Želim ti dati sve riječi koje zaslužuješ.
Zubi.
Kamen.
Mahovina.
Potrgane kosti.
Staklene kule
i biseri.
Nije sve što je lijepo proporcionalno vrijedno. Najpotentnije su oštrice od dijamanta.
Nije svaki osjećaj subjektivan.
Postoji izraz koji mogu prepoznati u sivim licima slučajnih prolaznika, onda kad se uopće odlučim doživjeti ih kao postojeće osobe, a ne samo neobjašnjive prepreke i mrlje koje kao da su zamišljene; to samo svijet šteka pa su tu. Nakratko i nikad više. U tim licima obješene kože, urezanih crta i spuštenih očiju ponekad mogu vidjeti svoje. Ne uvijek. I nikad potpuno. Ne postoji ništa što te može potpuno opisati, ljudi su kontradiktorni, i nitko nije potpuno dovršen. To. Umor, to prepoznajem. Točno znam vidjeti kada su odustali od daljnje izgradnje shvaćajući da već godinama samo popravljaju kako se ne bi raspali, mukotrpno i neprestano, znajući da nikad neće dostići ono čemu teže.
Želja je najteži oblik sebičnosti. Želiš, brzaš, činiš pogreške, ne paziš. Ushićeno se popikuješ.
Želim ti reći o sebi.
O našim staklenim kulama, perspective par moi.
O tome kako mi je bez tebe napokon jasno da ljepota poput cvijeta vene taman kad se zaljubiš u nju. I kako postoje osjećaji puno snažniji od toga, nastali od vulkanskog pepela i potopljene lave, ono kad se nešto toliko vruće naglo ohladi, digne se para i čuje se cijepanje prirodnosti. Tek puno kasnije možeš vidjeti nove prekrasne i vječne oblike. Amorfne. Crne. Od tvari iz utrobe svijeta.
Skorena povraćotina.
Shvatiš da je to nešto što će biti tu zauvijek. Zeleno more i to nešto odvratno što osjećam prema tebi, a ne znam potpuno definirati.
U stilu:
Silovao bih ti truplo............ljubavi.
Post je objavljen 24.11.2013. u 02:28 sati.