26.02.2012., nedjelja
I am Ready: help Me be What I can be
Ponekad, tijekom noći, kada bih već legao spavati, mogao sam vidjeti sjene svojih susjeda na zidu u krugu žutog svjetla koje se s njihovih prozora došuljalo k meni.
Ona bi bila jedna od onih koje nose samo decentni nakit, od bijelog zlata ili dijamante, te njime pomno naglašavaju svoju bijelu eleganciju u obliku tankih, agilnih zglobova i meke kože. Kada bi koža imala oblik, to jest. Kad se ne bi samo tako odumrlo borala kao na odojku ili xxx klizeći po masnim naslagama i puštajući dlake- možda bi tada njena vitka sjena i imala kožu. Glumila bi da je nedodirljiva, možda bi i bila, ali kod kuće bi uvijek plakala zbog sudbina ljudi zarobljenih u kutiji potajno želeći da pronađu prostor između rešetaka svog kaveza i provuku se kroz njega van, ma kako minimalan bio! Utješe je. Da razbiju sve bezvrijedne oslikane vaze njenog doma, prokockaju naušnice i medaljone, da svojom imaginarnom bliskošću oslobode njezinu dušu.
On bi svaki dan pušio na balkonu, iznad grada, bojeći se poletjeti. Njegovu su siluetu uvijek presjecale linije ograde i ograničenja. Hodao je uspravno, napeto i tiho, noseći za sobom ustajali okus rezerviranosti; potrebu za novinama, a želju da ih ne pronađe. Imao bi čudnu fantaziju da će se, na neki izvanredan dan koji će zacrtati konačnu propast njegova razuma, one neobjašnjivo saviti u zmiju i otpuzati prema vratima odnoseći u svojim kolumnama zapisanu stvarnost u tuđi život pa nek' tamo truli i ratuje. Umjesto toga, on će prosuti pijesak po podovima svog stana i rastvoriti suncobran pod turobnim nebom budućnosti kao da može oživiti sunce i dozvati natrag dane koje smatra da je propustio. Koje vjerojatno ne bi znao drugačije proživjeti sve da ih i uspije vratiti. Jer ne zna raširiti krila svojih mogućnosti da ga odnesu u svjetlije nebo iznad onog koje može vidjeti sa svog balkona, pa se sada strmoglavljuje prema umjetnom osvjetljenju ulica sve dok ga ne proguta zvuk automobilske trube i probudi u mraku njegove stare samoće.
Bili bi savršen par, i na mom su se zidu njihove sjene ponekad preklapale, plesale zajedno i odvajale prilikom okreta. Činili su se napokon slobodni tako, na raskrižju zlatnih krivulja s njihovih otvorenih prozora, pri sudaru valova, kao da će se i sami raspršiti u jedan takav beznadan titraj- uzdah ili krik. Kratkotrajan život bez budućnosti i umaskirana pogreška- emocija- a njihove su sjene bile življe od njih. Strast. Strah. Oni osjećaji iz kralješnice, koji ni ne dođu do mozga, kao glasovi iz telefonske slušalice ili slike mrtvih; njihov ples dok sami šeću po svojim dnevnim sobama nemajući kud s tijelom, dok im se duše hrle susresti baš kod mene, tu na zidu, u nikad ostvarenoj projekciji stvarnosti.
|
- 15:35 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
02.02.2012., četvrtak
Love is not a Victory March, it's a Cold and it's a Broken Hallelujah
U redu, ovako stoje stvari: zapravo mrzim male gradove, a Netko ili Nešto jače od mene učinilo me seoskim djetetom što je zapravo još gore od malog grada. Ja sam, nekako, uspio pobjeći od zvukova traktora i mirisa pokošene trave među geometrijski savršene staklene strukture, ali moja je sreća bila kratkog vijeka i jedino što mi je vlastiti egoizam ostavio kao izaberivu mogućnost je vratiti se u domovinu gdje je svaki grad malen i oronuo. Kući sam sa sobom, osim punih kofera, doveo i djevojku.
Petra.
Zapravo mi je vlastiti brat u lice rekao kako 'izgleda k'o razbojnica, i to neka nimalo porno verzija razbojnice', ali ja sam je smatrao dovoljno lijepom da bih je zaprosio. Bruno kaže da je vještina zavođenja čisti govor tijela, a ona svojim pretjerano samokritičnim, naglim i nespretnim pokretima bez imalo ljupkosti samo naglašava svoje tjelesne mane: ružne zube i androgenost. Meni je to ionako bilo malo bitno; ne bih mogao oženiti ženu koja je šarmantnija od mene. Ovako su njene ljepote postale mali darovi poklonjeni upravo meni, ili sam si ih barem tako volio predstaviti: dodir njene besprijekorne kože ili pogled u tamne oči koje me nikad nisu prestajale očaravati. O, bila je vrlo pametna, a po njima se to najbolje vidjelo. Pametnija od bilokoga kog poznajem i definitivno puno pametnija od mene. Ne bih baš dobro podnio kad bi je tko drugi doživljavao na način na koji sam je doživljavao ja.
Moja je majka bila potpuno razočarana, dakako, jer sam po njenom nadasve skromnom mišljenju mogao naći toliko ljepšu djevojku.
"Znaš koja ti je bila jako lijepa?" rekla mi je dok smo se probijali prema izlazu crkve po završetku mise te nedjelje. Očito nisam znao. "Lucija! Sjećaš se Lucije?"
Sjećao sam se. Nikad ju nije voljela. Lucija je bila jedna od onih nemogućih cura čija je karizma graničila s vulgarnošću. Uvijek je donosila beskrajno nelogične odluke, a kada nije bila u mogućnosti raditi išta što je smatrala zabavnim (što se svodilo na pijančevanje, vandalizam i sve vezano uz seks), na licu je nosila prepoznatljivi nezainteresirani izraz koji kao da je umjesto nje govorio kako će naprosto umrijeti od dosade, Slavene, kažem ti!
"Ali, mama...", i baš kad sam je htio podsjetiti da ju je Lucija jednom u lice nazvala 'uštogljenom i licemjernom kršćanskom kučkom', ona se zaustavi sretnuvši ni više ni manje nego Lucijinu majku da se s njom izljubi kao da su najbolje prijateljice.
Mjesto nekoliko koraka iza nje zauzimao je Lucijin mali brat uspješno odolijevajući svim ljudima koji su se pored njega probijali van, a izraz koji je navukao na svoje zgodno lice odavao je blagu iziritiranost silnom dosadom.
"Bok, Luka", kažem mu nakon što sam razočarano primjetio da naše majke ne kane prestati razgovarati, ili barem ne tako uskoro.
Nije odgovorio. Samo je stajao tamo na ulazu u crkvu ruku prekriženih na prsima upirući umoran pogled u daljinu kao da će je to natjerati da se pretvori u zidove njegove sobe ili gdje je više želio biti. Ipak svrne oči na moje na tren kako bi mi pokazao da je čuo, ali ne kani odgovoriti. Bio je mamuran. Tako me isto, istim ravnodušnim plavim očima, njegova sestra gledala kad mi je htjela poručiti da pričam preglasno za svoje dobro, a ta me pomisao odjednom silno zabavljala i poželio sam izvući iz njega još neku reakciju koju ću prepoznati.
"Baš si narastao."
Blijedo me gledao, kao da sam mu teta ili nešto. Iz tog tobožnjeg razgovora koji je već prvom rečenicom krenuo u krivom smjeru izvukao me iznenadan ushićeni urlik moje majke koji nam je svima upravo dogovorio kavu. I ne znam kako sam na toj kavi postao instruktor fizike malom bratu svoje bivše cure, ali tako je ispalo pa sam se slijedeće jutro pojavio na njihovim vratima iskreno se nadajući da neću naletjeti na Luciju.
Otvorila mi je njena majka. Rekla je da Luka još nije ustao i pitala me kako sam pa smo počeli razgovarati baš kao prije, dok sam još hodao s njenom kćeri: s puno lažnih ljubaznosti i neiskrenih smješaka. Za vrijeme jedne od neugodnih stanki koje zapravo nikad nisu bile dio naših razgovora jer smo oboje bili odgojeni tako da uvijek budemo uljudni i pristupačni, upravo kad je otvorila usta da ju prekine, začusmo glasno lupanje koraka po stepenicama i u pozadini hodnika pojavi se Luka gol do pasa s izrazom lica kao u nekog tko je ustao iz groba, a ne kreveta.
"Bože dragi, Luka, mogao si biti tiši! I sići malo ranije, a ne pustiti čovjeka koji ti dobrovoljno pomaže da čeka. Hajde barem budi dovoljno pristojan pa napravi Slavenu kavu. I zašto si gol?", ali Luka je kritike primao mrtvo zureći u svoju majku ne pomaknuvši makar i jedan mišić na licu sve dok nije prebacila torbu preko ramena i otišla na posao.
"'Jutro!" rekao sam tek napola posprdno, silno zabavljen načinom na koji se odnosi prema ženi što ga je rodila, toliko različito od nje i gotovo sasvim suprotno onome što je vjerojatno htjela postići kad ga je odgajala, ali on ne otpozdravi, nego prekriži ruke na golim prsima i pita jesam li za kavu.
"Hvala ali već sam popio kavu."
"Oh."
Tako da sam otišao u njihov dnevni boravak koji je ostao gotovo potpuno isti kao prije 6 godina dok smo se Lucija i ja još ševili u njemu. Da. Rekla je da ima potrebu okaljati svu tu bjelinu koju je voljela njezina majka: bijele kauče i bijeli stolić za kavu, kamin od bijele cigle i bijeli tepih.
Sjednem na kauč i uzmem knjigu iz fizike nemajući je namjeru zaista čitati. Samo sam je bezveze otovrio na nekoj staranici kako bi izgledalo da nešto radim, ali primjetivši neuredne muške rukopise na marginama, izgleda da sam nešto ipak i pročitao. Brunin mangupski, široki rukopis gdje je svako slovo bilo drugačiije veličine pisao je: 'Glupane, nova ti je knjiga', na što mu je Luka, pretpostavljam, uskim, kosim i dječje ispravnim slovima odgovarao: 'Nemoj mi šarati po knjizi'
'Ali dosadno mi je'
'Želiš reći da te NIMALO ne zanima kako beskonačnim vodičem možeš poništiti horizontalnu komponentu magnetskog polja Zemlje???'
Na to Bruno nije odgovorio, a mogu samo zamisliti kako ga umjesto toga udara u ruku ili živčano povlači crtu preko cijele stranice njegove teke. To bi ličilo na njega.
"Dakle, uh", započne Luka kad se iznenada pojavio nasuprot mene obučen i s kutijom crvenog Marlboroa u ruci. "Mislim, ja nemam nikakav konkretan problem. Samo ne mogu riješiti ništa. Nekako."
Nije gledao u mene dok je govorio, iako mislim da je jednom kratko skrenuo oči na moje kako bi mi valjda dao do znanja da se ipak meni obraća. Ali to me iznenađujuće jako privlačilo.
Nakon što sam mu se pola sata žalio na to kako sam se slučajno uvaljao u glupe instrukcije, Bruno je rekao: "Luka ne govori puno. Izgleda kao da misli, ali dam se kladiti u sto kuna da njemu misli dođu nekako obrađene u glavu. On samo djeluje, ne bi vjerovao koliko daleko ga to zna odvesti."
Pretpostavljam da mu ni to što je zgodan nije odmagalo. Jednostavno, osim što je bio visok, vitak i tamnokos, postojalo je nešto u njegovom držanju, nešto pomalo egoistično, ponosno i pronicljivo. Oči nije zadržavao ni na čemu predugo, kao da ga ništa baš nije interesiralo, a većinu je vremena gledao u prazno glave naslonjene na šaku ili blago nakrivljene u stranu.
Inače mrzim kad nemam osjećaj nečije potpune pozornosti i izbjegavam ljude koji mi poput njega ne gledaju u oči dok razgovaram s njima, ili one koji presavijaju šećere, igraju se upaljačima i čupaju travu, ali Luka... Luka je znao tempirati svoju pažnju. Činilo se kao da može osjetiti trenutak kada počinjem gubiti strpljenje zbog toga što šara po nekom trećem papiru dok mu pokušavam objasniti što ne shvaća ili što je napravio krivo, makar sam bio svjestan da me zapravo sluša, i onda bi me pogledao. Na kratko. Koncentrirano. Oblikovao bi neko glupo pitanje svojim lijepim usnama i na čas me izgubio u fantaziji gdje se naglo nađe na koljenima preda mnom još željniji nego sam ja bio. Međutim, vrlo se brzo vraćao toj prokletoj olovci prepuštajući iritantnom zvuku neravnomjernih poteza da me podsjeti na stvarnost.
"Hoćeš li, molim te, prestati s tim...", pokušam mu oteti olovku, ali prije no što mi uspije, on podigne oči i zagleda se ravno u moje posvećujući mi svu svoju pažnju valjda prvi puta otkad sam rekao da nisam za kavu. Sve što sam imao namjeru reći, bez obzira kakve je izgovore i objašnjenja nudilo, sve se to povuklo pred jednom jedinom pomisli: Želim pojebati ovog dečka.
Poljubio sam ga. Možda malo prestrastveno za prvi put, i vrlo brzo završio na njemu, s rukom u njegovim hlačama i njegovim uzdasima u grlu. Nisam bio sposoban misliti ni o čemu; niti koliko je ovo pametno, niti kako ću se osjećati kasnije. Kao da sam pijan. Znam samo da sam to jako jako želio učiniti, da sam ga želio ljubiti, iako nisam shvaćao zašto, razodjenuti, dotaknuti i omirisati, natjerati ga da prostenje moje ime i da me treba točno onliko koliko sam ja u tom trenutku trebao njega. Beskonačno. Beskompromisno kao dah ili otkucaj srca, kao nešto bez čega ću umrijeti. Sve do onda kad to više nisam mogao podnositi i vlastito me tijelo izdalo završivši što sam se svim snagama trudio oduljiti.
...pridignem se s njega da bih mu mogao vidjeti lice. Želim ga poljubiti, želim da me pogleda, nasmiješi se i kaže da je ovo bila i njegova fantazija, da ga nisam upravo prisilio ili nešto. Ali Luka drži oči čvrsto zatvorene, glavu je okrenuo od mene, brzo diše i doima se kao da će svaki čas zaplakati. Ili povraćati.
Gledajući ga takvog, pokušavam se uvjeriti da samo treba kratko vrijeme nasamo da se smiri i procesuira sve što se upravo dogodilo, umije se, uzdahne i zaključi da su mu instrukcije iz fizike naprosto tolko potrebne da ih ništa ne smije prekinuti. S obzirom na to koliko sam dobar u suočavanju s problemima, ja sam mogao učiniti samo jednu stvar: pojaviti se na njegovim vratima nešto kasnije tvrdeći da još štošta stignemo naučiti danas te se praviti da se ama baš ništa nije dogodilo među nama (čak iako ću misliti na to otprilike svaki put kad ga pogledam), a to sam i kanio. Ako mi ih zalupi u lice ili počne vrištati... ne bi mi bio ni prvi put. Iz nekog razloga, mogao sam zamisliti Luciju kako me čeka pred kućom s 3 naoružana ćelavca. Možda sam to i priželjkivao. Zbog krivnje. Iako minimalne.
Otvorio je vrata s izrazom lica kao da ne zna gdje pripada, no čim me ugledao, on je postao neka čudna mješavina samosvijesti, posramljenosti, nevjerice i vješto odglumljene ravnodušnosti. Prekrižio je ruke na prsima i gotovo ljutito upitao: "Fizika ovaj put?"
Isprva je cijela atmosfera nosila u sebi neku prisilu, loše vibracije i tešku tišinu. Pokušavajući izbjeći dodir, predavajući mi olovku nekako bi uvijek na njega naletio, pa se trgnuo kao da ga je stresla struja. Ne moram ni napominjati da ama baš ništa nije uspijevao izračunati. A kada sam crtao polja ili pisao formule koje kao da nikad u životu nije vidio, brzo je odustajao od gledanja u papir te, umjesto u brojeve, zurio u moje lice.
"Hajde se bar pravi da pratiš..." rekao sam odjednom iziritiran silnom pogrešno usmjerenom pažnjom, iako bih u svakoj drugoj situaciji bio polaskan.
"Znaš ovaj... Prvi rok je za malo više od tjedan dana", kaže skrećući pogled u stranu. "Što radiš sutra? Hoćeš li opet doći?"
Nije imao Lucijinu vulgarnost već se njegova odlučnost manifestirala preko neke vrste galantne mirnoće; ona mi nikad nije davala pravo na izbor, a on se samo pravio da mi ga daje. Pogledao me iskosa, kao da nije siguran je li učinio nešto krivo, ali su mu oči usprkos tome zadržale potpunu smirenost i hladnoću. Odjednom sam ga htio još više nego kada je držao moj kurac u ruci...
U slijedećih par puta što smo se vidjeli, napravili smo značajan korak u rješavanju zadataka. Dakako, u nekom bi se trenutku svakog dana osjećao 'iscrpljeno' i 'dekoncentrirano' te bismo imali 'malu pauzu' tijekom koje smo redovito završavali jedan na drugom, ali osim što smo se sve lakše skidali (s tim da Luka nikad nije radio prve korake), naš se odnos nije bitno promjenio. Gotovo uopće nismo razgovarali, osim o fizici, niti je bio pretjerano rječit. Pitanja je rijetko postavljao, a na moja bi odgovarao kratko, jasno i suzdržano. Sve dok jednom nisam zabunom, umjesto u kupaonicu, uletio u njegovu sobu.
A ta je soba bila jedna od onih koje o svojim stanarima govore više nego oni sami, ili barem više nego Luka. Bila je prostrana, ili se barem takvom činila zbog minimalističkog dekora bljedunjavih svijetloplavih tonova i bez osobitih detalja poput zavjesa, postera ili ispunjenih polica; samo krevet uza zid nasuprot vratima i koječim pretrpani radni stol ispod prozora lijevo. Na samom ulazu učinilo mi se da si dečko doista ne zna stvoriti uvjete za rad i učenje te sam baš pomislio zatvoriti vrata da bih se ponovno pokušao sjetiti gdje je kupaonica, kad me privuče taj njegov čudan nered na stolu. Boje i kistovi? I... boca ruma? Ozbiljno? Ali čim sam zakoračio u Lukinu sobu, sve što sam mogao bilo je zastati u čudu. Cijeli je njen desni zid bio pretvoren u oveće slikarsko platno samo za njegove razmažene potrebe. A ondje su, u tom čudnom zidu, naslikani parketi oponašali uzorak stvarnih kao da se nastavljaju na njih i produžuju sobu postajući sve crnji i trošniji što su dalje odmicali sve dok ne bi ostali samo oni najoštećeniji vodeći u crno, goruće ništavilo. Iza jednog od plamenih jezičaka što su spaljivali sam kraj prostorije provirivalo je lice gospodara pakla s oholim smješkom na ispucalim usnama. Imao je nešto malo kose što mu je visjela s glave tek toliko da bi i ona mogla izragati u vatri koju je donio sa sobom, i jedno crno krilo palog anđela koje je s njegovim licem te jednom rukom što se zabila u pod kao da ga pokušava izvući van, virilo iz beskraja. Bio je veći od ostalih 6 demona što su se raspršili po tom zidu, toliko velik da je zauzimao cijeli stražnji prostor lažne freske, i jedini među njima koji se smiješio.
Jedan je plamen zahvatio spodobu koja je sjedila sputana debelim lancima desno od vragove ispružene ruke, ali je usprkos tome na svom okruglom licu zadržala nezainteresiran, dokon izraz kao da se, i da može, ne bi pomaknula s mjesta taman i da umire. Gotovo kao da ni ne primjećuje da gori. Postojalo je i neko izdeformirano, rastrgano truplo na podu u sredini, tamo gdje su parketi bili tek malo oprženi, slomljenih udova u neprirodnim položajima i izvađene utrobe, sveukupno tek toliko prepoznatljivo da bi se moglo reći da podsjeća na čovjeka. Na njemu su se iživljavala točno tri stvora: nešto pogrbljeno i živčano s rogovima na glavi koristilo je svoje čak pretjerano mišićave ruke za udaranje i trganje već ionako dovoljno sakatog tijela, zatim jedan debeli, debeli crveni stvor, toliko debeo da se gotovo razlio po podu i toliko debeo da mu nisi mogao odrediti čeljust pa je izgledao kao velika vreća čudnih proporcija koja pohlepno trpa bubreg u usta, i suhonjavi djedica vrlo uznemirenog izraza lica jer je onaj jedini zlatni zub nepovratno zapeo među podne daske.
Bili su odvratni, baš svi su bili odvratni i činilo se da je Luka uživao čineći ih tako nakaznima. Prema svojim je osobinama, doduše, bio blaži, a to mi je kasnije i priznao makar dugo nije htio razgovarati o tome, pa posljednja dva lika gotovo i nisu izgledala kao da zaslužuju svoj pakao: potpuno gola osoba na koljenima bez ikakvih spolnih obiljažja, bez prsa ili grudi, penisa ili vagine, a sasvim dovoljno raširenih nogu da bi to bilo posve očito, očiju skrivenih pod masom crne kose i zašivenih usana, te potpuno čovjekolika figura u samom lijevom kutu, malo dijete, dečkić, toliko blizu rubu zida da se činilo kao da će svaki čas išetati iz slike. Izraz lica bio mu je u isto vrijeme ljut i tužan, a zavidan pogled upućen ravno prema prozoru. Ruke je položio na zid pred sebe kao da je on zapravo samo staklo koje me dijeli od užasa s druge strane, a njega sprječava da uđe u život koji priželjkuje.
Ne znam koliko sam dugo promatrao tu sliku. Pretpostavljam predugo jer mi se u nekoliko navrata učinilo da likovi na njoj oživljavaju i postaju stvarni.
"Mama više ne ulazi u moju sobu zbog toga."
Trgnem se ne znajući točno što ću vidjeti kada se okrenem. Ali ondje sam zatekao samo Luku naslonjenog na svoj neuredni stol. "Usput, sobe su privatne. Tek toliko da znaš."
Vratim pogled na sliku tek nešto više šokiran njome nakon što me podsjetio da se doista nalazim u nečijoj privatnoj sobi. Kako spava pored nečeg takvog?
"To si ti naslikao?"
"Sviđa ti se? Bruno kaže da je odvratno."
"Prilično je odvratno, da", nasmijem se gorko. "Ali sviđa mi se. Mislim da je genijalno."
Gledao me nepovjerljivo, podignutih obrva kao da očekuje daljnje objašnjenje. Još ga nisam vidio toliko skoncentriranog i zainteresiranog za ono što imam reći, da ne kažem napetog, čak ni kada bih mu pokazivao glupu fiziku zbog koje smo se uopće i viđali.
"Pa... Nije kao da se razumijem u ovo, ali izgleda trodimenzionalno. I nekako. Stvarno. Bez obzira što ne može biti", bio sam bespomoćan. "Nikad nisam vidio ništa poremećenije", zaključim ozbiljno.
Ali zbog toga je samo prasnuo u iskren, dječački smijeh koji mu je ozario lice i učinio ga još zgodnijim nego prije. Imao je otprilike najljepše zube koje sam vidio u životu. Dakako da zato nisam propustio komentirati da bi se morao češće smijati, ali on je taj komentar jednostavno apstrahirao i s osmjehom, pravim osmjehom, a ne jednim od svojih polusmješaka, pitao koji mi se od njegovih demona najviše sviđa.
"Bludnost." Ali on je to već ionako znao. Inače se ne bi naslonio na prikaz bespolnog stvorenja i tako izazovno nakrivio glavu.
Mislio sam reći nešto neprimjereno što će mu skinuti taj napola trijumfalni izraz s lica, samo zato što sam mogao i jer sam uživao u toj mogućnosti, ali kad sam mu se približio, podigao je lice kao da očekuje da ću ga poljubiti. Ne znam zašto, nikad to nismo radili. Odnosno, kad jesmo, uvijek je predhodilo nečem drugom, nije kao da smo se samo ljubili iz čista mira ili silne nježnosti koju smo osjećali jedan prema drugom. Zato taj put, kada nisam reagirao, a on je prislonio svoje usne na moje prvi puta uzimajući stvari u svoje ruke, i kada se sve činilo tako neravno i naopako, kad smo se poljubili taj put, učinio mi se nekako bliži nego prije. Zato jer Luka nije htio da ga poznajem niti je htio poznavati mene. Inače je uvijek nastojao izbjeći sve dodire osim prijeko potrebnih, ako to uopće smijem tako nazvati, ne želeći odati svoja mala intimna zadovoljstva već me usmjeravajući tamo gdje je očito svima ugodno. Bio je jedan od onih koji ne znaju reagirati na bliskost i ne vole odavati stvari o sebi jer drugačije shvaćaju unutarnji mehanizam svijeta i drugačije se izražavaju pridajući neshvatljive značaje sasvim logičnim gestama. I čini se kao da im nedostaje duša sve dok je ne pronađete negdje u njihovoj kreativnosti, olovkom ili kistom izvađenu iz tijela i prikovanu za papir. Za Luku, prihvaćanje njegovih vragova bila je dovoljna količina osobnog da bi bila prekretnica u odnosu koji smo uspostavljali, makar ne mogu točno odrediti trenutak kada mi je potpuno izmakao kontroli.
Znam samo da je jedne noći kada je spavao kod Brune, što je zapravo značilo samo da im nitko neće prigovarati što su zakasnili kući 3 sata ili što su toliko pijani da ne mogu odrediti razliku između WC-a i kade, ušao u moju sobu toliko tiho da to nisam ni primjetio, ovio mi ruke oko ramena dok sam za kompjuterom tražio neke stanove na internetu, i utisnuo mi poljubac u sljepoočnicu. Nisam mogao zadržati smješak. Pa u uho. I ugao čeljusti.
"Luka?"
Oči su mu bile bistre i trijezne, usne nasmješene. U nekom neodređenom trenu prestao je biti onaj stari malodušni Luka koji sve osuđuje i nikad ne izgovara više od 3 jednostavne rečenice za redom. Otkrio sam da je nevjerojatno lako razgovarati s njim, upoznao ga i dopustio njemu da upozna mene.
Privinem ga bliže i zažvalim baš onako intimno kako sam navikao u proteklih mjesec i pol.
"Nisi pio?" upitam ne ispuštajući ga iz ruku.
"Mmm. Glupi Bruno je sve popio", nacerio se. "Nisam htio zaspati čim dođem. Čekao si me?"
"Naravno da ne", kažem pustivši ga ovaj put. "Zaokupili su me ovi... no? Stanovi."
Nije izgledao kao da mi je povjerovao, naravno. Da nisam popio 6 šalica kave, možda bih bar sebe uspio uvjeriti u to, ali ovako nisam imao čak niti utjehu vlastitog poricanja.
"Čekaj, pogodit ću koja je tvoja strana", reče i sruši se na krevet. Petra se nakratko vratila u Sjedinjene Države zbog nekih nedovršenih poslova. "Ova. Sigurno."
Ustao sam i sjeo na krevet pored njega gledajući ga kako gnjuri glavu u jastuk u potrazi za, pretpostavljam, mojim mirisom. Fascinantno je da tako mala zadovoljstva mogu povratiti ljude u onu iskonsku, još uvijek dječju dimenziju njihova karaktera gdje nema normi i suptilnosti. U nekom trenutku više nije imao zraka, pa se napokon okrenuo, tiho zahihotao, onako za sebe, kao da se smije svom vlastitom dječačkom hiru ili gluposti, i pogledao me.
"Možda."
Pokušam ga pogladiti po licu, ali on mi uzme ruku u svoje i, gledajući ju, bezosjećajno upita: "Kako to da se ženiš?"
Tada. Tada sam shvatio da ovo ne liči na čisto seksualan odnos kakav sam zamišljao da ćemo imati. Kakav smo trebali imati i kakav sam imao sa svim drugim ljudima s kojima bih povremeno spavao; samo iskra bez plamena, nagon bez emocija. Nešto bezvrijedno i zamjenjivo. U suprotnom mi ne bi bilo tako teško reći mu da je ona žena s kojom se ne bojim ostariti, da nosi moje dijete i da je volim više no što se usuđujem pokazati. Ne bi mi bilo tako teško priznati nam obojici da ovo što imamo neće trajati.
Podigne oči s naših prstiju da bi pogledao u moje.
"Nisi joj baš vjeran, znaš?"
"Njoj to ni ne treba", izgovorim polako. Bilo je gotovo uznemirujuće razgovarati s njim o tome taman usred procesa određivanja stvarne vrijednosti našeg odnosa, shvaćajući po prvi put da ga ne želim izgubiti negdje u onoj zloglasnoj hrpi pogrešaka i propalih ljubavi među lošim uspomenama, da želim ostati ovako neizmjerno dugo i da taj osjećaj nije nagonski i nije samo trenutačan, a znajući da ću se na kraju dana, koji me god ljudi zaveli za njegovo vrijeme, ja uvijek vratiti Petri. "Hoću reći, ona zna da nisam, ali isto tako zna da je jedina žena s kojom želim imati obitelj, da je jedina žena s kojom želim živjeti i kojoj mogu dopustiti da me vidi bolesnog, razočaranog ili uplakanog. Postoji puno stvari intimnijih od seksa."
I to je bila istina za mene, onoliko gola i naivna koliko je mogla biti. Ne znam ni zašto sam mu to ispričao.
Ali on mi stisne ruku i nasmiješi se kao da to nije naša stvarnost o kojoj govorimo, nego nečija tuđa, kao iz filma ili loše priče. Možda smo si to tako doista i napravili: naši razgovori, strasti i zagrljaji kao da su bili izvan konteksta svakodnevnog života, zauvijek zatvoreni među nama i bez ikakvog utjecaja na zbilju.
Odjednom, postalo mi je jasno da će me uskoro svo ovo zajednički provedeno vrijeme boljeti, i što ga bude više, jače će razdirati. Ali osjećaji nisu razumni pa sam napravio upravo suprotno od onoga što sam trebao, kao što to već ljudi oduvijek rade. Kada sam položio glavu na njegova prsa, htio sam jedino da me utješi. Trebao sam to najviše na svijetu, samo da me uvjeri u neko nepostojeće trajanje o kojem nikada nisam razmišljao, možda samo vječnost ovog časa, u to kako će sve biti u redu i da me vrati nazad u tu našu glupu bajku gdje ću opet moći slobodno disati bez pritiska te nagle spoznaje. Osjećao sam kako mu se prsa nadimaju, i kako mu prsti putuju po mom vratu i čeljusti ostavljajući obrise njegove predaje na mojoj koži u obliku crteža i otisaka, njegov je parfem zajedno s nejasnim mirisom cigareta odisao s njegove odjeće, s usana i vrata, posezao za mojim slabostima. Nosio je boju njegovih irisa, poput bljeska boje proljetnog neba na morskoplavoj podlozi. Poznavao sam okus njegove bliskosti, i znao sam kako zvuči njegova tišina, ali sada mi se činio izrazito dalek. Kao da nije bio tu, kao da je izblijedio ili blijedi. Kao da će uskoro nestati.
Racionalno, bio sam si sam kriv i mojom mi je krivicom postao toliko drag i nedostižan u isto vrijeme. Ja ću ga i ostaviti, samom sebi slomiti srce. Emocionalno? Nisam ga mogao ne kriviti što mi se otvorio i što je dopustio da nam se ovo dogodi. Ali sada je ovdje i znam da će me taj gladni osjećaj praznine i nostalgije kojem sam tako bezpogovorno bacao svoje vrijednosti i načela jednu za drugom kao komade mesa bezuspješno ga pokušavajući zasititi, natjerati da pokušam naše vrijeme zajedno maksimalno oduljiti.
I onda poželim čuti ga kako govori i da svaka njegova riječ izbije po jednu misao iz moje glave, usiše koncentraciju, da me zavede tonom svog glasa pa da mu mogu vjerovati ponovno.
"A kako Maja?" upitam za njegovu curu.
"Marija", ispravi me i uzdahne. "A štajaznam... Opet je pričala sranja. U stvari, možda i nije, nisam je slušao." Njegovo je srce reklo: bum-bum, bum-bum... i dobio sam čudnu ideju da me pokušava dotaknuti kroz sve te kosti kojima je okruženo, probiti svoj kavez i odletjeti kao balon. "Bože dragi, jebem ju dva mjeseca, a ne znam ništa o njoj. Nemam osjećaj kao da znam."
Kad sam ga prvi put pitao za Maju, ovo mi je rekao: "Mislim, ona je stvarno dobra pička i predobro se osjećam kad je šećem po gradu a neki drugi likovi mi zavide, ali... Kad god progovori najrađe bih ju lupio, jednostavno", zbog čega sam pomislio da je kreten, iako sam sada već pomalo uživao u tome da je.
Bruno mi je jednom rekao da želi imati samo šuplje veze u ovom periodu jer tako ne propušta druge stvari. Ne želi upoznati curu koja će ga očaravati prije nego bude dovoljno zreo da i on očara nju i prije nego bude, ako ne potpuno, a onda bar prilično siguran u to kako želi da izgleda njegova budućnost, što može dati, a što treba primiti zauzvrat. Nisam ulazio u filozofske rasprave s njim; ponekad mi se činilo da su moje srednjoškolske veze više oblikovale mog mlađeg brata nego mene te da je zbog toga razvio neku čudnu potrebu za odsječenjem od emocija i naivnom pronalasku 'one prave' bez obzira što ona često bude upravo sve ono što mislimo da ne želimo imati. Pitam se jesu li Lucijini izleti utjecali na Luku- Možda zapravo hoda s curama koje se ne mogu zaljubiti u njega, a ne obrnuto, da ih ne obilježi kao što je ona ostavljala svoj potpis na svakom svom dečku? On nije nosio ništa njeno, osim tih očiju i svijesti o svom utjecaju na ljude.
Prestao je pomicati ruku, i njegovo je disanje postalo teže, srce je usporilo. Na njegovim su crtežima uvijek goli ljudi, amorfni i gotovo neprepoznatljivi, s naglašenim detaljima u cjelinu povezanim tankim, bezbojnim linijama. Kaže da dojam ne proizlazi iz cjeline, cjelina je idealna, tijelo je idealno, ali čovjek nije. Postoji samo jedna savršena linija. Mislim da ju izdiše kada spava.
Prvi mi se put potpuno predao na svoj rođendan, pijan, ali rekao je da je dugo razmišljao o tome. Nakon toga nismo spavali skupa: on se vratio u Bruninu sobu, a ja sam tu noć grlio svoju buduću ženu. Mislim da smo to obojica učinili iz istog razloga. U to vrijeme već je bio prošao fiziku, moje su stvari pronašle svoje mjesto u koferima pored izlaznih vrata i svi su naši poslijednji susreti nosili čudan miris kraja raspadajući se na nedovršene rečenice i neispunjene želje, nedodirljivost na svakom psihološkom nivou. Kao da je moja vlastita percepcija prolaznosti progutala obje naše osobnosti, odrazila se na njih i među nama ostavila samo taj frustrirajuć prazan prostor čija je tišina odjekivala svime što nismo znali izraziti. S čime se nismo znali nositi.
Da je bilo što za popraviti, možda bismo još nešto i učinili, ali ovako... Jedino što smo mogli bilo je reći 'Doviđenja', ali koliko god je to meni bilo teško, mislim da je njemu bilo još teže. Zato smo to i učinili tako kasno, u fazi propadanja, za onih par trenutaka bliskosti koje nam je to moglo donijeti, kao da je sve u redu i kao da napreduje.
Ujutro smo se sreli u kuhinji. Vjerojatno je znao da ću biti tamo ispijajući kavu i čitajući novine. Osjetio sam njegove prste u kosi. Ispustio je jedno dugo, pospano 'mmm' dok se naginjao do mog lica, pa mi nasloni usne na uho i posve tiho, intimno i iskreno šapne: "Volim te."
Mogao sam osjetiti njegov glas, te riječi u njemu, kako vibrira kroz cijelo moje tijelo; zbog toga postoji smisao i svijet ima svoju ljepotu. Odlučio sam nam dopustiti jedan tren spokojne neizvjesnosti neposredno prije nego ću mu vratiti te iste riječi, ali onda... Onda nešto posve drugo.
Odjednom gotovo paničan osjećaj iznemoglosti. Kao da ga je moja utroba ispovraćala i sada me preplavljuje iznutra, spaljuje sve što dotakne, misli ne prolaze kroz njega, a i kako bi? On i je misao. O svemu što sam već znao, ali odlučio ignorirati u toj sebičnoj potrebi za njim: da on ima još toliko toga za proživjeti prije no što će moći zaista voljeti, da sam se obećao nekom drugom, da je trudna, da želim imati obitelj s njom i da se zaljubljujem u nekoga tko ne bi mogao biti moj čak i da sve drugo ne postoji. I zašto baš sada? Sada kada sam mislio da ću imati sve što vrijedi imati, zašto se baš sada morao pojaviti u mom životu i srušiti sve što sam gradio? Moja vlastita uvjerenja? Jer ovo nije što osjećam za nju. Ovo je što bih trebao osjećati.
"Ne, Luka", rekao sam koristeći svu snagu koju sam mogao smoći da ga nježno, ali odlučno odgurnem od sebe. "Sigurno pretjeruješ. Mislim, pogledaj nas. U kojem bi mi to svijetu funkcionirali? Ja volim Petru."
Gotovo sam se ugušio vlastitim riječima.
"Oh", rekao je blago se namrštivši kao da ga je to zateklo pa sada razmišlja kako reagirati. "Mislim. Da, totalno." Kao da se ispričava za neku glupost...!
Ali nije gledao u mene i mogu se zakleti da su mu oči bile više kristalno plave nego ikad. Morao sam otići. Zbog njega. Sebe. Pa neka sve ostane nedorečeno, u suprotnom će mi noge popustiti. Čim sam zatvorio vrata, čuo sam kako mu nešto ispada iz ruku i razbija se o pod. Slomljeno. A sve što sam ja mogao bilo je nasloniti se na vrata i uporno se tjerati neka dišem.
I trebam da zna: kada sam nam rastavio svjetove, sve što sam želio reći bilo je: "Volim te."
|
- 02:29 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
