Osmijeh nije dovoljan
Danas objavljujemo tekst Julijane Adamović, socijalnog pedagoga s višegodišnjim iskustvom u radu s populacijom maloljetnika - počinitelja kaznenih djela. Iako je blogerici ovo struka, ne radi se o stručnom članku, već o osvrtu na određene komentare ispod još uvijek aktualnog članka s naslovnice blog.hr
(L. N. Tolstoj, Ana Karenjina)
Već dulje vrijeme u medijima i na blogu nailazim na crno-bijeli pristup maloljetnicima s poremećajima u ponašanju. Ponekad se ljudi stave u cipele žrtve i silno su za rigorozno sankcioniranje maloljetnih počinitelja (često i mimo zakonskih odredaba), a s druge strane su skloni svaki događaj u ustanovi (međusobno nasilje vršnjaka ili kaznena djela koja tamo počine) procjenjivati kroz prizmu «nesposobnih» i «nestručnih» odgajatelja.
Bez namjere da od lošeg obavljanja posla amnestiram bilo koga (jer, u svakom žitu nađe se kukolja) i bez dovoljno vremena da naširoko razglabam o lošim uvjetima u ustanovama, premalom broju ustanova i slaboj socijalnoj umreženosti (svi prčkaju pojedinačno i maloljetnika prebacuju od institucije do institucije zaboravljajući na činjenicu da su u njegovom životu dani kao mjeseci, a mjeseci kao godine), neadekvatnoj stručnoj ekipiranosti i slaboj podršci osobama koje rade taj iznimno težak posao, osvrnula bih se na konkretan problem, post koji je osvanuo na naslovnici, a tiče se farmakoterapije kod djece i maloljetnika.
Točnije, počet ću s osvrtom na komentar koji mi se učinio vrlo znakovit (one, tipa: «treba doktoricu zatući…» preskočit ću iz ekoloških razloga)
Dakle (izdvojit ću samo dio bitan za ovaj post jer se ostalo odnosi na opravdanu kritiku blogerskih prepucavanja)
.... Ja ga nebih (misli se na normabel) propisala djeci i točka.
Također imam dijete koje je u istim godinama i u pubertetu koji nije htio učiti i isto je imao ispade bijesa kad mu se nešto naložilo da učini, pa smo obavili pretrage, dobili grupnu terapiju...upute kako se nositi sa djetetom i sve pet.
Nije sve isprva blistavo, ali lijepo napredujemo bez lijekova uz stalno poticanje i pohvale za izvršeno bez obzira na negativnu reakciju na zadane obaveze. Moja prva napomena kad sam došla sa djetetom kod psihologa i psihijatra je bila - neka vam ne padne na pamet davati mi bilo kakve lijekove djetetu!!!
I nisu... jer to u njihovim godinama nije potrebno, nego samo drugačiji pristup.... nisu to šizofreničari i oboljeli od depresije..
Najlakše je od djeteta napraviti indiferentnog, uspavanog zombija i onda ne imati problema sa njim. Al ne zaboravite, i tako umrtvljena dječja psiha radi sto na sat!!!
To je samo faza odrastanja koju djeca različito proživljavaju, isto kao što i odrasli različito proživljavaju menopauzu zaboga.....
A vi ste se našli ovdje prepucavat......
29.06.2009. (12:31) -
Bez namjere da na bilo koji način povrijedim komentatoricu i u želji da me krivo ne shvati, moram zaključiti da je svojim komentarom na naslovnici (ispod posta o farmakoterapiji maloljetnika) debelo zašla u sferu specifičnog problema njezinog djeteta, koji može, ali ne mora biti sličan problemu koji ima 13-godišnji brat iBloger, te na taj način «zamutila vodu». Slika postaje nejasna, jer ona u svom komentaru govori o njezinom sinu, a ne dječaku, nazovimo ga NN.
Naime, ona (barem meni) ostavlja dojam savjesnog roditelja koji je adolescentsku krizu svoga sina krenuo rješavati psihoterapijom, što je za svaku pohvalu. Vrlo se malo roditelja odlučuje tražiti pomoć drugih, a razlozi su tome brojni (najčešće narcističke prirode)
No, zaboravlja se jedna (bitna) stvar: dijete o kojem je riječ u postu iBlogera nema adolescentsku krizu već manifestira poremećaje u ponašanju. Tu postoji značajna razlika (tko želi o istom više znati, a pri tome pročitati jedno zabavno štivo neka uzme u ruke knjigu dr Z. Bastašića «Adolescencija i pubertet»).
Da tome nije tako, budite sigurni da ne bi mogao biti smješten u odgojnu ustanovu. Također, dijete o kojem pričamo nema ni roditelje koji su odmah, po javljanju problema, krenuli tražiti pomoć stručnjaka. Pretpostavljam (ako je suditi po onome što je iBloger iznio u postu na blogu Osmijehom protiv nasilja) da je on (suprotno od brige i eventualnih slučajnih odgojnih propusta roditelja) bio izložen konstantnim traumama prouzrokovanim bračnom neslogom svojih roditelja, neadekvatnim odgojem (pa i izloženošću fizičkom kažnjavanju) i na kraju je zbog toga bio i izdvojen iz primarne obitelji.
On ima samo svog brata koji je, usudila bih se reći, jedno dijete pametno, ali na silu sazrelo. No, još uvijek nespremno za ulogu koju je sam sebi namijenio. Također, dječaku NN, nažalost, nije dostupna psihoterapija o kojoj vi pričate. Zašto je tomu tako, mogla bih do sutra, a jednom prilikom i hoću. Ukratko: imamo premalo stručnjaka, to puno košta i nisu svi domovi u Zagrebu..
Dijete NN nalazi se u odgojnoj ustanovi zbog različitih poremećaja: krađa, konzumiranja alkohola, kršenja kućnih pravila i neadekvatnog odnosa prema autoritetima. Tu su i nekontrolirani izljevi bijesa, koji ma što neki mislili o tome, NISU sastavni dio (nazovimo ga) normalnog adolescentnog razvoja. Ljutnje da, ali nekontroliranog bijesa – NE.
Niti spomenuta blogerica niti bilo tko od nas ne može znati je li mu Normabel uistinu potreban (kao ni suprotno), jer nismo liječnici, a osobito jer nismo NJEGOV liječnik.
Ne želim tvrditi da je konkretna liječnica postupila ispravno, ali znam da je farmakoterapija adolescenata nužna i korisna onda kada za to postoje indikacije (kada su djeca i maloljetnici pretjerano anksiozni, depresivni, skloni suicidu, samoozljeđivanju i/ili ozljeđivanju drugih, te uništavanju inventara.). I oni imaju pravo na olakšanje od tjeskobe i njezinih nuspojava. I oni imaju prava ne biti pretjerano depresivni (a poznato je da maskirana depresija leži u jednom postotku kao uzročnik delinkventnog ponašanja).
Takvo ponašanje, mislim sada na izljeve bijesa i neadekvatan odnos spram odgajatelja/modela identifikacije i nositelja odgojne uloge, ne mogu se u ustanovi (pa ni u obitelji) tolerirati ni zbog njega (jer on i je u ustanovi da bi korigirao neprihvatljive i štetne navike), a ni zbog drugih adolescenata koji na taj način imaju sliku negativnog modela ponašanja.
Ono što me osobito žalosti jest činjenica da si svatko uzima za pravo znati bolje i više od liječnika (čak i na neviđeno). Pitam se (dakle, ne konkretnu blogericu već sve nas skupa) jesmo li svjesni koliko je truda i godina potrebno studirati, stažirati i specijalizirati da bi se uopće mogao raditi taj posao?
Pitam, također, koliko je vas imalo direktna iskustva s populacijom djece s poremećajima u ponašanju?
Koliko vas je bilo u odgojnim domovima?
Nije primjerena riječ, ali bilo bi mi drago da kad se o tako ozbiljnom i osjetljivom problemu govori, pa čak i na jedno tako neozbiljnom mjestu kao što je blog.hr, pokuša istom prići sa svih strana, a ne na način da se poziva na iskustvo vlastitog djeteta (jedno je imalo običnu adolescentsku krizu, drugo je razmaženo i nenaviklo na izvršavanje svojih obaveza, treće ima organski poremećaj - epilepsiju… četvrto možda nešto dvadeseto… ), jer sve je rečeno u citatu s početka ovog poduljeg posta, a može se preslikati i na svako pojedinačno dijete iz tih (manje ili više nesretnih) obitelji.
Nužno je znati osnovno: isti uzroci mogu dovesti do pojavljivanja sasvim različitih simptoma kod različite djece (ili istih simptoma različitog intenziteta, što sve ovisi o bio-psihi-socijalnim uvjetima specifičnim za to dijete), ali i različiti uzroci (različite traume ili poremećaji) mogu dovesti do istih ili sličnih simptoma. Zato je važno svakom slučaju pristupiti individualno (što je jedan od osnovnih principa sociopedagoškog, a posebno psihoterapijskog rada s djecom).
Moje znanje o farmakoterapiji djece i adolescenata je vrlo skromno i sastoji se od jednog poglavlja (par predavanja) u sklopu kolegija Psihopatologija djece i adolescenata. No, teorija i praksa mi govore da se ponekad mora posegnuti za lijekovima i da liječnici to čine, a na taj način ne štete djeci. Moguće da nisam u pravu, ali o tome bih više htjela čuti od ljudi koji su medicinske struke. Osobito od nekoga kome je specijalizacija dječja i adolescentna psihijatrija.
Jedno sam pak sigurna: ne čine dobro svi koji su ad hoc toliko skloni omalovažiti struku, misleći da su liječnici igrali križić- kružić umjesto učili i polagali ispite, a da su odgajatelji tu da još više naštete djeci.
Zahtjevan,težak i human je posao koji oni rade rade.
I ne zaboravite, ponekad samo osmijeh nije dovoljan.
29.06.2009. u 21:07 sati | 153 Komentara | Print | Link | Na vrh
Ovo se moze dogoditi i tebi
Evo jednog mojeg prastarog posta, objavljenog prije gotovo dvije godine na mojem glavnom blogu. Jedan me bloger nedavno podsjetio na taj post te naveo da ga je poslao na mail adrese velikog broja svojih prijatelja. Na tome mu hvala. Pise i slijedece: "Danas je u Zagrebu krasan dan, škole su završile, a upravo jutros u udruzi terapijskog jahanja nije bilo niti jednog volontera. Baš niti jednog u milijunskom gradu. I to je Zagreb i zato je onakav tvoj post važan, jer se senzibilitet i razumjevanje stječu od malih nogu."
Iz ovog razloga post objavljujem ponovno i to upravo na ovom blogu koji zeli raditi na sirenju senzibiliteta, razumijevanja i tolerancije.
Vasi komentari su i vise nego dobrodosli, ma kako kratki bili. Hvala unaprijed.
Mare
Malo o slijepima, gluhima, oduzetima itd
U podnaslovu, rijeci s jednog plakata, poljepljenom svud po gradu, s tri djecja lica od kojih je jedno - svaki put drugo - izobliceno: "Tjelesno ostecenje/invaliditet se moze dogoditi svakome. Ali svatko moze i pomoci."
Konacno skinuh fotke s kartice pa evo malog updatea o tome gdje smo prosli tjedan provodili vrijeme iza vrtica, od pol 3 do pod 8 navecer, puna tri dana, od utorka do cetvrtka.
Bili smo u gradskom parku (Stadtpark) u kojem je grad Bec organizirao posebne aktivnosti za djecu. Svrha - osvjestavanje djece za one koji su drugaciji od njih. Dakle: slijepi, gluhi, nijemi, retardirani, oduzetog donjeg dijela tijela, s Down sindromom itd. Sve je napravljeno vrlo zgodno, a nasa djeca su se odlicno zabavljala i stalno zeljela jos. Park je bio prepun raznih standova na kojima su se djeca kroz igru mogla upoznati sa svijetom ljudi ostecenih osjetila ili onih koji su oduzeti od struka nanize i sl. U okviru ovog dogadjanja je priredjen i djecji "rally" gdje je na nekima od standova trebalo obavljati odredjene zadatke i za to dobivati u knjizicu posebne naljepnice. Na kraju se ispunjena knjizica ubacivala u kutiju iz koje su se izvlacili dobitnici raznih nagrada.
Dakle svaki dan smo proveli po 5 sati u tom parku a Marin Mali (tada petogodisnjak) i njegov najbolji prijatelj iz vrtica su bez stanke i vidljivog umora obilazili svaki dan skoro sve iznova.
Evo sad i malo slikica da vam docaram kako je to izgledalo.
Prvi stand je bio za slijepce i djeca su mogla crtati tj. grebuckati slike i svoje ime, s povezom preko ociju. Mogli su opipom pogadjati koje povrce imaju u ruci, potom ga kusati, mirisati razne stvari i pogadjati o kojem se mirisu radi. Tu je bilo i pismo za sljepce i stroj za tipkanje na kojem se sve moglo otipkati. Marin Mali i njegov najbolji frend iz vrtica su pricali i sa sljepcem koji je imao labradora posebno dresiranog da ga vodi. Poslije su hodali sa sljepackim stapom kroz prepreke, naravno s povezom preko ociju. Igrali su i nekakvu igru s povezima na ocima na standu s igrama. Bilo je zanimljivo gledati ih kako naginju glavu u natrag pokusavajuci ipak nesto vidjeti ispod poveza - sto naravno nije bio moguce. Na jednom standu su mogli izradjivati predmete od plastelina, s povezom preko ociju itd.
Mame su bile odusevljene standom izvidjaca na kojem je, izmedju ostalog, trebalo napraviti poziv u pomoc. Svako dijete je dobilo sliku prema kojoj je trebalo odrediti da li treba nazvati policiju, hitnu pomoc ili vatrogasce. Tada bi nazivali odredjeni broj (ja ih do danas nisam popamtila ) i objasnjavali osobi na telefonu sto se dogodilo i kuda trebaju doci. Na telefon se javljao muskarac ili zena u satoru pored ispitivackog stola. Prvi put smo mi mame zeljele da klinci obave taj poziv a kasnije su tamo htjeli ici samo.
Zanimljivo je bilo i na standu gdje su djeca izrezivala slova svojeg imena na jeziku gluhonijemih i poslije s gluhonijemom djevojkom vjezbali kako se rukama kaze: "moje ime je..."
Sve jako multi-kulti i puno djece turista, posebno iz arapskih zemalja. Ovako je izgledalo na standu gdje su se bojale krpene vrecice po cijeni od 1€ (prihod je isao mislim down syndrom djeci):
Blizu djevojke sa YSL salom je sjedila jedna s Fendi salom na glavi, Gucci torbicom pod rukom a do nje mali kinez i mali ortodoksni zidov s kapicom i dugim loknicama ispred svakog uha.
tu se strpljivo i vrlo dugo cekalo na sminkanje. nevjerojatno kako djeca za neke stvari imaju strpljenja
a rezultati su izgledali i ovako:
tu se ispiralo "zlato" (jedna od stanica koja nije imala veze s tjelesnim ostecenjima)
a tu se islo u kupovinu u invalidskim kolicima. i ovdje su hrpe djece cekale da dodju na red, dobiju vrecicu (koju stave oko vrata), listu stvari koje trebaju "kupiti" i kolica u kojima ce to obavljati. Na kraju bi svako dijete moglo zadrzati komad povrca, rajcicu, papriku ili krastavac.
Tu je bila i klaunica koju su malci dva dana za redom gledali po sat vremena. Isti program.
Ja osobno imam dojam da su austrijanci posebno obazrivi prema invalidima i osobama s tjel. ostecenjima i trude se da ih se uklopi u drustvo umjesto da ih se izolira kao sto je to u nekim zemljama slucaj. Posebno kad je rijec o onima koji su u kolicima. Ne radi se tu samo o brojnim niskopodnim tramvajima ili liftovima do podzemne zeljeznice. Gotovo svugdje gdje su stepenice, postoji i prilaz za kolica, posvuda su zahodi posebno napravljeni za ljude u kolicima itd.
Invaliditet se moze dogoditi svakome od nas ali toga vecina nije svjesna sve dok se ne nadje u situaciji da npr. zbog bolesti ili prebrze voznje ostane bez ekstremiteta, iznenada oslijepi ili mu se nedajboze dijete rodi s invaliditetom. I zato je potrebno raditi na senzibilizaciji od malih nogu.
17.06.2009. u 13:56 sati | 9 Komentara | Print | Link | Na vrh
Pri riječkom SOS telefonu otvoreno savjetovalište za žrtve nasilja u obitelji
Od nase vjerne citateljice blogerice podloge, vijest objavljena u Novom Listu
Datum objave: 15.5.2009 u 19:38h
Pri riječkom SOS telefonu otvoreno savjetovalište za žrtve nasilja u obitelji
Bojana Smokvina Jokić i Tijana Petrović * R. BRMALJ
RIJEKA – Savjetovalište za žrtve nasilja u obitelji, što ga je iz svojeg 15-godišnjeg rada iznjedrila Udruga SOS telefon – Grad Rijeka, u petak je, na Međunarodni dan obitelji, obilježilo prvu godišnjicu rada te konferencijom za novinare najavilo da, za razliku od prethodne godine dana – kada je Savjetovalište radilo putem telefona – sada k tome radi izravno s građanima i u svojim prostorima u Verdijevoj 11. Zainteresirani građani mogu vrijeme dolaska u Savjetovalište dogovoriti radnim danom putem telefona 091 211 8885. Pomoć i savjet također mogu zatražiti elektronskom poštom na adresi: savjetovaliste@sos-telefon.hr ili SMS-om na broju 091 211 8881. Novi način rada Savjetovališta, zapravo projekt Savjetovališta su u Informativnom centru Grada Rijeke predstavile klinička psihologinja mr. Bojana Smokvina Jokić, njegova voditeljica i psihologinja Tijana Petrović, stručna suradnica Savjetovališta.
Prema njihovim riječima, rad Savjetovališta ove godine sufinancira Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi sa 140 tisuća kuna i time je SOS telefon – Grad Rijeka postao jedina partnerska nevladina organizacija iz Primorsko-goranske županije.
Predstavljajući aktualne projekte SOS telefona – »Mjesec borbe protiv mobinga, NE tjelesnom kažnjavanju djece« te »Tople pahuljice« što je projekt niza radionica socijalne terapije za osnovnoškolsku djecu, Smokvina Jokić i Petrović objasnile su da SOS telefon i dalje pruža pomoć žrtvama svih oblika nasilja, da ju volonterski pružaju psiholozi, pravnici, liječnici, socijalni pedagozi i drugi stručnjaci.
Govoreći o projektu Savjetovalište za žrtve nasilja u obitelji, Smokvina Jokić je kazala da je osnovni cilj toga projekta savjetovanje i psihoterapija žrtava nasilja u obitelji, također smanjenje podložnosti ulozi žrtve nasilja, senzibiliziranje javnosti o problematici obiteljskog nasilja i provođenje preventivnih programa, osvješćivanje o temeljnom ljudskom pravu na život bez nasilja, prekidanje šutnje o obiteljskom nasilju. Rad stručnjaka Savjetovališta je za građane besplatan, bio on individualan, grupni, obiteljska ili partnerska terapija. Naravno, savjet i pomoć dostupni su svim dobnim skupinama, od djece do starijih osoba.
M. GRCE
12.06.2009. u 08:00 sati | 5 Komentara | Print | Link | Na vrh
DIJETE prijetilo BOMBOM u školi!!!!!!!!
Danas po prvi put objavljujemo prilog blogerice Brunhilde ciji je tekst osvrt na jednu vijest iz crne kronike. Kako je o samoj vijesti malo pisano u tiskanim medijima, bilo bi nam drago kad biste se aktivno ukljucili u raspravu o ovom clanku i temi.
Mare
DIJETE prijetilo BOMBOM u školi!!!!!!!!
Ponavljam - DIJETE je donijelo BOMBU u školu i prijetilo. Dijete od koliko? 15 godina????? Piše o tome po internetu na par mjesta ovdje i ovdje, a vode se i žustre rasprave po forumima koje možete pročitati ovdje i ovdje.
Užasno sam se iživcirala na to. Prvo - OD KUD DJETETU BOMBA??? Ok, ako se djeci prodaje alkohol i cigarete, bez nekog beda, a da ne govorim od drogi i sličnim stvarima, onda me ni ta bomba u djetetovim rukama ne čudi. Ali najviše me sad čude reakcije roditelja i nekih ljudi kada su se u neke škole postavile kamere i zaštitari, a planira se to u dosta škola. Ma uvela bi im pregled torbi i džepova kao na aerodromu!!! Kao, kamere narušavaju privatnost. Pa privatnosti nema. Klinci vise po internetu, po raznim chatovima, facebookovima i blogovima, i često ostave puno ime i prezime, adresu i broj telefona. To nema veze sa zaštitom privatnosti?? A fotke koje ostavljaju po internetu????? I onda su nadzorne kamere za pokušaj poboljšanja sigurnosti sve djece u školi narušavanje privatnosti. Možemo gledati reality showove gdje riječ privatnost ne postoji, ali ne možemo gledati što klinci rade u školi?
U ovoj cijeloj priči s tom bombom, mene najviše zanima gdje su djetetovi roditelji ili skrbnici. Mali je imao problema u školi? Dobro, mnoga djeca imaju. Mislio je da će pasti razred? Dobro, nije ni prvi ni zadnji. Nije to ništa toliko strašno. Dijete je imalo problema sa živcima i išao je na terapiju? E to je već za zabrinut se. Zašto i od kud? Ali ne poznajem dijete, ne poznajem njegove roditelje, ne znam situaciju, pa neću ulaziti u analizu toga svega. No, ono što mi je najsmiješnije (ironično) je to koliko su zapravo školarci zaštičeni. Imaju sva prava ovoga svijeta. I sve o tome znaju. Ne smije se na njih povisiti glas, opomenuti ih, a nedajbože, zaključiti jedan. Odmah frka i panika i zadiranje u prava djeteta. Zar nije škola ODGOJNO-obrazovna ustanova??? A odgoj podrazumijeva i opominjanje i ponekad i povišeni ton. Najviše mi je žao učitelja i profesora. Gdje su njihova prava? Što je s njihovim živcima? Zato me i ne čudi taj rusvaj po školama, kad profesori ne smiju ni pisnuti - odmah su nasilnici!!
Rade se WCi od nekoliko milijuna kuna, troši se tona para na kampanje i reklame, kupuju se i prodaju nogometaši po brojkama koje ne znam ni izgovoriti, ali se ne ulaže dovoljno u školstvo, ODGOJ i obrazovanje. To nije samo u svijesti grada, nego i u svijesti roditelja. Na primjer - kada sam s prijateljicom pokretala likovnu radionicu, roditeljima je bilo preskupo dati 200 kuna za mjesec dana, 4 sata tjedno sa svim materijalima, za nešto edukativno i kreativno za njihovo dijete, ali zato nije skupo kupiti najnoviji mobitel od 1000 kuna ili play station. To su čak bili komentari roditelja koji su upisali svoju djecu u radionicu, pa su se iznenadili da ima tako malo djece.
I još jedna fascinantna stvar. O toj situaciji s bombom sam čula samo jednom na radiju i jednom na televiziji, a ne internetu sam pronašla tri članka. Dok se o tome kako su glumice bile obučene na festivalu u Cannesu piše još uvijek....
I čemu se onda ja čudim???????
08.06.2009. u 14:15 sati | 13 Komentara | Print | Link | Na vrh
Obitelj prava vrednota?!
Od toplih su se i suncanih dana svi pomalo ulijenili ili razletjelli na sve strane raznim poslovima i zapostavili svoje i ovaj nas blog. Zato nam je posebno drago da nam je blogerica Danica Cvorovic poslala svoj tekst, napisan kao njen osvrt na jedan tekst i temu iz Slobodne Dalmacije.
Obitelj prava vrednota?!
Čitam u Slobodnoj Dalmaciji 22.5. 2009. da Ivan Paštar ravnatelj škole Stanka Ožanića u Zadru djecu uči da pronađu put do pravih vrednota, a to je nedvosmisleno obitelj, koja se danas preko medija i nekakvog neoliberalizma toliko obezvrijeđuje.
"Novinar: Je li točno da obitelj bez braka ne može funkcionirati?
Paštar: Točno je. Obitelj bez braka ne može funkcionirati, to je i vjerski pravno gledano nemoguće.
Novinar: Poznato je da svi vaši profesori odgojno utječu na učenike, u smislu isticanja obiteljskog života kao jedine prave vrijednosti. Kako to doživljavaju učenici iz jednoroditeljskih obitelji ili onih koji su roditelje izgubili?
Paštar: Obitelj je klan koji drži ljepilo ljubavi i cement uzajamna poštovanja. Mi djecu učimo tradicionalnim vrijednostima i ja ne mogu prestati provoditi takav pozitivan proces zbog pojedinaca. Ne može mi zbog pojedinaca stradati većina."
Ovo me kao samohranog roditelja navelo na razmišljanje.
Da li mojoj djeci nešto ozbiljno nedostaje?
Da li je u redu da se ovo provodi nad djecom u školi?
Što djecu treba učiti?
Iako sam razvedena, moj bivši suprug i otac moje djece sudjeluje u odgoju. Djeca kod njega provode svaki drugi vikend i jedno popodne u tjednu. Ja i bivši razgovaramo koliko god treba o svakom nastalom problemu kod djece. U bitnim stvarima se uvijek dogovorimo kako se postaviti prema djeci. Nikad se ne raspravljamo da djeca čuju. Mislim da imamo normalan odnos iz razloga da donesemo našoj djeci dobro.
Mislim da moja djeca dobivaju dovoljno i majčinske i očeve ljubavi i pažnje. Većina brige oko djece ipak pada na moja leđa. Ali pošto radim u blizini kuće i radim 6 sati dnevno, stignem jako puno kvalitetnog vremena provesti sa djecom. Provedeno kvalitetno vrijeme je po mojem mišljenju mnogo potrebnije nego zajedništvo roditelja u braku.
Usprkos brizi oko prehrane, zdravlja, odijevanja i plaćanja računa i svih ostalih sitinih i krupnih briga vezanim za djecu, radim na sebi svakodnevno ne bi li postala bolja osoba i majka. Moja djeca su dobro odgojena, realativno
poslušna, emocionalno inteligentna, stabilna i nemaju nikakve (emocionalne?) probleme koje bi (valjda) trebali imati zbog razdvojenosti roditelja.
U knjigama o odgoju sam pročitala da djeci uvijek nešto nedostaje i da nitko ne može biti uvijek sretan te da naša dužnost nije djecu učiniti konstantno sretnim, nego ih osposobiti za život što bolje. Vjerovatno im nekad nedostaje da ja i tata zajedno sa njima provedemo vrijeme. Ali isto tako mislim da iz te situacije mogu i mnogo pozitivnoga naučiti. Frustracije su prirodan proces odrastanja, te kako djeca odrastajući shvaćaju da se ne može kupiti sve što
požele, da su njihovi vršnjaci bolji u nekim vještinama od njih, da moraju poštovati neke norme ponašanja, tako moraju i trebaju shvatiti da i odrasli ljudi imaju svoje odnose koji ne postoje samo zbog njih. Naravno, to im se
treba objasniti na način primjeren njihovim godinama. Isto tako bi djeca roditelja u braku trebali naučiti da su roditelji u vezi koja nije podređena djeci.
Svoj primjer smatram mnogo idealnijim nego kod većine roditelja u Hrvatskoj a navodim ga kako bih ukazala da je i kod razvedenih roditelja sasvim moguće da djeca imaju priliku za normalan razvoj i da dođu do pravih vrednota.
Ono što smatram da od mnogo veće koristi od braka za djecu je:
- Da oba roditelja prihvaćaju punu odgovornost prema djetetu bez obzira bili u braku ili ne.
Znam majke koje žive u za naš pojam normalnim brakovima. Te žene ne mogu otići na jedan dan - jer im dijete (predškolac) ne želi bit samo s tatom toliko dugo - ne prihvaća tatu kao blisku osobu. Vjerovatno zato što ta majka iz preuzima sav odgoj na sebe, iako je u braku. Također, ako se nakon raspada braka otac (ili vrlo mali broj majki)
prestaje brinuti o djeci, tu ne treba tražiti razlog u raspadu braka već u neodgovornosti i bezosjećajnosti te osobe.
Dakle, roditelj će svoju dužnost obavljati neovisno o braku ako to uistinu želi i ako mu je to omogućeno.
- Da je materijalna situacija roditelja zadovoljavajuća
Uspijevam preživjeti u današnjim uvjetima sa 6 sati rada (radim privatno) i alimentacijom. Smatram to velikim blagoslovom za moju djecu. Mnoge obitelji, a pogotovo u Zagrebu (jer se tamo i preko 2 sata dnevno izgubi
samo na putu do posla i nazad) ostavljaju djecu u 7;00 i pokupe ih u 19;00. Sretniji među takvim roditeljima ostavljaju djecu na brigu preko tjedna baki i djedi pa ih viđaju vikendima.
Današnji tempo života i rastuća hrvatska bijeda ni malo nije naklona roditeljstvu, a pogotovo ne samohranom. Tu bi trebali svi naši dušebrižnici i slični prepoznati pravog neprijatelja i boriti se za ljudska prava čime bi i djeci stvorili mnogo bolje uvjete za rast i razvoj. Mislim da bijedu, tempo života i one koji su nam postavili takve uvjete treba kriviti za pravo obezvrijeđivanje obitelji, a ne taj spomenuti tzv. neoliberalizam.
- Da su roditelji emocionalno zdravi i stabilni
Svjedoci smo groznih obiteljskih tragedija u zadnje vrijeme. Tete iz mog vrtića uočavaju da je mnogo velik porast seksualnog zlostavljanja djece u vlastitim obiteljima od 1995 godine. O tome se u našoj državi šuti, žrtve se trebaju sramiti, a Centri za Socijalni radu su već poslovično institucije koje nikad ništa ne riješavaju osim plaće
za svoje djelatnike (čast vrlo rijetkim iznimkama). Mislim da sve te stravične stvari prolaze nekažnjeno a događaju se upravo u obiteljim neovisno o broju roditelja. Fizičko i psihičko zlostavljanje djece je također u velikom porastu. A sve mi izgleda da je to usko povezano sa rastućim socijalnim problemima u našoj državi koji su započeli ratom.
Ono što smatram lošim u ovim učenjima o obitelji je i to da dijete koje je živi sa jednim roditeljem puno više izgubi samopouzdanja tim učenjima nego će djeca koja su iz obitelji sa brakovima dobiti nekog pozitivnog nauka.
Svakako da je lijepo biti dijete u normalnoj obitelji gdje su oba roditelja prisutna. I svakako da je kvalitetna obitelj jedna jako lijepa vrednota. Ali, obitelj će nešto kvalitetno dati djeci jedino svakodnevnom praksom. Nikakve teorije to neće moći objasniti. Dakle, trebalo bi roditelje o učiti o ponašanju u obitelji i prema djeci a ne djecu.
Učiti da je obitelj kvalitetna sama po sebi djetetu koje je iz neke problematične obitelji može stvoriti nedoumice ili osjećaje krivnje.
Također, ja ću svoje dijete učiti razvijati iskrenost i hrabrost da izađe iz loše veze ili braka bez obzira bilo u toj vezi i djece. Iako bi bilo savršeno imati dobru obitelj sa oba roditelja ponekad je mnogo bolje riješenje obitelj sa jednim roditeljem. Iako mi ponekad nedostaje ta slika obitelji sa oba roditelja, vjerujm da ja i moja djeca činimo malu ali jako dobru i čvrstu obitelj (sa njihovim tatom kao pridruženim članom).
03.06.2009. u 08:38 sati | 10 Komentara | Print | Link | Na vrh