Marketing
Ovo se moze dogoditi i tebi
Evo jednog mojeg prastarog posta, objavljenog prije gotovo dvije godine na mojem glavnom blogu. Jedan me bloger nedavno podsjetio na taj post te naveo da ga je poslao na mail adrese velikog broja svojih prijatelja. Na tome mu hvala. Pise i slijedece: "Danas je u Zagrebu krasan dan, škole su završile, a upravo jutros u udruzi terapijskog jahanja nije bilo niti jednog volontera. Baš niti jednog u milijunskom gradu. I to je Zagreb i zato je onakav tvoj post važan, jer se senzibilitet i razumjevanje stječu od malih nogu."
Iz ovog razloga post objavljujem ponovno i to upravo na ovom blogu koji zeli raditi na sirenju senzibiliteta, razumijevanja i tolerancije.
Vasi komentari su i vise nego dobrodosli, ma kako kratki bili. Hvala unaprijed.
Mare
Malo o slijepima, gluhima, oduzetima itd
U podnaslovu, rijeci s jednog plakata, poljepljenom svud po gradu, s tri djecja lica od kojih je jedno - svaki put drugo - izobliceno: "Tjelesno ostecenje/invaliditet se moze dogoditi svakome. Ali svatko moze i pomoci."
Konacno skinuh fotke s kartice pa evo malog updatea o tome gdje smo prosli tjedan provodili vrijeme iza vrtica, od pol 3 do pod 8 navecer, puna tri dana, od utorka do cetvrtka.
Bili smo u gradskom parku (Stadtpark) u kojem je grad Bec organizirao posebne aktivnosti za djecu. Svrha - osvjestavanje djece za one koji su drugaciji od njih. Dakle: slijepi, gluhi, nijemi, retardirani, oduzetog donjeg dijela tijela, s Down sindromom itd. Sve je napravljeno vrlo zgodno, a nasa djeca su se odlicno zabavljala i stalno zeljela jos. Park je bio prepun raznih standova na kojima su se djeca kroz igru mogla upoznati sa svijetom ljudi ostecenih osjetila ili onih koji su oduzeti od struka nanize i sl. U okviru ovog dogadjanja je priredjen i djecji "rally" gdje je na nekima od standova trebalo obavljati odredjene zadatke i za to dobivati u knjizicu posebne naljepnice. Na kraju se ispunjena knjizica ubacivala u kutiju iz koje su se izvlacili dobitnici raznih nagrada.
Dakle svaki dan smo proveli po 5 sati u tom parku a Marin Mali (tada petogodisnjak) i njegov najbolji prijatelj iz vrtica su bez stanke i vidljivog umora obilazili svaki dan skoro sve iznova.
Evo sad i malo slikica da vam docaram kako je to izgledalo.
Prvi stand je bio za slijepce i djeca su mogla crtati tj. grebuckati slike i svoje ime, s povezom preko ociju. Mogli su opipom pogadjati koje povrce imaju u ruci, potom ga kusati, mirisati razne stvari i pogadjati o kojem se mirisu radi. Tu je bilo i pismo za sljepce i stroj za tipkanje na kojem se sve moglo otipkati. Marin Mali i njegov najbolji frend iz vrtica su pricali i sa sljepcem koji je imao labradora posebno dresiranog da ga vodi. Poslije su hodali sa sljepackim stapom kroz prepreke, naravno s povezom preko ociju. Igrali su i nekakvu igru s povezima na ocima na standu s igrama. Bilo je zanimljivo gledati ih kako naginju glavu u natrag pokusavajuci ipak nesto vidjeti ispod poveza - sto naravno nije bio moguce. Na jednom standu su mogli izradjivati predmete od plastelina, s povezom preko ociju itd.
Mame su bile odusevljene standom izvidjaca na kojem je, izmedju ostalog, trebalo napraviti poziv u pomoc. Svako dijete je dobilo sliku prema kojoj je trebalo odrediti da li treba nazvati policiju, hitnu pomoc ili vatrogasce. Tada bi nazivali odredjeni broj (ja ih do danas nisam popamtila 
) i objasnjavali osobi na telefonu sto se dogodilo i kuda trebaju doci. Na telefon se javljao muskarac ili zena u satoru pored ispitivackog stola. Prvi put smo mi mame zeljele da klinci obave taj poziv a kasnije su tamo htjeli ici samo.
Zanimljivo je bilo i na standu gdje su djeca izrezivala slova svojeg imena na jeziku gluhonijemih i poslije s gluhonijemom djevojkom vjezbali kako se rukama kaze: "moje ime je..."
Sve jako multi-kulti i puno djece turista, posebno iz arapskih zemalja. Ovako je izgledalo na standu gdje su se bojale krpene vrecice po cijeni od 1€ (prihod je isao mislim down syndrom djeci):
Blizu djevojke sa YSL salom je sjedila jedna s Fendi salom na glavi, Gucci torbicom pod rukom a do nje mali kinez i mali ortodoksni zidov s kapicom i dugim loknicama ispred svakog uha.
tu se strpljivo i vrlo dugo cekalo na sminkanje. nevjerojatno kako djeca za neke stvari imaju strpljenja 
a rezultati su izgledali i ovako:
tu se ispiralo "zlato" (jedna od stanica koja nije imala veze s tjelesnim ostecenjima)
a tu se islo u kupovinu u invalidskim kolicima. i ovdje su hrpe djece cekale da dodju na red, dobiju vrecicu (koju stave oko vrata), listu stvari koje trebaju "kupiti" i kolica u kojima ce to obavljati. Na kraju bi svako dijete moglo zadrzati komad povrca, rajcicu, papriku ili krastavac.
Tu je bila i klaunica koju su malci dva dana za redom gledali po sat vremena. Isti program.
Ja osobno imam dojam da su austrijanci posebno obazrivi prema invalidima i osobama s tjel. ostecenjima i trude se da ih se uklopi u drustvo umjesto da ih se izolira kao sto je to u nekim zemljama slucaj. Posebno kad je rijec o onima koji su u kolicima. Ne radi se tu samo o brojnim niskopodnim tramvajima ili liftovima do podzemne zeljeznice. Gotovo svugdje gdje su stepenice, postoji i prilaz za kolica, posvuda su zahodi posebno napravljeni za ljude u kolicima itd.
Invaliditet se moze dogoditi svakome od nas ali toga vecina nije svjesna sve dok se ne nadje u situaciji da npr. zbog bolesti ili prebrze voznje ostane bez ekstremiteta, iznenada oslijepi ili mu se nedajboze dijete rodi s invaliditetom. I zato je potrebno raditi na senzibilizaciji od malih nogu.
Post je objavljen 17.06.2009. u 13:56 sati.