Od toplih su se i suncanih dana svi pomalo ulijenili ili razletjelli na sve strane raznim poslovima i zapostavili svoje i ovaj nas blog. Zato nam je posebno drago da nam je blogerica Danica Cvorovic poslala svoj tekst, napisan kao njen osvrt na jedan tekst i temu iz Slobodne Dalmacije.
Obitelj prava vrednota?!
Čitam u Slobodnoj Dalmaciji 22.5. 2009. da Ivan Paštar ravnatelj škole Stanka Ožanića u Zadru djecu uči da pronađu put do pravih vrednota, a to je nedvosmisleno obitelj, koja se danas preko medija i nekakvog neoliberalizma toliko obezvrijeđuje.
"Novinar: Je li točno da obitelj bez braka ne može funkcionirati?
Paštar: Točno je. Obitelj bez braka ne može funkcionirati, to je i vjerski pravno gledano nemoguće.
Novinar: Poznato je da svi vaši profesori odgojno utječu na učenike, u smislu isticanja obiteljskog života kao jedine prave vrijednosti. Kako to doživljavaju učenici iz jednoroditeljskih obitelji ili onih koji su roditelje izgubili?
Paštar: Obitelj je klan koji drži ljepilo ljubavi i cement uzajamna poštovanja. Mi djecu učimo tradicionalnim vrijednostima i ja ne mogu prestati provoditi takav pozitivan proces zbog pojedinaca. Ne može mi zbog pojedinaca stradati većina."
Ovo me kao samohranog roditelja navelo na razmišljanje.
Da li mojoj djeci nešto ozbiljno nedostaje?
Da li je u redu da se ovo provodi nad djecom u školi?
Što djecu treba učiti?
Iako sam razvedena, moj bivši suprug i otac moje djece sudjeluje u odgoju. Djeca kod njega provode svaki drugi vikend i jedno popodne u tjednu. Ja i bivši razgovaramo koliko god treba o svakom nastalom problemu kod djece. U bitnim stvarima se uvijek dogovorimo kako se postaviti prema djeci. Nikad se ne raspravljamo da djeca čuju. Mislim da imamo normalan odnos iz razloga da donesemo našoj djeci dobro.
Mislim da moja djeca dobivaju dovoljno i majčinske i očeve ljubavi i pažnje. Većina brige oko djece ipak pada na moja leđa. Ali pošto radim u blizini kuće i radim 6 sati dnevno, stignem jako puno kvalitetnog vremena provesti sa djecom. Provedeno kvalitetno vrijeme je po mojem mišljenju mnogo potrebnije nego zajedništvo roditelja u braku.
Usprkos brizi oko prehrane, zdravlja, odijevanja i plaćanja računa i svih ostalih sitinih i krupnih briga vezanim za djecu, radim na sebi svakodnevno ne bi li postala bolja osoba i majka. Moja djeca su dobro odgojena, realativno
poslušna, emocionalno inteligentna, stabilna i nemaju nikakve (emocionalne?) probleme koje bi (valjda) trebali imati zbog razdvojenosti roditelja.
U knjigama o odgoju sam pročitala da djeci uvijek nešto nedostaje i da nitko ne može biti uvijek sretan te da naša dužnost nije djecu učiniti konstantno sretnim, nego ih osposobiti za život što bolje. Vjerovatno im nekad nedostaje da ja i tata zajedno sa njima provedemo vrijeme. Ali isto tako mislim da iz te situacije mogu i mnogo pozitivnoga naučiti. Frustracije su prirodan proces odrastanja, te kako djeca odrastajući shvaćaju da se ne može kupiti sve što
požele, da su njihovi vršnjaci bolji u nekim vještinama od njih, da moraju poštovati neke norme ponašanja, tako moraju i trebaju shvatiti da i odrasli ljudi imaju svoje odnose koji ne postoje samo zbog njih. Naravno, to im se
treba objasniti na način primjeren njihovim godinama. Isto tako bi djeca roditelja u braku trebali naučiti da su roditelji u vezi koja nije podređena djeci.
Svoj primjer smatram mnogo idealnijim nego kod većine roditelja u Hrvatskoj a navodim ga kako bih ukazala da je i kod razvedenih roditelja sasvim moguće da djeca imaju priliku za normalan razvoj i da dođu do pravih vrednota.
Ono što smatram da od mnogo veće koristi od braka za djecu je:
- Da oba roditelja prihvaćaju punu odgovornost prema djetetu bez obzira bili u braku ili ne.
Znam majke koje žive u za naš pojam normalnim brakovima. Te žene ne mogu otići na jedan dan - jer im dijete (predškolac) ne želi bit samo s tatom toliko dugo - ne prihvaća tatu kao blisku osobu. Vjerovatno zato što ta majka iz preuzima sav odgoj na sebe, iako je u braku. Također, ako se nakon raspada braka otac (ili vrlo mali broj majki)
prestaje brinuti o djeci, tu ne treba tražiti razlog u raspadu braka već u neodgovornosti i bezosjećajnosti te osobe.
Dakle, roditelj će svoju dužnost obavljati neovisno o braku ako to uistinu želi i ako mu je to omogućeno.
- Da je materijalna situacija roditelja zadovoljavajuća
Uspijevam preživjeti u današnjim uvjetima sa 6 sati rada (radim privatno) i alimentacijom. Smatram to velikim blagoslovom za moju djecu. Mnoge obitelji, a pogotovo u Zagrebu (jer se tamo i preko 2 sata dnevno izgubi
samo na putu do posla i nazad) ostavljaju djecu u 7;00 i pokupe ih u 19;00. Sretniji među takvim roditeljima ostavljaju djecu na brigu preko tjedna baki i djedi pa ih viđaju vikendima.
Današnji tempo života i rastuća hrvatska bijeda ni malo nije naklona roditeljstvu, a pogotovo ne samohranom. Tu bi trebali svi naši dušebrižnici i slični prepoznati pravog neprijatelja i boriti se za ljudska prava čime bi i djeci stvorili mnogo bolje uvjete za rast i razvoj. Mislim da bijedu, tempo života i one koji su nam postavili takve uvjete treba kriviti za pravo obezvrijeđivanje obitelji, a ne taj spomenuti tzv. neoliberalizam.
- Da su roditelji emocionalno zdravi i stabilni
Svjedoci smo groznih obiteljskih tragedija u zadnje vrijeme. Tete iz mog vrtića uočavaju da je mnogo velik porast seksualnog zlostavljanja djece u vlastitim obiteljima od 1995 godine. O tome se u našoj državi šuti, žrtve se trebaju sramiti, a Centri za Socijalni radu su već poslovično institucije koje nikad ništa ne riješavaju osim plaće
za svoje djelatnike (čast vrlo rijetkim iznimkama). Mislim da sve te stravične stvari prolaze nekažnjeno a događaju se upravo u obiteljim neovisno o broju roditelja. Fizičko i psihičko zlostavljanje djece je također u velikom porastu. A sve mi izgleda da je to usko povezano sa rastućim socijalnim problemima u našoj državi koji su započeli ratom.
Ono što smatram lošim u ovim učenjima o obitelji je i to da dijete koje je živi sa jednim roditeljem puno više izgubi samopouzdanja tim učenjima nego će djeca koja su iz obitelji sa brakovima dobiti nekog pozitivnog nauka.
Svakako da je lijepo biti dijete u normalnoj obitelji gdje su oba roditelja prisutna. I svakako da je kvalitetna obitelj jedna jako lijepa vrednota. Ali, obitelj će nešto kvalitetno dati djeci jedino svakodnevnom praksom. Nikakve teorije to neće moći objasniti. Dakle, trebalo bi roditelje o učiti o ponašanju u obitelji i prema djeci a ne djecu.
Učiti da je obitelj kvalitetna sama po sebi djetetu koje je iz neke problematične obitelji može stvoriti nedoumice ili osjećaje krivnje.
Također, ja ću svoje dijete učiti razvijati iskrenost i hrabrost da izađe iz loše veze ili braka bez obzira bilo u toj vezi i djece. Iako bi bilo savršeno imati dobru obitelj sa oba roditelja ponekad je mnogo bolje riješenje obitelj sa jednim roditeljem. Iako mi ponekad nedostaje ta slika obitelji sa oba roditelja, vjerujm da ja i moja djeca činimo malu ali jako dobru i čvrstu obitelj (sa njihovim tatom kao pridruženim članom).