...in patria sua
03.07.2013., srijeda
Elephas vitri officinae ilitiga o bivanju u vlastitoj koži
|
Ololol je dobio jednostavan zadatak: trebalo je samo prenijeti kutijicu nepoznatog sadržaja (nije smio zaviriti unutra, možda je to zadatak činilo tek prividno jednostavnim) od točke A do točke B. No, umjesto toga Ololol je pao u ponor koji je iznenada skočio nasred puta, a kutijici su izrasla krila dok su padali. Krila nisu bila dovoljno jaka za oboje pa je Ololol izabrao neko grmlje da upadne, a zatim, došavši k sebi, nastavio slijediti kutijicu koja je sad dosta besciljno letuckala. Kad je sletjela na neku granu da predahne, Ololol ju je zgrabio i hitro odnio do točke A. Ovaj put će malo bolje gledati kud se kreće. Lololo je imao još jednostavniji zadatak: on je trebao samo doći od točke A do točke B. No, isto je gledao uokolo dok je išao pa je upao u onaj isti ponor koji je očito stalno vrebao na neoprezne putnike. Dok je padao, sjetio se da nema kutijice kojoj bi narasla krila i ublažila pad tako da njegov duh sad lebdi negdje iznad ponora i pokušava upozoriti druge putnike na opasnost. Ne zna da ga vide samo djeca, ali duhovi ionako ne znaju puno jer su tek slike-emocije utkane u komadiće prostora (složit ću jednom podlogu i za takav svemir). Dok je jednom išao od točke A do točke B, Ooolll je vidio poluprozirnu priliku kako maše iznad puta, premda nije bio dijete (bio je zato vrlo djetinjast). Vidjevši taj prizor, stao je i zamislio se, a to je bilo dovoljno da onaj ponor iskoči prije vremena. Duh se na to nasmijao i nestao jer je već i jedno spašavanje ispunilo njegovu svrhu, a ponor je zatim dosta razočarano skočio sam u sebe i tako napravio dovoljan paradoks za tri ovakve crtice. Noseći stakleni lijes sa Snjeguljicom za koju su u tom trenu mislili da je mrtva (zapravo je samo bila pripravljena za zombifikaciju, čemu se lokalna vještica koja je to uredila, poradi manjka seksualnih robinja na tržištu, unaprijed veselila), patuljačka sedmorka je, negdje između točke A i B, ugledala ogroman prostornovremenski paradoks koji se protezao još iz prethodne crtice. Dok su oni gledali, kroz paradoks je, i to iz iduće crtice, ispao paničan slon i naletio pravo na lijes te ga razbio u paramparčad. Dok su ga patuljci psovali (i to takvim riječima za koje ne biste povjerovali da mogu izaći iz tako malih bića), Snjeguljica je, zbog djelovanja paradoksa i momentalnog priljeva budućnosti u mozak, došla k sebi i pitala patuljke koji kurac toliko psuju. Na to nasta sveopće veselje, toliko da je proplesalo i nekoliko okolnih entova za koje su dotad botaničari držali da su ekstremno rijedak endem iz roda rasipnica. Kad su se patuljci konačno sjetili ispričati se i zahvaliti slonu, on je već bio daleko, čekajući u redu za karte za Muzej stakla. Slon je mirno promatrao izlog prodavaonice staklene robe kad ga je odjednom nešto nagnalo da uđe unutra. Kroz vrata se uspio provući, ali već je prva polica s vazama pala od same siline njegovih koraka (ili možda od svijajućeg se drvenog poda). Uplašen bukom, slon je pojurio naprijed i razvalio još pola trgovine, na kraju probivši stražnji zid i izletjevši na ulicu. Dok su se po podu radnje još vrtjeli komadi svježe razbijenog stakla, slon je već jurio prema točki B. U času kad je prodavač započeo lamentaciju koja će potrajati idućih nekoliko godina, slon je upravo surlom došao do ruba paradoksa na putu, spotaknuvši se netom prije na kutijicu koju je Ololol putem zaboravio. Kutijica nije ništa rekla. Čekala je da se ona šeprtlja vrati po nju. |
