10.05.2009., nedjelja
There's Something Wrong with me Chemically, Something Wrong with me Inherently, The Wrong Mix in the Wrong Genes
Sunce se tog dana nakon svih onih kiša napokon popelo na sredinu nebeske kupole i slalo svoje zrake na prizmaste zgrade i prašnjave ulice neometano oblacima. Jedan se tamni automobil njima lijeno vukao prolazeći mimo ostalih bezličnih vozila i rijetkih travnatih površina ogrnutih visokim betonskim strukturama od čijih se prozora sunce nemilosrdno odbijalo. Dobili su dojavu.
Zureći u modro nebo ni iz čeg drugog doli puke dosade, mladi suvozač primijeti da mu je i više nego svejedno za tu vražju dojavu. Kada su ga tek promaknuli, mislio je da je dotaknuo zvijezde. Njegovo se silno štrebanje, prekinuto tek dječačkim maštarijama o istraživanju ubojstva koje je u njegovoj glavi tada još imalo divljenja vrijedan oblik kakav su mu dale američke TV serije, napokon se isplatilo i sada već neko vrijeme ostvaruje što je mislio da je njegov san, makar ne kao glavni inspektor, već samo kao jedan od članova njegovog tima. Ionako ga je prošla želja za tom sebičnom slavom, otprilike odmah čim je saznao da je inspektor kontrolfrik i genijalna gnjida bez makar i naznake osobnog života koja s ostatkom svijeta ima za podijeliti svega par besmislenih imena. I zato što su svi normalni ljudi nesposobni, on je osobno upravljao vozilom, dok je Jan sjedio pored njega šutke ispijajući kavu i zureći u nebo.
„Kako je prošlo jučer?“, upita vozač prekidajući već tako uobičajenu tišinu među njima. Zapravo se u ovih par godina što rade zajedno čak pomalo i vezao za mirnog čovjeka pored sebe.
„S Emom? Loše. Pokupila je svoje stvari i otišla. Nisam ništa pokušao, čim sam je ugledao znao sam da to ne bi promijenilo kako stvari stoje. Osim toga, dobro mi je samom, zapravo je isto.“
„Ta košulja je nova?“
„Da, u redu, kupujem odjeću i jedem vani svake večeri. Život je samo malo skuplji, ništa drugo“, reče nevoljko i tek napola iskreno, ne skidajući pogled s neba.
Više od toga inspektor nije pitao dovoljno dobro znajući prepoznati nelagodu kod ljudi čak iako mu socijalizacija nije bila jača strana. Jan je ionako bio dobro. To se barem jasno vidjelo; odjeća mu je bila besprijekorna kao uvijek, vrlo formalna i čista, držao se jednako odsutno plavim očima zureći u nešto neodređeno tek se povremeno odajući tiku koji je od njega zahtijevao da zatakne pokoji nepostojeći odbjegli pramen tamne kose za uho, a usko mu je lice bilo svježe obrijano.
Automobil se zaustavi pored zgrade jedne od uglednijih gradskih četvrti gdje je određeni prostor bio omeđen žutim trakama koje zabranjuju pristup i gdje je hrpa ljudi fotografirala njegov sadržaj ili jednostavno čekala inspektora koji je lijeno izlazio iz vozila i vukao se kao da se svijet okreće oko njega do mjesta na kojem su ga očekivali. Jan pomisli na to koliko je nekad sav ovaj kaos bio zabavan i koliko je nekoć u ovome uživao. A do sada su mu plitki ljudski razlozi i opravdanja dokazali da je sve samo posao i da tu nigdje nema simpatije.
Jednako lijeno prateći inspektora provuče se ispod žute trake da bi ugledao svoj slijedeći slučaj.
A ondje dolje, u lokvi svoje grimizne krvi...
„Pao, gurnut, s onog prozora lijevo.“
...pozadine glave raskoljene pri udaru o beton, pramenova smeđe kose upetljanih u tu sada već gustu smjesu krvi i likvora ili rasutih po neunakaženom i lijepom licu...
„Iako je to tek drugi kat i ta mu visina nije mogla nanijeti ovakva oštećenja.“
...čije su zelene oči bile otvorene kao da se nečemu djetinje čude, a usne uhvaćene tek blago rastvorene kao da žele ukazati na nešto neobično, ali se sve riječi na njima pretvaraju u nijemu melodiju koju živi ne mogu čuti.
Jan nije mogao otrgnuti pogled s tog lica, savršenog, smatrao je. Sama pomisao na ubojstvo nekoga ovoliko lijepog, okretala mu je estetsku nutrinu, ali prizor je u njemu budio staru, pomalo opsesivnu strast neke mu posve nepoznate prirode.
„ ...gospodine Novak?“
Jan se trgne.
„Čuješ li?“, preuzme inspektor, „Dražen Tomljenović, 17. Bio je na tulumu, pretpostavimo da je tamo i ubijen.“
Zanemarivši njegovo iritantno 'pretpostavimo', koje je vezao uz najlogičnije pojmove samo kako bi pokazao svoju nadmoćnost što se tiče predočavanja različitih mogućih situacija, Jan glupavo upita: „Ali tko bi ga želio ubiti?“
Inspektor hladno podigne pogled sa svojih bilješki, a ubrzo potom i obrvu gledajući u svog partnera kao da mu je IQ odjednom pao na 60. Zaključivši kako ga je nedostatak prepucavanja oko sitnica s Emom zacijelo otupio, stariji čovjek odmahne glavom i reče oštro: „Hajde, nestani. Ja ću razgovarati s majkom, ti provjeri mjesto dok ga ovi još nisu... jel'. Poznato ti je sve, Novak, htio bih večeras stići na vijesti.“
Jan samo nijemo klimne suzdržavajući se od tek napola posprdnog smiješka upućenog na račun inspektorove silne rječitosti koja ga svaki put uspije neizmjerno obradovati i uputi se prema stanu u kojem je ubojstvo vjerojatno počinjeno. Hodajući prema obližnjoj zgradi odbijajući ikome dati komentar, još se jednom okrenuo.
Mjesto je bilo gotovo besprijekorno i izuzev par otmjenih čaša dopola punih skupim alkoholom, ništa nije ukazivalo na tulum. Pogotovu ne na neki one vrste kamo bi išao netko od 17 godina. Sam široki hodnik, bijelih zidova koji su otvarali prostor i visokog stropa odakle je visio luster nedokučivog oblika jedne od onih modernih skulptura, pričao je sasvim drugu priču. Preko puta staklenih dvokrilnih vrata s desna, sada širom otvorenih pružajući pogled u uredan dnevni boravak, nalazio se niski ormar od tamnog drveta koji je vjerojatno služio za pohranu obuće. Njegova očito svježe ispolirana površina na koju se još nije uhvatio uobičajeni sloj prašine upijala je prostor kao spužva, odvraćajući pogled s nekoliko čaša i okrhnute tegle odakle je uz ormar rasao slabašni fikus. Da prostor ne bi usamljeno ostao na tome, nekoliko je crno-bijelih slika visilo iznad ormara. Primaknuvši im se, Jan gotovo šokirano primjeti da sve sadrže nage figure mladih muškaraca prikazujući muško tijelo iz neke tobože umjetničke perspektive koja je njihove mramorne kože samo činila pohotnima, a ozbiljna i ravnodušna lica željnima dodira. Prolazeći pogledom od jedne do druge, zaustavi se, makar i potpuno nesvjesno, na pretposlijednjoj. Nekoliko je trenutaka bez ijedne suvisle misli u glavi zurio u bezbojne oči lica tek napola skrivenog ravnom kosom, dok je njegov ostatak otkrivao svoje blage crte upotpunjene pravilnim nosom i punašnim usnama. Postojalo je nešto u njemu zbog čega se Jan nije mogao natjerati da okrene pogled, zbog čega bi ga mogao gledati satima bez da trepne.
Dražen Tomljenović.
(...)
Došavši kući te večeri nakon cijelog dana gužve i besmislenih razgovora s ljudima od kojih nitko ništa ne zna, sa sobom noseći tek par sumnjivih CD-ova što su ih našli u onom stanu i beskrajni umor, mislio je da će ga dočekati ugodno poznanstvo vlastitog doma, možda čak i večera. Kao onda dok je sve još bilo u redu i na poslu, i kod kuće. Očekivao je, valjda, da to dvoje dolazi u paru, ali kada je otključao vrata zadovoljan svojom iscrpljenošću, zapuhne ga prazan i usamljen dah mjesta koje je u neko neodređeno doba zapravo prestalo biti njegov dom. Napokon je savršeno, zaključi s vrata, zureći u potpuno gole i bezlične zidove koje je nekad poznavao. Napokon je bilo kakvo je želio da bude; nije bilo ni traga onim glupim slikarijama Emine majke, nikakav novi cvijet nije smrdio iz boravka, a čak su i novine bile točno gdje ih je ostavio. Bio je mrak, Jan bi uvijek gasio svjetlo. Ona ga je ostavljala upaljenog. Svaki put. I sada, kada je sve napokon bilo kako je moralo biti, makar i samo taj jedan dan otkad je nema, postalo mu je jasno zašto nikad nije voljela mrak i zašto bi uvijek čistačicu pozvala na kavu.
Zatvorivši vrata, odupro se potrebi da pali svjetla koja mu ne trebaju i izuo cipele, a jaknu prebacio preko naslona stolca kamo je mislio sjesti za računalo da dovrši posao.
Pristavio je prije toga vodu za kavu izgubivši se pritom u brojanju žličica šećera i, čekajući je, sjeo za kuhinjski stol. Ubrzo su mu slova što su zauzimala novinske stranice stala plesati pred očima, zbog čega on nesvjesno spusti obraz na njih prepuštajući se lažljivim rukama snova. No, one ga puste i prerano otjerane iritantnom melodijom njegovog mobitela. Nekoliko puta sneno lupi po stolu prije nego li pronađe telefon, pa pritisne pogrešan gumb k tome još i nesposoban pročitati broj na zaslonu.
„Molim, halo?“ javi se napokon, provlačeći ruku kroz kosu.
„Novak?“.
„Oh, inspektore... Dobar večer?“.
„'Jutro, Novak. Reci, jesi li pogledao one snimke?“.
Dražen. Sanjao ga je. Isti onaj pogled kao na slici, suočen s njegovim očima, samo ovaj puta nije bilo okvira da na tome i ostane. Koža mu je bila hladna, ali meka na dodir. U jednom se trenutku nasmiješio, makar preusamljeno i željno, gotovo nesigurno kao malo dijete, ili kao Ema kada bi trebala toplinu njegovog tijela. Kao da je jedino što je time mogao reći bilo: Uzmi me. Možda je govorio nešto, iako ga se nije moglo čuti, no njegove su se usne sigurno pomicale prestavši tek kada su bile toliko blizu Janovim da više nije bilo mjesta za riječi. Ali onda je nazvao inspektor.
„Ovaj... Nisam baš imao prilike“, Jan pogleda u svoje prepone. „Je li zbilja već jutro?“
„Ne. Dva sata u noći. Pogledaj ih.“, a zatim je prekinuo.
Jan spusti mobitel na stol. Ništa od kave, hladno primjeti. Voda se prekuhala i izlila ugasivši vatru tako mu ostavljajući što za čistiti kasnije.
On ustane, ne obazirući se na to nego se radije pokušavajući riješiti onog ustajalog okusa u ustima, i dovuče se do računala pred kojim je sa stolca još uvijek visila njegova jakna. Je li rekao snimke? Mislio je da je dobio tonu nekih i predosadnih osobnih file-ova s tuđeg radnog laptopa koji se uglavnom sastoje od plaćenih računa za plin koje ne želi, niti neće gledati.
Ali kada je, naslonjen na šaku, pokrenuo CD, kroz zaslon je mogao vidjeti mlado lice čija ga slika ne pušta na miru cijeli dan. Sjedio je gotovo nadohvat ruke, samo s krive strane ekrana, ta njegova čudna opsesija, izgledajući kao da se pomalo dosađuje dok je svojim blagim očima boje otrova distancirano zurio u prazno. No, ta je slika ionako kratko potrajala narušena ulaskom nekog jakog dečka koji se u usporedbi s Draženovom uskom i elegantnom figurom činio kao mnogo dominantnija osoba. Počeli su pričati nešto nezanimljivo i svakidašnje gledajući se s većom dozom bliskosti no što bi se očekivalo. Svakom izgovorenom rječju atmosfera je postajala čudnija, a svojom je očitom seksualnom tenzijom u Janu budila ljubomoru koju nije posve razumio i čiji osjet ni krajnji šok nije uspio zatomiti kada je napetost napokon razderana poljupcem, probijena dodirom, ni zgražanje kada je, komad po komad, odjeća stala prekrivati pod umjesto njihovih tijela sada združenih u zagrljaju one neprirodne, pornografske ljubavi. Nije mogao okrenuti pogled od toga, kao da je iz inata osjećajima koje je scena oživljavala u njemu bio zalijepljen za Draženovu umiruću ljepotu; za njegove čvrsto zatvorene oči i tanke, inače ozbiljne obrve koje su se sada savijale zbog nečistoće tuđeg dodira. Kada je napokon završilo, teško je disao. Zbog ljutnje koja mu je pritiskala nutrinu više nego je mogao podnjeti, kao da neko sjeme pušta korijenje u njemu razdirući mu utrobu kako bi zauzelo što više mjesta ostavljajući mu tek toliko života da bi se njime moglo hraniti uzimajući ga polako i neizvjesno. Baš tako.
Jan otvori prvu ladicu radnog stola i ispod tone bespotrebne papirologije pronađe kutiju cigareta. Bio je prestao pušiti prije 6 mjeseci. Svejedno zapalivši cigaretu, nazove inspektora.
„Zašto sam to morao vidjeti?“ upita kad se ovaj javio.
„Novak? Zaboga, 3 su sata u noći! Ljudi spavaju, znaš?“
Instant ljutnja. Otkrio je da ne može biti grub koliko je želio jer zapravo nije bijesan. Niti ljubomoran.
„Nije me briga. Znam da Vi ne spavate.“
„Jesi li uočio mjesto?“
„Ne.“
Samo je jedan dim povukao svaki dominantan osjećaj i otpuhnuo njegov teret koji je zapravo trebao. Da mu ne ostane bespomoć.
„Pa, to je onaj stan. Kako nisi primjetio ormar?“
„...Gledao sam negdje drugdje, možda niste primjetili što se događalo.“
„Jesam, Ubijeni to nije htio. Jesi li mu vidio lice?“
Da. Ali htio je to. Je. Zbog toga Jan nije mogao biti ljut, niti ljubomoran, ni uzbuđen ili zaprepašten. Samo povrijeđen. Kao da su si nešto značili.
„Ne“, pa poklopi ne videći smisao tog razgovora. Sada se samo želio uvući u krevet kao malo dijete koje se skriva od izmišljenih čudovišta, kao da će, kada se sutra ujutro probudi, ustanoviti da je sve bio samo san. Ušavši u svoju spavaću sobu, zatekao ga je kako sjedi na krevetu držeći u rukama sliku Jana i Eme iz prošlih vremena kojih se sada tako teško prisjećao. Izgledao je zamišljeno, pa čak i pomalo tužno u svom proučavanju te starine, a kad začuje otvaranje vrata, okrene glavu prema njima i kratko se osmjehne čovjeku koji je ondje stajao kao ukopan. Jan nije reagirao.
„Izgledate složno ovdje“, rekao je mašući tom glupom slikom. Pokušao se nasmiješiti, ali bio je nedovoljno uvjerljiv.
Ignorirajući ga, Jan pođe do otvorenog prozora i razmakne zavjese kako bi mogao zuriti u prazne ulice obrubljene žutim svjetlima i semaforima, pušeći.
„Mislio sam da si mrtav.“, reče napokon, prinoseći cigaretu ustima.
„A ja sam mislio da si ti prestao pušiti.“
Nije odgovorio. Čuo je kako vraća sliku nazad na noćni ormarić i ustaje s kreveta.
„Jan...? Ljutiš li se na mene?“, upita naslonivši se na zid do prozora.
„Ne.“
„Iako...“
„Jednostavno se ne ljutim, u redu?“, prekinuo ga je. Ne želeći pogledati u njega, još je uvijek zurio u svjetla u daljini. Počela je kiša.
„Zašto?“
Ponovno radije ne odgovori. Dražen sjedne na prozorsku dasku i baš kad se Jan htio okrenuti da ode, uzme mu lice u svoje tople ruke i zadrži ga na mjestu. To je bilo pogrešno; njegove su ruke uvijek bile hladne.
„Reci mi.“
Još ga uvijek ne gledajući, Jan baci čik kroz prozor.
„Bilo je...“, počne kao da se dvoumi želi li to podijeliti ili ne. „Bilo nam je dobro, De. Ne bih te takao, znaš da ne bih. Čemu onda...?“
Nije to mogao dovršiti. Kao da su mu riječi zapele u grlu formirajući tu ogromnu kuglu koja mu je pritiskala glasnice.
„U tome je problem. Počeo sam to željeti. Uništavao sam ti obitelj, zar ne vidiš?“
„Obitelj?“, upita nacerivši se kao da je to nešto suludo. „Zar smo Ema i ja obitelj?“
„Htjela je djecu“.
Jan to nije mogao podnositi; blagi ton njegovog glasa koji kao da ga je želio milovati kada je zapravo trebao nešto da izbaci tu potisnutu povrijeđenost iz sebe, topao dodir njegovih prstiju na svom vratu niti obnovljenu bliskost s nekim tko zapravo nije tu.
„Ali ja nisam“, reče spuštajući Draženove ruke u njegovo krilo. „Znam da ih je trebala, nekog da trči po stanu i pravi joj društvo čak iako će je izluđivati, ali ja nisam.“
Držao je oči zatvorene samo da ga ne bi morao gledati. Dovoljno je bilo što osjeća njegove dodire.
Bilo je nešto u njemu zbog čega, ako bi ga samo pogledao, ne bi mogao skinuti oči s njega i nije se radilo o njegovoj fizičkoj ljepoti. Slamao mu je srce, u tome je ležao njegov šarm. Zato što nije završio školu i jer mu je otac poginuo u ratu, a majka počela previše piti, zato što se prodaje za novac, ali je zadržao svoju nevinost, jer svijetlo gleda na budućnost i još se uvijek ima snage smijati. Ljudi bez ičega obično razviju tu srcedrapajuću snagu i želju za sutrašnjim jutrom čak iako ono neće ništa promjeniti. Zbog njega se osjećao manje usamljeno. Zbog njega su stvari uvijek nekako pronašle način da se same riješe.
„Mislio sam da razumiješ“, rekao je. Uvijek je razumio. „Zašto si otišao? Nisam imao s kime razgovarati...“
„Nisam te više mogao dijeliti“, govorio je sve blaže, kao da ga tješi. Uvijek ga je tješio. „Znaš što je ironično? Jedini čovjek kojeg sam htio me nikad nije dotaknuo.“
Pomalo plaho, nesiguran u što će vidjeti, Jan podigne pogled prema njegovom licu. Kao da se ništa nije promjenilo, pomisli gledajući ga nasmiješenog, njegove lijepe, ali lažljive oči. Osjeti se nekako čudno samim u tom trenutku.
„Mrtav si.“
„To je samo prijelaz, Jan.“, reče još se uvijek blago smiješeći i, istrgnuvši ruke iz njegovog stiska, ponovno mu ih je uvukao u kosu. „Vidjet ćeš.“
Ali kada je otvorio oči nakon slijedećeg treptaja, jedino je vjetar provlačio svoje prste kroz njegovu kosu odnoseći njegove poslijednje riječi sa sobom u zaborav. Kažu da ljubav nije nikada toliko jaka kao kada se izgubi i kada je se može osjetiti jedino kroz čistu, ali neostvarivu želju i nostalgiju. Valjda je shvatio koliko mu vrijedi tek kada je svojom odsutnošću već izazivao bol.
„Fališ mi, De.“, šapne kao da ga još uvijek može čuti.
Želim ti skinuti kožu s kostiju i umotati se u tvoje dodire.
Nagnuvši se za njim kroz prozor, tražeći njegovo lice negdje u tami kao toliko puta dosad, primjeti kako ga odozdo gledaju zvijezde s crnog neba na koje su se obrušavale kapi kiše. Zvijezde nikad nisu bile toliko sjajne kao kada je, popevši se na prozor, na njih gledao s visine.
|
- 19:05 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
