Danas objavljujemo tekst Julijane Adamović, socijalnog pedagoga s višegodišnjim iskustvom u radu s populacijom maloljetnika - počinitelja kaznenih djela. Iako je blogerici ovo struka, ne radi se o stručnom članku, već o osvrtu na određene komentare ispod još uvijek aktualnog članka s naslovnice blog.hr
«Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.»
(L. N. Tolstoj, Ana Karenjina)
Već dulje vrijeme u medijima i na blogu nailazim na crno-bijeli pristup maloljetnicima s poremećajima u ponašanju. Ponekad se ljudi stave u cipele žrtve i silno su za rigorozno sankcioniranje maloljetnih počinitelja (često i mimo zakonskih odredaba), a s druge strane su skloni svaki događaj u ustanovi (međusobno nasilje vršnjaka ili kaznena djela koja tamo počine) procjenjivati kroz prizmu «nesposobnih» i «nestručnih» odgajatelja.
Bez namjere da od lošeg obavljanja posla amnestiram bilo koga (jer, u svakom žitu nađe se kukolja) i bez dovoljno vremena da naširoko razglabam o lošim uvjetima u ustanovama, premalom broju ustanova i slaboj socijalnoj umreženosti (svi prčkaju pojedinačno i maloljetnika prebacuju od institucije do institucije zaboravljajući na činjenicu da su u njegovom životu dani kao mjeseci, a mjeseci kao godine), neadekvatnoj stručnoj ekipiranosti i slaboj podršci osobama koje rade taj iznimno težak posao, osvrnula bih se na konkretan problem, post koji je osvanuo na naslovnici, a tiče se farmakoterapije kod djece i maloljetnika.
Točnije, počet ću s osvrtom na komentar koji mi se učinio vrlo znakovit (one, tipa: «treba doktoricu zatući…» preskočit ću iz ekoloških razloga)
Dakle (izdvojit ću samo dio bitan za ovaj post jer se ostalo odnosi na opravdanu kritiku blogerskih prepucavanja)
.... Ja ga nebih (misli se na normabel) propisala djeci i točka.
Također imam dijete koje je u istim godinama i u pubertetu koji nije htio učiti i isto je imao ispade bijesa kad mu se nešto naložilo da učini, pa smo obavili pretrage, dobili grupnu terapiju...upute kako se nositi sa djetetom i sve pet.
Nije sve isprva blistavo, ali lijepo napredujemo bez lijekova uz stalno poticanje i pohvale za izvršeno bez obzira na negativnu reakciju na zadane obaveze. Moja prva napomena kad sam došla sa djetetom kod psihologa i psihijatra je bila - neka vam ne padne na pamet davati mi bilo kakve lijekove djetetu!!!
I nisu... jer to u njihovim godinama nije potrebno, nego samo drugačiji pristup.... nisu to šizofreničari i oboljeli od depresije..
Najlakše je od djeteta napraviti indiferentnog, uspavanog zombija i onda ne imati problema sa njim. Al ne zaboravite, i tako umrtvljena dječja psiha radi sto na sat!!!
To je samo faza odrastanja koju djeca različito proživljavaju, isto kao što i odrasli različito proživljavaju menopauzu zaboga.....
A vi ste se našli ovdje prepucavat......
29.06.2009. (12:31) -
Bez namjere da na bilo koji način povrijedim komentatoricu i u želji da me krivo ne shvati, moram zaključiti da je svojim komentarom na naslovnici (ispod posta o farmakoterapiji maloljetnika) debelo zašla u sferu specifičnog problema njezinog djeteta, koji može, ali ne mora biti sličan problemu koji ima 13-godišnji brat iBloger, te na taj način «zamutila vodu». Slika postaje nejasna, jer ona u svom komentaru govori o njezinom sinu, a ne dječaku, nazovimo ga NN.
Naime, ona (barem meni) ostavlja dojam savjesnog roditelja koji je adolescentsku krizu svoga sina krenuo rješavati psihoterapijom, što je za svaku pohvalu. Vrlo se malo roditelja odlučuje tražiti pomoć drugih, a razlozi su tome brojni (najčešće narcističke prirode)
No, zaboravlja se jedna (bitna) stvar: dijete o kojem je riječ u postu iBlogera nema adolescentsku krizu već manifestira poremećaje u ponašanju. Tu postoji značajna razlika (tko želi o istom više znati, a pri tome pročitati jedno zabavno štivo neka uzme u ruke knjigu dr Z. Bastašića «Adolescencija i pubertet»).
Da tome nije tako, budite sigurni da ne bi mogao biti smješten u odgojnu ustanovu. Također, dijete o kojem pričamo nema ni roditelje koji su odmah, po javljanju problema, krenuli tražiti pomoć stručnjaka. Pretpostavljam (ako je suditi po onome što je iBloger iznio u postu na blogu Osmijehom protiv nasilja) da je on (suprotno od brige i eventualnih slučajnih odgojnih propusta roditelja) bio izložen konstantnim traumama prouzrokovanim bračnom neslogom svojih roditelja, neadekvatnim odgojem (pa i izloženošću fizičkom kažnjavanju) i na kraju je zbog toga bio i izdvojen iz primarne obitelji.
On ima samo svog brata koji je, usudila bih se reći, jedno dijete pametno, ali na silu sazrelo. No, još uvijek nespremno za ulogu koju je sam sebi namijenio. Također, dječaku NN, nažalost, nije dostupna psihoterapija o kojoj vi pričate. Zašto je tomu tako, mogla bih do sutra, a jednom prilikom i hoću. Ukratko: imamo premalo stručnjaka, to puno košta i nisu svi domovi u Zagrebu..
Dijete NN nalazi se u odgojnoj ustanovi zbog različitih poremećaja: krađa, konzumiranja alkohola, kršenja kućnih pravila i neadekvatnog odnosa prema autoritetima. Tu su i nekontrolirani izljevi bijesa, koji ma što neki mislili o tome, NISU sastavni dio (nazovimo ga) normalnog adolescentnog razvoja. Ljutnje da, ali nekontroliranog bijesa – NE.
Niti spomenuta blogerica niti bilo tko od nas ne može znati je li mu Normabel uistinu potreban (kao ni suprotno), jer nismo liječnici, a osobito jer nismo NJEGOV liječnik.
Ne želim tvrditi da je konkretna liječnica postupila ispravno, ali znam da je farmakoterapija adolescenata nužna i korisna onda kada za to postoje indikacije (kada su djeca i maloljetnici pretjerano anksiozni, depresivni, skloni suicidu, samoozljeđivanju i/ili ozljeđivanju drugih, te uništavanju inventara.). I oni imaju pravo na olakšanje od tjeskobe i njezinih nuspojava. I oni imaju prava ne biti pretjerano depresivni (a poznato je da maskirana depresija leži u jednom postotku kao uzročnik delinkventnog ponašanja).
Takvo ponašanje, mislim sada na izljeve bijesa i neadekvatan odnos spram odgajatelja/modela identifikacije i nositelja odgojne uloge, ne mogu se u ustanovi (pa ni u obitelji) tolerirati ni zbog njega (jer on i je u ustanovi da bi korigirao neprihvatljive i štetne navike), a ni zbog drugih adolescenata koji na taj način imaju sliku negativnog modela ponašanja.
Ono što me osobito žalosti jest činjenica da si svatko uzima za pravo znati bolje i više od liječnika (čak i na neviđeno). Pitam se (dakle, ne konkretnu blogericu već sve nas skupa) jesmo li svjesni koliko je truda i godina potrebno studirati, stažirati i specijalizirati da bi se uopće mogao raditi taj posao?
Pitam, također, koliko je vas imalo direktna iskustva s populacijom djece s poremećajima u ponašanju?
Koliko vas je bilo u odgojnim domovima?
Nije primjerena riječ, ali bilo bi mi drago da kad se o tako ozbiljnom i osjetljivom problemu govori, pa čak i na jedno tako neozbiljnom mjestu kao što je blog.hr, pokuša istom prići sa svih strana, a ne na način da se poziva na iskustvo vlastitog djeteta (jedno je imalo običnu adolescentsku krizu, drugo je razmaženo i nenaviklo na izvršavanje svojih obaveza, treće ima organski poremećaj - epilepsiju… četvrto možda nešto dvadeseto… ), jer sve je rečeno u citatu s početka ovog poduljeg posta, a može se preslikati i na svako pojedinačno dijete iz tih (manje ili više nesretnih) obitelji.
Nužno je znati osnovno: isti uzroci mogu dovesti do pojavljivanja sasvim različitih simptoma kod različite djece (ili istih simptoma različitog intenziteta, što sve ovisi o bio-psihi-socijalnim uvjetima specifičnim za to dijete), ali i različiti uzroci (različite traume ili poremećaji) mogu dovesti do istih ili sličnih simptoma. Zato je važno svakom slučaju pristupiti individualno (što je jedan od osnovnih principa sociopedagoškog, a posebno psihoterapijskog rada s djecom).
Moje znanje o farmakoterapiji djece i adolescenata je vrlo skromno i sastoji se od jednog poglavlja (par predavanja) u sklopu kolegija Psihopatologija djece i adolescenata. No, teorija i praksa mi govore da se ponekad mora posegnuti za lijekovima i da liječnici to čine, a na taj način ne štete djeci. Moguće da nisam u pravu, ali o tome bih više htjela čuti od ljudi koji su medicinske struke. Osobito od nekoga kome je specijalizacija dječja i adolescentna psihijatrija.
Jedno sam pak sigurna: ne čine dobro svi koji su ad hoc toliko skloni omalovažiti struku, misleći da su liječnici igrali križić- kružić umjesto učili i polagali ispite, a da su odgajatelji tu da još više naštete djeci.
Zahtjevan,težak i human je posao koji oni rade rade.
I ne zaboravite, ponekad samo osmijeh nije dovoljan.