...in patria sua
28.07.2013., nedjelja
Ne računam na visoka postignuća, nego na niske kriterije
|
(Moguće da sam ovo već negdje napisao, ili da je netko šesti. Za drugog, trećeg i petog znam da nisu, a četvrti sam opet ja.) Dogodilo mi se u jednom izmišljaju da sam naletio na neko neprirodno biće koje je znalo Sve. I još malo povrh toga, jer u neprirodnim svjetovima možete zaboraviti na aditivnost i aksiome u teoriji skupova. Pa sam ga, nadobudan, zapitao mogu li i ja znati sve (za ono povrh ćemo još vidjeti, mislio sam). Nato mi je biće reklo da nema problema, i da samo trebam proučiti sve. Kad sam pitao koliko će mi za to trebati vremena, biće je reklo da će pet-šest milijardi godina biti sasvim dovoljno. Kako mi je to bilo mrvicu previše, zapitah ga mogu li mjesto toga radije pokušati razumjeti sve. Opet je biće reklo da nema frke i da će mi za to biti dovoljno samo pola promila vremena koje bi mi trebalo da naučim sve. Impresioniran stupnjem redukcije s informacija na zakonitosti, ali ne i konačnim ishodom (besmrtnost se za takve zadatke podrazumijeva, ali pobojah se da bi mi postalo dosadno već nakon par stotina godina), zapitah to biće ima li kakav jednostavniji i općenitiji skup zakonitosti za koji bi mi trebalo još manje vremena, a koji bi i dalje dobro opisao sve što se u Svemiru zbiva. Biće je opet reklo da može, kao i da će u tom slučaju biti nešto teže uživjeti se u sve detalje bez dodatnog učenja. Također je reklo da će prelazak na šire zakonitosti, bez onih izvedenih za zbilja specifične sustava, premda i dalje postoje jednostavni načini da se iz općeg dođe u specifično, trebati dvije tisuće puta manje vremena. Brzo si to preračunah u poldrug tisuće godina, što mi je opet bilo zericu previše. Stoga sam i treći put pitao može li se to kako skratiti, u zakonitosti posve opće i svedive na nešto što je moguće shvatiti za ljudskog života, a koje bi i dalje lijepo opisivale opću narav Svemira. Onda mi je to biće reklo da sam lijena mrcina i otišlo promatrati kakve krivulje opisuju suhi listovi kad padaju s grana. A ja sam se vratio u stvarnost. |
23.07.2013., utorak
Život je jedan od onih pisaca koji pogrešno misle da im za pisanje ne treba nikakva škola, nikakva vježba
|
Imao otac tri sina, a mati, žena otčeva, dva, sve skupa četiri. Prvi izučio visoke škole i postao mlinar. Drugi bio uvijek vrijedan, uvijek spreman pomoći, uvijek spreman dati dobru riječ i zato je već s četrdeset imao invalidsku penziju. Treći bio puno pametan i svi su mu se uvijek smijali. Četvrti bio skroz normalan i u novinama je jedino bio kad je jedna njegova krava jednom otelila novi novcati televizor, i to u boji. Divna vremena, šta drugo da kažem. Za vlasnike servisa, konkretno, za osobu koja je smislila sigurnostna pitajna: |
17.07.2013., srijeda
Ovo pak nije zagonetka,
|
nego samo još jedan post od posta. Naime, uočih tri komentarne trinaestice zaredom, pa da mogućne naletioce maknem od kvarenja te idile. Da ne bi ispalo da je ovo bez ikakva sadržaja: sadržaj. |
15.07.2013., ponedjeljak
Brojnati post
|
____________________________________________________________ (Ic a zagonetka.) |
11.07.2013., četvrtak
Imam pametnijeg posla pa mi se piše
|
Probudivši se u osam umjesto u šest, nakon što je zaspao u dva umjesto u ponoć, Nemir se nije ni pokušao požuriti na posao. Šefa ionako nije bilo, a šef ionako nije bio šef. A i ionako će ostati kasnije. K tomu taj posao nije ni posao. Tako da je mirno doručkovao, mirno protratio pola sata, pola sata čije neprotraćivanje ne bi ništa promijenilo, zureći u monitor i pokušavajući se sjetiti nečega za što mu se kasnije činilo da nije nikad ni znao. Kad je konačno krenuo, bilo je devet. U osam su ceste i biciklostaze pune ljudi, a sad je sve lijepo prazno jer su svi već na poslu ili u školi, mislio je putem. Naravno da nije sve bilo posve prazno. Jutarnje vrane pjevale su svoj škripež, leteći i gledajući uokolo ima li što mrtvo ili bačeno, a jestivo, neki ljudi su trčali prema cilju koji nije bio na kraju puta, neki su biciklirali; po cestama su prolazili rijetki auti, svejedno praveći buku. Jedini zanimljiv prizor bilo je dvoje staraca koji su se držali za ruke i nešto pričali smijući se. Vidio je da su ga vidjeli i da su ga vidjeli kako ih gleda jer su se opet nešto smijali. Nije uspio uhvatiti što pričaju. Vjerojatno im je bilo smiješno to zurenje u njih kao neobičan prizor. Kao da ljubav umire s mladošću pa su zaljubljeni starci nešto pred čime treba razrogačiti oči. Milutin je već četvrto jutro pravio maketu broda. Nije se zapravo jako zanimao za modelarstvo, ali jedan njegov unuk je pa je nakanio uvježbati se u tomu da mu može pomagati i učiti ga. Sad je trebalo polijepiti nekakve komadiće i to je išlo sporo. Namaži obje plohe, ostavi nekoliko minuta pa onda čvrsto pritisni na nekoliko minuta da se dobro primi. I tako unedogled jer je bilo dosta dijelova. Dok je tako stiskao nekakve dvije daščice, Wilhelmina je uzela ljepilo i pitala ga koliko je to jako. - Moglo bi i tebe držati na stropu ako te zalijepim, i to samo za cipele. Tako su barem reklamirali. - Što ako mi se iscijedi po ruci pa nešto primim? - Gdje? Daj da vidim. Mislim da se ne može samo tako maknuti. - Baš tu gdje si me primio. - Pokušat ću povući. - Boli me, stani. - Što ćemo? - Otkud da ja znam. Da pričekamo da popusti? - Mogu proći tjedni. Bolje da odemo do ambulante. - Ajmo onda napraviti malo veći krug. - Zašto? - Pa kad smo se zadnji put držali za ruke dok smo šetali? |
09.07.2013., utorak
Zagonetke ako si tako zamislite
|
1) Tri su se zečića dogovorila da će se sutra točno u podne i četiri minute sastati ispod starog hrasta. Međutim, prvom je zečiću sat kasnio pet minuta, drugom je sat išao pet minuta unaprijed, dok treći uopće nije imao sata. K tomu, šuma je bila bukova. Kako su se zečići sutradan ipak uspjeli međusobno naći? 2) Preko rijeke je prelazilo sedam mostova, a na svakom je mostu bilo sedam trolova. Tih sedam trolova je imalo po sedam toljaga, a na svakoj je toljagi bilo po sedam hrđavih čavala. 3) Što ujutro hoda na tri noge, u podne na dvije, a navečer na četiri? 4) Idete od točke A do točke B i naiđete na raskrižje koje tu nikad prije nije bilo. Na raskrižju stoje dva brata od kojih jedan nikada ne laže, a drugi nikada ne govori istinu. Kako doznati pravi put? 5) Perica u košari nosi tri kruške i četiri jabuke. U jednoj jabuci je crv, ali Perica to ne zna pa nasumično uzme nešto iz košare. Kolika je vjerojatnost da je Perica uzeo plod s crvom? 6) Dođeš u jednu... 7) Od čega se umire? 8) Ja. (ne tipkaroš, izgovorite "ja" naglas) 9 Odgovori jer ste vi to niste tražili: 1) Preko fejsbuka. 2) Pa nisam ništa pitao. 3) Benjamin Button. 4) Metodom pokušaja i pogreške. Da ova dvojica znaju put, ne bi stajali na raskrižju. 5) Ne može se izračunati. Ne možete zbrajati kruške i jabuke. 6) Ako je itko znao odgovor, to je bio Malnar. 7) To ćete vidjeti na kraju. 8) Ako glasnoizgovor nije dao odgovor, onda ne znam. : Poopaska: Ispravih trojku, kako mi knjižna insektkinja reče; ostalo je krivo namjerno. |
03.07.2013., srijeda
Elephas vitri officinae ilitiga o bivanju u vlastitoj koži
|
Ololol je dobio jednostavan zadatak: trebalo je samo prenijeti kutijicu nepoznatog sadržaja (nije smio zaviriti unutra, možda je to zadatak činilo tek prividno jednostavnim) od točke A do točke B. No, umjesto toga Ololol je pao u ponor koji je iznenada skočio nasred puta, a kutijici su izrasla krila dok su padali. Krila nisu bila dovoljno jaka za oboje pa je Ololol izabrao neko grmlje da upadne, a zatim, došavši k sebi, nastavio slijediti kutijicu koja je sad dosta besciljno letuckala. Kad je sletjela na neku granu da predahne, Ololol ju je zgrabio i hitro odnio do točke A. Ovaj put će malo bolje gledati kud se kreće. Lololo je imao još jednostavniji zadatak: on je trebao samo doći od točke A do točke B. No, isto je gledao uokolo dok je išao pa je upao u onaj isti ponor koji je očito stalno vrebao na neoprezne putnike. Dok je padao, sjetio se da nema kutijice kojoj bi narasla krila i ublažila pad tako da njegov duh sad lebdi negdje iznad ponora i pokušava upozoriti druge putnike na opasnost. Ne zna da ga vide samo djeca, ali duhovi ionako ne znaju puno jer su tek slike-emocije utkane u komadiće prostora (složit ću jednom podlogu i za takav svemir). Dok je jednom išao od točke A do točke B, Ooolll je vidio poluprozirnu priliku kako maše iznad puta, premda nije bio dijete (bio je zato vrlo djetinjast). Vidjevši taj prizor, stao je i zamislio se, a to je bilo dovoljno da onaj ponor iskoči prije vremena. Duh se na to nasmijao i nestao jer je već i jedno spašavanje ispunilo njegovu svrhu, a ponor je zatim dosta razočarano skočio sam u sebe i tako napravio dovoljan paradoks za tri ovakve crtice. Noseći stakleni lijes sa Snjeguljicom za koju su u tom trenu mislili da je mrtva (zapravo je samo bila pripravljena za zombifikaciju, čemu se lokalna vještica koja je to uredila, poradi manjka seksualnih robinja na tržištu, unaprijed veselila), patuljačka sedmorka je, negdje između točke A i B, ugledala ogroman prostornovremenski paradoks koji se protezao još iz prethodne crtice. Dok su oni gledali, kroz paradoks je, i to iz iduće crtice, ispao paničan slon i naletio pravo na lijes te ga razbio u paramparčad. Dok su ga patuljci psovali (i to takvim riječima za koje ne biste povjerovali da mogu izaći iz tako malih bića), Snjeguljica je, zbog djelovanja paradoksa i momentalnog priljeva budućnosti u mozak, došla k sebi i pitala patuljke koji kurac toliko psuju. Na to nasta sveopće veselje, toliko da je proplesalo i nekoliko okolnih entova za koje su dotad botaničari držali da su ekstremno rijedak endem iz roda rasipnica. Kad su se patuljci konačno sjetili ispričati se i zahvaliti slonu, on je već bio daleko, čekajući u redu za karte za Muzej stakla. Slon je mirno promatrao izlog prodavaonice staklene robe kad ga je odjednom nešto nagnalo da uđe unutra. Kroz vrata se uspio provući, ali već je prva polica s vazama pala od same siline njegovih koraka (ili možda od svijajućeg se drvenog poda). Uplašen bukom, slon je pojurio naprijed i razvalio još pola trgovine, na kraju probivši stražnji zid i izletjevši na ulicu. Dok su se po podu radnje još vrtjeli komadi svježe razbijenog stakla, slon je već jurio prema točki B. U času kad je prodavač započeo lamentaciju koja će potrajati idućih nekoliko godina, slon je upravo surlom došao do ruba paradoksa na putu, spotaknuvši se netom prije na kutijicu koju je Ololol putem zaboravio. Kutijica nije ništa rekla. Čekala je da se ona šeprtlja vrati po nju. |
