći nešto od onoga što sam volio u njegovom bratu.
"Slaven."
Zadržao sam dah, ne žureći s odgovorom.
"Ništa", rekao sam naposlijetku. "Zašto misliš da je nešto učinio?"
On samo nezadovoljno puhne pa otpije gutljaj pive. Mislio sam da to znači kraj razgovora i zabilježio još jedan propali pokušaj komunikacije.
"Luka? Jesi li ga jako volio?"
Trebala mi je cijela vječnost da shvatim što me pita. Odjednom, kao da mi se tijelo zamrznulo i ne znam se pomaknuti da ustanem i pobjegnem. Jednostavno... što?
"Vidjelo se", reče kao da se ispričava. "Ti i ja smo prijatelji, Luka, zar ne? Postoje stvari koje mi ne moraš reći da bih znao."
Nisam odgovorio. Zujalo mi je u glavi. Mislio sam, ako sam premlad da me strefi srčani, sad će pasti avion na mene ili nešto. Umirem...
"Što se dogodilo? Ne moraš mi reći odmah ni ništa samo..."
"Je li..." polako sam izgovorio pazeći da mi glas ne pukne i ne prospe jecaje. "Je li to normalno, Bruno?"
"Da zavoliš drugog dečka?", upita. Ne, ne zavoliš. Da ne možeš disati bez njega, da zaboraviš što si toliko volio u životu dok ga još nije bilo i da ne znaš što raditi ako ne smiješ misliti o njemu. Ne samo zavoliš, Bruno. Da ne možeš prepoznati svoje prijatelje više, niti svoj odraz u ogledalu, i da ga tražiš stalno u drugim ljudima, ponekad pronađeš u nekoj sjeni ili zvuku pa opet izgubiš, bivajući ostavljen ne jednom, nego svaki dan, svaki put kad na njega pomisliš ili kada te nešto na njega podsjeti, a stvari koje si nekad volio izgubile su svu svoju čar jer sada i sama sreća nosi njegov miris. "Ne znam."
"On misli da nije", rekao sam. "Misli da je bolesno. Ne kad se jebemo, ne, nego kad ja kažem..."
A tu je i puklo: plač mi je napokon razrezao grlo i iz njega pobjegao. Plakao sam kako plaču povrijeđeni: glasno i nemirno, lica skrivenog iza dlanova, nemajući se snage zaustaviti niti da dišem.
"Isuse Bože, Luka...", rekao je povukavši me na prsa, preslab da bi me gledao kako se trgam i lomim.
"U redu je", šapne. "To je ljubav, nije li? Ništa drugo ne bi smjelo biti važno."
|
