...in patria sua
28.08.2013., srijeda
Prostor je bio negdje drugdje.
|
U davna vremena, dok su još blogovi bili u trendu, a neimanje bloga se kažnjavalo imanjem života, bloškim vjetrometinama kretali su se čopori blogoštafeta. Stariji među nama možda se još sjećaju tih ponosnih i opačnih bića, kao i njihovih pohoda na blogove, kao i strašnih posljedica koje su iz tih posjeta proizlazile. Došle bi naizgled odnikud i u nekoliko tjedana poharala razbložje efikasnije nego što bi to učinile sise kakve sponzoruše, pokosivši staro i mlado, popularno i nepopularno. Svatko bi na svom blogu imao nešto što s tim blogom veze nije imalo, ali su zato imali i svi ostali. Ali ta su vremena sad prošla i blogoštafete više ne navaljuju na blogopisce (dijelom i jer su blogopisci odumiruća vrsta). Umirile su se kao Vikinzi, kad bi naišli na kakvu obradivu zemlju, i otišle u šume zaborava. Dugo se vremena čak mislilo da su ta bića posve izumrla, ali kriptoblogozoolozi su nedavno otkrili da ih još uvijek ima. Jedan primjerak, koji mi je dolutao od Eduarda P., možete sad vidjeti i ovdje. Ima nekakav izgovor o nekakvoj gelipterskoj nagradnoj igri i međusobnom upoznavanju, ali to je samo dio folklora, sa svrhom istom kao što je i za onaj dio u pornićima ili akcićima, kad likovi nešto pričaju. 1. Otkud želja da pišete blog? Vjerojatno Weltsch(m)erz. 2. Omiljena knjiga. Doživljaji supermačka Cicija, kraljevskog muholovca, knjiga za sve koji vole mačke, a ljude baš ne. 3. Omiljeni film. Trenutno je Schizopolis, ali stvarno je vrh dosta napučen i dosta nizak. 4. Najljepši trenutak u životu. Kad ste bili toliko sretni da Vam je sve bilo lijepo? Nisam biće od naj. (Svi dani s .) 5. Najteži trenutak u životu. Kad ste bili toliko nesretni da vam je sve izgledalo beznadežno? Uvijek sam svjestan da si samo umišljam da mi je loše. 6. Šta ste spremni uraditi bez ikakvog interesa? Šta je to što vas čini sretnim? Pomoći. Bivanje s , pomaganje, prošlost, ideje. 7. Opišite sebe u tri riječi. Koje su osobine vašeg karaktera dominantne? Naporan, neuračunljiv, nešto-treće-na-n-an. 8. Da li postoji osoba na čijem biste mjestu voljeli da budete makar neko vrijeme? Previše sam navikao biti na vlastitom, da bih se htio s ikim mijenjati. 9. Imate li uzor, nekog na kog se ugledate? Ako imate – zašto ste baš tu osobu izabrali? Pokušavao sam jedno vrijeme, ali nije išlo. 10. Da li ste zadovoljni poslom koji radite? Ako jeste – zašto; ako niste – koji biste drugi izabrali? Poslom da, sobom baš i ne. Mogao bih biti puno efikasniji. Ako ne ostanem u znanosti, idem na polje ili u škole. 11. Gde biste voljeli da živite? Zašto? Doma. Kako zašto? U daljnjem svom mohikanačkom pohodu štafeta će kod V, RibizKupine, Emi Gablo i moljčice. |
25.08.2013., nedjelja
Rođenje vremena
|
Kasni. |
18.08.2013., nedjelja
Razvoj u (ne)poznatom smjeru
|
Običajno, imam volju nešto napisati, ali nemam nikakve konkretne ideje. Drugim riječima, počinjem od ničega. Ništa je zbir svih mogućnosti. U ničemu je sve moguće jer ne postoji ništa što bi ičemu ograničilo bivanje. Pojavom nečega mogućnosti postaju prebrojive, premda ostaju beskonačne. To znači da je neprebrojivo mnogo mogućnostî postalo nemogućnostima. Pojava nečega znači i pojavu svojstava. Nešto jest na nekakav način. Način na koji to nešto jest jesu pravila po kojima će to biti. Kad bi to nešto bilo po nekim drugim pravilima, onda bi to nešto bilo nešto drugo. Pravila su identitet onoga što jest. Svemir se može izjednačiti s prirodnim zakonima. (Drugačiji temeljni zakoni značili bi svemir u kojem ne možete postojati. Isti temeljni zakoni mogu donijeti svemir koji je drugačiji u krajnjim detaljima, ali na kraju vam ipak omogućava postojanje, kao što strane države omogućavaju život imigrantima.) Stvaranje je time stvoreno. Dalje se mogu baviti samo (meta)povjesničarenjem i (meta)mehaničarenjem jer bivanja bitno drugačija od ovoga teško da ću zamisliti. Bivajući dijelom Svemira, ograničen sam na postojeće prirodne zakonitosti i njihova izvrnuća. Ne mogu zamisliti Svemir bitno drugačiji od ovoga. Doduše, to može biti i stvar toga što slabo znam matematiku. Mehanika je pak ovakova, i dosta se poklapa s poviješću. Krećem od grubih detalja pa prema sve finijima. Imamo prostor i tvar. Tvar su pojedine čestice. Je li prostor svojstvo materije, ili materija svojstvo prostora, to ne znam. Moguće da je stvar toga kako mi se više sviđa. Ne znam ni je li prostor roj čestica, ili pak kontinuum, poput nesretnog etera. Ne znam ni postoji li pračestica, premda mi se sviđa ideja, ili su dvije, ili pak cijela hrpa njih. Uzmimo da je barem jedna, tako je najpoštenije. Imamo i vrijeme. Vrijeme je ono što postojanje pretvara u bivanje. Kakvo je, ne znam. Je li vrijeme građeno od trenutaka, ili pak između svaka dva trenutka postoji beskonačno mnogo njih, ne znam. Ne znam ni koliko je vrijeme isprepleteno s prostortvari. S česticama je lakše. Svakoj se može pripisati određeni broj svojstava. Neka svojstva govore "gdje" i njih je barem tri. Neka svojstva govore "kako" i njih je barem jedno, s barem dvije mogućnosti (to je, doduše, tek jedan od zamislivih rasporeda). "Kada" je malo kompliciranije i čini se da isto nije univerzalna veličina. Čestice se mogu povezati u veće čestice. Koliko njih i kako, određuju njihova svojstva "kako". Kad se povežu, dijele barem tri svojstva "gdje", možda i sva. Veće čestice rade to isto, samo kompliciranije. Nakon ne previše tih povezivanja dolazimo do golemog broja zamislivih mogućnosti, od kojih je stvarno tek malo njih. Neke kombinacije idu, neke ne idu. Neke idu, ali nisu stabilne kao neke druge. Na kraju te priče dolazimo do onoga što se zove standardni model. Protoni, neutroni, elektroni i nešto nezanemarive sitneži poput neutrinâ i fotonâ. Plus antičestice i još nešto zanemarive sitneži. Druga strana je ponašanje prostora. Poznato je da se širi, nije poznato zašto. Neovisno o stvarnom razlogu, širenje je omogućilo da se osnovnije čestice povežu u složenije, a potom je gravitacija omogućila česticama da se opet zgusnu, ali sad u zvijezde. Zvijezde su neke lakše atome skuhale u teže, a onda pomrle u bljeskovima veličina galaksija. Rođene su nove, manje zvijezde. Teži atomi su često ostajali u grudicama oko tih zvijezda, pogotovo manjih. Kad su se te grudice dovoljno ohladile, atomi su se povezali u veće nakupine, molekule. Isto se dogodilo i s mnogim atomima koji su ostali u međuzvjezdanim prostorima. Sile koje drže molekule u komadu puno su slabije od onih koje drže atomske jezgre, a te su opet puno slabije od sila koje na okupu drže kvarkove. No, nisu najslabije od sila koje dolaze od slaganjâ čestica. Danas su najzanimljivije one još slabije. Zovemo ih međumolekulskim silama. One su polje na kojem se zbiva većina života. Dok se s molekulama u međuzjvezdanom prostoru, kao i većinom onih koje su zakopane u planetima, ne događa gotovo ništa (dogodi im se niz reakcija koje vode prema takvim molekulama koje će imati najmanje energije), one izložene zvijezdama ne mogu posve mirovati. Svjetlost koja dolazi sa zvijezda daje im toplinu da se kreću, ali i energiju da se pregrađuju. Za većinu molekula to ipak ne znači previše, jer većina elemenata pravi soli bez previše mašte. No, ugljik i šačica elemenata koji se s njim često vežu su drugačiji. Ugljik lako stvara veze između svojih atoma, ali i s ostalima, tako da je broj vrsta molekula upravo neograničen. Zbog toga sjaj zvijezda može potjerati ugljik da stalno stvara nove spojeve. Naravno, da bi se to događalo, svjetlost koja dolazi sa zvijezde mora biti dovoljno jaka i dovoljno visokih frekvencija da bi mogla pogoniti kemijske reakcije, a površina planeta mora obilovati ugljikom i ostalim lakim elementima. Međutim, ako je previše vodika, neće se događati ništa. Ako planet ima previše atmosfere, sve složenije molekule će jednostavno potonuti dublje i ispasti iz igre. Kandidata za nove zanimljive pojave zapravo i nije previše, premda ih ima posvuda. Kemijske reakcije ne idu uvijek same za sebe. Zapravo, ne idu nikad. Sve što je oko molekula utječe na to što i kako se s njima zbiva. Stvari postaju zanimljive onda kad na reakcije utječe ono što iz njih nastaje. Ili ono što je tim produktima slično. Tada kemija više nije posve nasumična. Ako molekule prisutne uokolo olakšavaju neku reakciju, onda će se ta reakcija zbivati brže, a njezinih će produkata biti više. Vjerojatno je na mladoj Zemlji bila hrpa takvih reakcija. Što se točno sve zbivalo, možda nikad nećemo znati. Znamo tek ono prije opisano, da su neke molekule tako utjecale na okolna zbivanja, da je na kraju tih i mnogih drugih molekula bilo više. Kroz dugo vremena iz tog su meteža izrasli cijeli sustavi građeni od mnogo molekula, u kojima su se zbivale takve reakcije da su ti sustavi rasli i dijelili se u iste takve. To je nastanak života. Par milijardi godina kasnije, neki oblici života pokušavaju zamisliti kako je sve to bilo. Neki drugi pak i dalje samo rastu i dijele se. Njih je većina. |
10.08.2013., subota
Popravci u tijeku zbivanjâ
|
Dok je još bio mlad, Medoslav je otkrio da može navesti bilo što da plane. Naravno, plamenovi na vodi brzo bi zgasnuli, ali zato je kuća susjeda koji ga je jednom istukao sasvim lijepo izgorjela tjedan dana kasnije, skupa sa susjedom, koji je isto planuo. Iako nikad nije shvatio kako točno stvari planu kad im kaže da planu, Medoslav je predosjećao da mu je bolje da to nikoga ne pita, pogotovo ne starije. Ubrzo je počeo i skrivati svoju čudnu sposobnost jer su ga se neka djeca bojala. No, kad je jedne godine kiša skoro uništila proljetnu svečanost, osjetio se pozvanim zapaliti paljenicu. Umorio se gore nego kad je cijeli dan orao s volovima, ali vatra je gorjela. Negdje usred noćnog plesa oko vatre pojavila su se dva svjetlucava lika i odnijela Medoslava u zrak. Bljesak svjetla, zvuk poput kratkog, ali bliskog groma bez odjeka i Medoslava više nije bilo, kao ni one dvojice. Sveti Deluzije rođen je s darom govora. Prve riječi izgovorio je već s nekoliko mjeseci, s godinu i pol sricao je rečenice, s četiri godine mogao se nadmudrivati sa svojim djedom, a sa šest su ga poslali u grad kao čudo od djeteta. Grof je bio oduševljem malim genijem i proveo cijeli dan raspravljajući s njime o svemu, s tim da se poslije nije mogao sjetiti o čemu su točno pričali. Deluziju je osiguran privatni učitelj, koji će ga uvesti u filozofiju i teologiju, a kojeg će ovaj nadmašiti već nakon dvije godine, ili se barem tako učitelju činilo, kad ga mu je nakon još dvije godine rekao da ga je naučio sve što je mogao, i da će dalje morati sam. Deluzije se odlučuje priključiti benediktincima, ali sve više vremena provodi propovijedajući puku. Dijete za koje se pričalo da kroz njega progovara Duh Sveti privlačilo je desetke, pa stotine, pa tisuće, i uskoro se biskup počeo brinuti zbog njegovog utjecaja. Iako su podizali crkvene prihode, karizmatici su uvijek donosili rizik da ti prihodi odjednom počnu odlaziti samo njima, ili kojekakvom šljamu koji bi se oko njih skupio. A poneki su znali prirediti i sasvim solidne bune protiv vlasti. Prije nego što je uspio dovršiti poziv malom Deluziju, biskup je doznao da su ga za jedne od propovijedi dva anđela odnijela na nebesa. Postrojba pod vodstvom Jijita imala je jednog posebnog vojnika. Na prvi pogled slabunjav i ustrašen, Hasan je s lakoćom mogao prevaliti trojicu na leđa. No, to je pokazao samo jednom, kad su dotična trojica u nedostatku žena tražila bilo koga. Tek se u bitkama moglo vidjeti da je drugačiji. Mogao je odsjeći glavu protivniku jednim zamahom, čak i tupim jataganom. Ozljede je primao, kao i ostali, ali oporavljao se unutar par dana, s jedva vidljivim ožiljcima. I preživljavao je godinama, što je bilo rijetko za obične vojnike. No, jednom se nije vratio. Jijit, koji se tad mučio s dubokom ranom na bedru, čuo je samo da su izginuli gotovo svi, ali da je Hasan sâm posjekao gotovo pola džaurâ, prije nego što su ga meleci odnijeli na dženet. Lucy-Lee je godinama mozgala kako je njezina kćerka uspijevala dohvatiti igračke koje bi, uslijed kazne za nekakvu nepodopštinu, završile na ormaru. Doduše, jednom ili dvaput je vidjela kako bi jednostavno pale, ali to je bilo kad ih je ostavila preblizu ruba, ili je barem tako mislila. Kad je Patricia navršila jedanaest godina, ova je, ulazeći u sobu vidjela kako ispred nje barbika doslovno lebdi. Trenutak kasnije, lutka je bila u rukama, a Patricia je izgledala posve obično i samo je začuđeno gledala majku, kad ju je ova pitala što se zbiva. Dvije godine kasnije, Patricia se nije vratila iz škole. Zbog čudnih svjetala koja je na dan nestanka vidjelo nekoliko ljudi, slučaj je često spominjan kao vanzemaljačka otmica. Lucy-Ann će ostatak života trošiti lijekove za smirenje, a šutnja o nestanku kćeri samo će pojačati interes vanzemaljcoljubaca za nju i nestalu kćerku. Janeza su prijatelji često upozoravali da će ga kartanje za novce koštati ili glave, ili svega ostalog, ali on se na to nije puno obazirao. A nije se obazirao ni na prijedloge da svoju sreću okuša na ruletu. Ponekad bi rekao da ga to jednostavno ne zanima, ponekad da može igrati samo protiv ljudi. Ponekad bi odbijao i kartanje, gotovo češće nego što bi njega odbijali oni koji su već čuli da on uglavnom dobiva. Obično bi se pravdao nekakvim obavezama, ali moglo se vidjeti da mu se osoba koja mu je predlagala kartanje nije dopadala. Unatoč tom oprezu, jedne noći, nakon što je poharao dosta bogatog Žerovnika, Janez je nestao. Unatoč dugoj istrazi, nikad nije pronađen nikakav trag koji bi ikamo vodio, a Žerovnik je imao hrpu svjedoka koji su tvrdili da se Janez, olakšavši ga za gotovo trideset tisuća eura, pješice zaputio prema nekakvom vatrometu. Jedini čudan detalj u priči bilo je to da se oko Celja te noći nigdje nije puštalo rakete. |
04.08.2013., nedjelja
O neograničenom kapacitetu vjetra
|
Goromir je na stol stavio kutiju punu pivskih čepova. Istresavši sve čepove na hrpu, počeo ih je jednog po jednog slagati u kulu. Kula je isprva bila tek okruglasti tlocrt koji je zauzimao oko polovice širine stola, a zatim se krenula izdizati uvis. U sredini je rasla glavna struktura, a oko nje manje, pomoćne, dajući tako dojam okrugle gotičke crkve, samo napravljene od pivskih čepova. Nakon što je dovršio svoju građevinu, Goromir je uhvatio stolnjak za rubove, podigao ga sa stola, rušeći tako svoju kulu, i onda sasuo čepove nazad u kutiju. Gorimir se rano ujutro zaputio u obližnju šumu, zajedno s bilježnicom, olovkom i fotoaparatom. Popeo se na jedno drvo i otamo poslikavao ptice koje bi se usudile pojaviti. Bilježnicu nije uopće otvorio. Ona je tu bila za slučaj da mu nešto padne na pamet, što se po običaju nije dogodilo. Nakon što se počelo mračiti, skočio je s drveta i uganuo gležanj. Šepajući nazad doma neuspješno je smišljao šale na račun (svoje) trapavosti. Gromomir se probudio malo prije podneva i upalio kompjuter. Kad je ugasio kompjuter, bila je ponoć, a njemu nije bilo skroz jasno kako. Girimir se nije potrudio ustati iz postelje. |
