(Moguće da sam ovo već negdje napisao, ili da je netko šesti. Za drugog, trećeg i petog znam da nisu, a četvrti sam opet ja.)
Dogodilo mi se u jednom izmišljaju da sam naletio na neko neprirodno biće koje je znalo Sve. I još malo povrh toga, jer u neprirodnim svjetovima možete zaboraviti na aditivnost i aksiome u teoriji skupova. Pa sam ga, nadobudan, zapitao mogu li i ja znati sve (za ono povrh ćemo još vidjeti, mislio sam). Nato mi je biće reklo da nema problema, i da samo trebam proučiti sve. Kad sam pitao koliko će mi za to trebati vremena, biće je reklo da će pet-šest milijardi godina biti sasvim dovoljno.
Kako mi je to bilo mrvicu previše, zapitah ga mogu li mjesto toga radije pokušati razumjeti sve. Opet je biće reklo da nema frke i da će mi za to biti dovoljno samo pola promila vremena koje bi mi trebalo da naučim sve.
Impresioniran stupnjem redukcije s informacija na zakonitosti, ali ne i konačnim ishodom (besmrtnost se za takve zadatke podrazumijeva, ali pobojah se da bi mi postalo dosadno već nakon par stotina godina), zapitah to biće ima li kakav jednostavniji i općenitiji skup zakonitosti za koji bi mi trebalo još manje vremena, a koji bi i dalje dobro opisao sve što se u Svemiru zbiva. Biće je opet reklo da može, kao i da će u tom slučaju biti nešto teže uživjeti se u sve detalje bez dodatnog učenja. Također je reklo da će prelazak na šire zakonitosti, bez onih izvedenih za zbilja specifične sustava, premda i dalje postoje jednostavni načini da se iz općeg dođe u specifično, trebati dvije tisuće puta manje vremena. Brzo si to preračunah u poldrug tisuće godina, što mi je opet bilo zericu previše.
Stoga sam i treći put pitao može li se to kako skratiti, u zakonitosti posve opće i svedive na nešto što je moguće shvatiti za ljudskog života, a koje bi i dalje lijepo opisivale opću narav Svemira.
Onda mi je to biće reklo da sam lijena mrcina i otišlo promatrati kakve krivulje opisuju suhi listovi kad padaju s grana.
A ja sam se vratio u stvarnost.
Post je objavljen 28.07.2013. u 22:57 sati.