Ponekad, tijekom noći, kada bih već legao spavati, mogao sam vidjeti sjene svojih susjeda na zidu u krugu žutog svjetla koje se s njihovih prozora došuljalo k meni.
Ona bi bila jedna od onih koje nose samo decentni nakit, od bijelog zlata ili dijamante, te njime pomno naglašavaju svoju bijelu eleganciju u obliku tankih, agilnih zglobova i meke kože. Kada bi koža imala oblik, to jest. Kad se ne bi samo tako odumrlo borala kao na odojku ili xxx klizeći po masnim naslagama i puštajući dlake- možda bi tada njena vitka sjena i imala kožu. Glumila bi da je nedodirljiva, možda bi i bila, ali kod kuće bi uvijek plakala zbog sudbina ljudi zarobljenih u kutiji potajno želeći da pronađu prostor između rešetaka svog kaveza i provuku se kroz njega van, ma kako minimalan bio! Utješe je. Da razbiju sve bezvrijedne oslikane vaze njenog doma, prokockaju naušnice i medaljone, da svojom imaginarnom bliskošću oslobode njezinu dušu.
On bi svaki dan pušio na balkonu, iznad grada, bojeći se poletjeti. Njegovu su siluetu uvijek presjecale linije ograde i ograničenja. Hodao je uspravno, napeto i tiho, noseći za sobom ustajali okus rezerviranosti; potrebu za novinama, a želju da ih ne pronađe. Imao bi čudnu fantaziju da će se, na neki izvanredan dan koji će zacrtati konačnu propast njegova razuma, one neobjašnjivo saviti u zmiju i otpuzati prema vratima odnoseći u svojim kolumnama zapisanu stvarnost u tuđi život pa nek' tamo truli i ratuje. Umjesto toga, on će prosuti pijesak po podovima svog stana i rastvoriti suncobran pod turobnim nebom budućnosti kao da može oživiti sunce i dozvati natrag dane koje smatra da je propustio. Koje vjerojatno ne bi znao drugačije proživjeti sve da ih i uspije vratiti. Jer ne zna raširiti krila svojih mogućnosti da ga odnesu u svjetlije nebo iznad onog koje može vidjeti sa svog balkona, pa se sada strmoglavljuje prema umjetnom osvjetljenju ulica sve dok ga ne proguta zvuk automobilske trube i probudi u mraku njegove stare samoće.
Bili bi savršen par, i na mom su se zidu njihove sjene ponekad preklapale, plesale zajedno i odvajale prilikom okreta. Činili su se napokon slobodni tako, na raskrižju zlatnih krivulja s njihovih otvorenih prozora, pri sudaru valova, kao da će se i sami raspršiti u jedan takav beznadan titraj- uzdah ili krik. Kratkotrajan život bez budućnosti i umaskirana pogreška- emocija- a njihove su sjene bile življe od njih. Strast. Strah. Oni osjećaji iz kralješnice, koji ni ne dođu do mozga, kao glasovi iz telefonske slušalice ili slike mrtvih; njihov ples dok sami šeću po svojim dnevnim sobama nemajući kud s tijelom, dok im se duše hrle susresti baš kod mene, tu na zidu, u nikad ostvarenoj projekciji stvarnosti.
Post je objavljen 26.02.2012. u 15:35 sati.