...in patria sua
29.06.2013., subota
EksperiMentalna bolest
S takvim naslovom mogu zbilja bilo što pisati, dok god nije odveć smisleno. Još kad bi mi nešto palo na pamet. Evo jedne zagonetke: Što je ovo ? Kad sam bio mali, nisam mogao zamisliti sebe velikog. Sad se ne mogu zamisliti malog, premda nigdje ne vidim prijeloma ili prelaska u neko drugo biće. Trik je u množini sitnih koraka. Isto tako mijenjaju se i cijeli svjetovi. Katastrofe i revolucije rezervirane su za rijetke (ne)sretnike. - Tko kaže da si sad veliki? Ono, manje mali nego nekad prije. - I to je upitno. Znate šta: subota je, popodne je, vani su vjetar, oblaci i slutnja na kišu; unutra zuje laboratorijski uređaji, a u zgradi je neobično malo ljudi. - I? - A? - I! - A. - I? - Ne znam. |
23.06.2013., nedjelja
500
Počeo sam prije sedam godina i pet dana. Ne znam kad ću završiti. Mogao bih napraviti nekakav pregled svekolike ovdašnjosti, ali ne da mi se. A i bilo bi to mrvicu prevelikim odavanjem počasti sebi samom, za moj ukus. Tako da će ovo i ostati kratkim postom. |
20.06.2013., četvrtak
Što učiniti s praznom stranicom?
- Nacrtaj slona. - Nacrtaj muhu! - I sve između. Ovo nije papir, pa da ga pošaram. Prolazi samo tip karanje. - Onda napiši kako je od slona nastala muha. Ne da je jedna nastala, nego njih na milijune. - A kako to? Krepao slon, došle muhe, došli potomci, došli njihovi potomci, došla treća slonovska generacija, a to već dođe barem stotka na treću (uzmimo da će muha snijeti dvjestotinjak jajašaca, od čega će pola biti buduće majke, a već smo u početku imali dosta muha). - Radije uzmi četvrtu generaciju. Čemu? - Pa ono, muških muha obično bude više, a dosta toga svijeta putem izgine pa rast bude nešto sporiji. Neću ti sad kopati po bazama podataka, samo da nađem u kojoj bi se mušjoj generaciji realno mogao očekivati milijunti potomak. A neću ni tražiti krepanog slona pa brojati muhe. - S takvim stavom ne možeš dalje od teorijske fizike. Vjerojatno, ali zato sam se odande, koristeći njihove trikove, kravaportirao u supramolekulsku kemiju. - Prostorvremenski trikovi prolaze samo u mislenim krajevima. A gdje smo sada, nego u Mislenskoj? Mislenska nije država, a nije ni zemlja. Najbolji opis koji joj se može dati je organizacija. U neku ruku, Mislenska je sâm način na koji njezino stanovništvo živi. A nije da žive nešto drugačije od ovosvjetskih ljudi. Jednako se vole ili mrze, jednako ih vesele male stvari dok maštaju o velikima, jednaka im je hrana, barem s kemijskog stajališta, jednaka i većina običaja. Pored toga, i sama Mislenska izgledom podsjeća na nekakvu Europu, samo nešto zeleniju i manje napučenu. Kuće su im pravokutne, one u selima veće od gradskih, premda se dade naći svakakvih. Odjeća vas neće šokirati, kao ni ponašanje ljudi. Možete lako povjerovati da ste npr. u Francuskoj ili Poljskoj. Ipak, poneke će razlike promatrača brzo ubosti u oči. Prometa ima puno manje, i uglavnom to budu bicikli i vlakovi. Nedostaje i mnogo zgrada s tipičnim uslužnim djelatnostima. Nije da ih nema, samo ih je manje, a onih ogromnih pogotovo. Zađete li pak u koju od njih, primijetit ćete da nedostaju i razvikana imena proizvodâ. Većina toga što se prodaje proizvedena je negdje blizu. Izađete li sad opet van i potražite npr. općinsku zgradu, nećete ju naći. Odmah potom shvatit ćete da nema ni sudova, zatvorâ, a ni policije. Najslužbenije će vam djelovati bolnice, škole, vatrogasne stanice, kazališta... To što nema policije ne znači da možete mirno izvaditi kakvo oružje i krenuti u pljačkaški pohod. Pokušate li, brzo ćete otkriti da su ulice zapravo prepune policajaca, samo u civilu. Čim se nešto krivo krene događati, sjate se odnikud i spriječe vas u kakvoj god zlehudoj namjeri, a čim se situacija smiri, pretvaraju se nazad u obične građane i postupno nestaju. U Mislenskoj policija nije posao, nego dužnost svih građana. Neki su od njih, doduše, skloniji redarstvu, pa čak nose i oružje. Kao što nema policije, tako nema ni politike, a ni drugih neradničkih poslova koji su ovosvjećanima toliko važni. O svemu odlučuju i raspravljaju sami građani i to najviše putem Interneta. Postoji tek pravilo da odlučuju oni koji mogu pokazati da ih se ishod odluke direktno tiče. Tako će o lokaciji nekakve tvornice odlučivati svi oni koji bi joj se mogli naći blizu, dok će o raspodjeli nekakvih sredstava odlučivati oni koji su to skupili ili napravili, makar to bilo i kompletno pučanstvo. Rasprave se pak vode uglavnom preko Interneta, premda se razmjerno često organiziraju one u realnom vremenu i prostoru, obično po dvoranama, kazalištima ili što god se nađe, a može primiti diskutante i publiku. Za razliku od odluka, u rasprave može ulaziti bilo tko, tako da se tamo uvijek nađe mnogo ljudi koji su inače besposleni, što će reći mnoštvo stareži. Ipak, podmladak je zato često uporniji i glasniji, tako da se obično formira nekakva ravnoteža. Ekonomija mislenske je također od neobičnijih. Porezi ne postoje, barem ne kao nešto što bi punilo državni proračun, budući da nema ni države ni proračuna. Posljedično, trgovina i usluge funkcioniraju direktno, uglavnom bez pisanih računa, osim kod većih stvari, gdje se obično sklopi nešto nalik ugovoru, e kako se kasnije ne bi moglo bježati od odgovornosti. Način na koji se financiraju veliki projekti te bolnice i javni promet najviše još podsjeća na klasične poreze. Postoje određene općeprihvaćene norme o tomu koliko određena osoba treba dati za određene stvari. Ipak, uglavnom je novac marginalizirana roba i pojavljuje se najčešće kad se prodaju stvari bezvrijedne za puko preživljavanje te kad se skuplja nešto na veliko. - Dosta. Počeo si prema komunizmu. A to je dosta nesretno propalo. Ne baš. Pokušavam izbaciti vlast kao takvu, ne uvesti narodnu vlast jer to opet padne u predstavnike ilitiga nekovrsnu oligarhiju. - A i ovo s novcima ti je totalno promašeno. Jednostavno su praktičniji od bilo kakve robne razmjene. - A ono s dobrovoljnim financiranjem? To je tek šuplje. Kako onda funkcioniraju dobrotvorne akcije? - Na naivcima, eto kako. Mislenska je organizacija takvih naivaca, a to nećeš naći u stvarnom svijetu. - A neće ti ni bezvlašće proći. Ljudi previše vole biti prignječeni nekim lošijim od sebe, da bi tek tako prihvatili slobodu. To su pesimistični stavovi. Priroda se može mijenjati, pa čak i vlastita. Treba samo vremena i upornosti. Osim toga, sadašnji uvjeti idu u korist sloboda. Informacije su dostupnije nego ikad i gotovo se ništa ne može sakriti. Nema više toga da se uzimlje zdravo za gotovo da se velike odluke donose u tajnosti, a mali da samo imaju slušati. U krajnjoj liniji, malih i velikih je sve manje. Po osobnoj vrijednosti postajemo sve istiji. - Da, zato sad jednako vrijedi riječ kvantnog fizičara i kvantnog duhovnjaka. To ovisi o razlučivosti uma publike. Netko tko je pošteno prošao osnovnu školu neće teško procijeniti koliko koji vrijedi. Pored toga, prodavači magle dugoročno preživljavaju samo u zatvorenim društvima. Inače ih se razotkrije. - Vidi se kako. Što smo napredniji, to ih više ima. To ti se čini jer si izložen informacijama sa sve više strana. Prije pola stoljeća čuo bi samo za pokoju vračaru koja bi ti prošla kroz selo. Sad znaš i za one koje operiraju po južnoj Africi. No, usporedi sadašnje stanje, kad možeš slobodno napadati ili rušiti nezdrave ideje, s onim pred samo dva stoljeća, kad su ponegdje i dalje gorjele "vještice", pa će ti možda biti jasno. - Sad povlačiš predaleko unazad. Hajmo radije do pedesetih, kad o vješticama nije bilo ni govora, ali zato nije bilo ni npr. antivakcinacijskog pokreta ili totalne redukcije školskog programa. Bilo je zato eugenike, lova na komuniste ili antikomuniste, preventivne kastracije, lobotomije; homoseksualnost je značila terapiju elektrošokovima ili jednostavno zatvor. Pogoršanje uvjetâ samo je privid, uzrokovan time što je ozbiljnih problema sve manje. Poradi toga se fokusiramo na sve sitnije, kojih je pak po prirodi više, zbog čega budemo više isfrustrirani, nego što su to bili ljudi prije. - Ne možeš poreći da su ljudi sve više nervozni. Ne mogu, a uzrok sam upravo objasnio. Tako da, doda li se još to što su informacije dostupnije nego ikad, imamo savršenu platformu za izgradnju Mislenske. Treba samo postaviti temelje, dalje će ići samo. - Neće. Sad će se fino svi malo poklati, a onda početi graditi svoje kraljevine koje će oko pola stoljeća kasnije opet biti sretne i bogate, možda i demokracije, a ljudi njihovi nesretni i nervozni, stalno jadikujući kako je nekad, dok se još čistilo ruševine, sve bilo bolje, blaženo nesvjesni da ih to samo muči starost. Uglavnom, otprve, oddruge, odtreće itakodalje neću složiti ništa pametno. Uspijevaju tek oni zadnji pokušaji. Sve prije je vježba, ali nju treba odraditi jer inače ne nastaje ništa. |
02.06.2013., nedjelja
Izmišljeni ljudi za koje ne bi bilo bitno ni da jesu postojali
Pala-pala je gledala kako Nkoi-ntoi kreše kamenom o kamen, kako iskrice padaju po suhim travkama koje je ona pažljivo skupila, kako se iz travki počinje dimiti, kako se iza dima pojavljuje nešto narančasto i palucavo - vatra! Ali ova je bila drugačija: prema plamenu koji je za prošle suše progutao cijelu livadu i sve što nije pobjeglo bila je kao tek rođeni lavić prema Goroiju - glavnom stanovniku noćnih mora cijele zajednice. Ali, da je Goroija netko ubio dok je još bio lavić, ne bi sad bilo tih noćnih mora. Pala-pala uzme nekakav kamen i oprezno korakne prema Nkoi-ntoi. Ipak, nedovoljno oprezno jer se ova okrenula i nasmiješila. - Vidi. - Ne bojiš se? - Za prošle suše Goroi je bježao od vatre. Sad će od nas. Pala-pala je i dalje držala kamen, kojeg druga očito nije vidjela, ili joj nije palo na pamet čemu bi mogao poslužiti. Onda je otišla dalje prema guštiku da iskopa nekoliko korijena trave 'spiru za jedno od djece koju su napale hijene. Jedna rana nije izgledala dobro. Otprilike u isto vrijeme, stotinjak kilometara prema istoku, dvije su žene izbliza gledale kako trometarska buktinja guta lišće, granje, tri debla i truplo starog lava. Iza njih je gledao ostatak družine, ne manje ustrašen od njih dvije. Duh vatre gutao je svoju prvu žrtvu. Poslije, kad ih budu milijuni, više neće biti toliko zahvalan. Medvjedovo uho nije bio oduvijek strpljiv. Zato je u imenu i imao samo uho, ono što je strelica iz daljine uspjela otkinuti medvjedu u bijegu, proletjevši kroz granje. Nakon tog nesretnog lova, koji mu je donio najmršaviju djevojku u selu i šestoro isto takve djece, odlučio je barem izvana biti miran, i to mu je već nekoliko puta spasilo glavu, kad bi išli u hajke. Sad je bio strpljiv s najmlađim djetetom koje je stalno smišljalo nekakve gluposti. Ovaj put je to bio nekakav oblutak u kojem je mali izbušio rupu i nataknuo ga na nekakav štapić. Onda je na drugi kraj štapića stavio još jedan oblutak i tako dobio nešto što se moglo lijepo kotrljati. I tako satima, umjesto da pomaže u kući. Medvjedovo uho je zaključio da to ne valja pa je napucao jednom nogom igračku, drugom sina i onda ga još ispljuskao te poslao u kuću. Bijeli zec nije više nikad pravio takve igračke, a kad je pod stare dane prvi put vidio kola, nije znao da je čovjek koji ih je napravio zbog toga pretrpio puno više od nezasluženog pljuskanja. Međutim, itekako je znao da je i on to mogao napraviti, da nije bilo onog događaja. Katarina je znala da će sutradan njezin rodni grad pasti i da će ga preplaviti horde divljih zvijeri koje sebe zovu Turcima. Pričalo se to okolo po taboru, pa je došlo i do priručnog harema za Sulejmana. Znala je i da će večeras imati priliku to zaustaviti. Za to je imala malen nož s drškom od slonovače, koji je ukrala iz sultanove sobe. Ipak, nije učinila ništa. Bila je sa sultanom i podala mu se kao i prije. Ono što nije znala je da veliki vezir ne bi dopustio da se vijest o smrti proširi dok god grad ne bi pao. A onda bi ga dao posve uništiti. Fikret se užasno nanervirao kad mu je neki mladac gurajući se stao na nogu. Već ga je htio dohvatiti da mu što verbalno, što šačnom fizikom, objasni kako se treba ponašati, kad se gomila pobudila jer je prolazio auto s prijestolonasljedničkim parom. Onda je taj mladac odnekud izvukao bombu i bacio na auto. Karl Friedman je kroz mikroskop gledao plijesni koje su se razvile u petrijevki sa streptokokima. To je bila već deseta upropaštena taj tjedan. I ne samo da su se plijesni gostile agarom, nego su još i pobile bakterije. To se Karlu učinilo zanimljivim opažanjem pa je na komad papira napisao "Bacterienmord - mehr beobachten!". Poslije je na to zaboravio, a našao je i način da spriječi plijesni da mu upadaju u petrijevke. |