Pala-pala je gledala kako Nkoi-ntoi kreše kamenom o kamen, kako iskrice padaju po suhim travkama koje je ona pažljivo skupila, kako se iz travki počinje dimiti, kako se iza dima pojavljuje nešto narančasto i palucavo - vatra! Ali ova je bila drugačija: prema plamenu koji je za prošle suše progutao cijelu livadu i sve što nije pobjeglo bila je kao tek rođeni lavić prema Goroiju - glavnom stanovniku noćnih mora cijele zajednice. Ali, da je Goroija netko ubio dok je još bio lavić, ne bi sad bilo tih noćnih mora. Pala-pala uzme nekakav kamen i oprezno korakne prema Nkoi-ntoi. Ipak, nedovoljno oprezno jer se ova okrenula i nasmiješila.
- Vidi.
- Ne bojiš se?
- Za prošle suše Goroi je bježao od vatre. Sad će od nas.
Pala-pala je i dalje držala kamen, kojeg druga očito nije vidjela, ili joj nije palo na pamet čemu bi mogao poslužiti. Onda je otišla dalje prema guštiku da iskopa nekoliko korijena trave 'spiru za jedno od djece koju su napale hijene. Jedna rana nije izgledala dobro.
Otprilike u isto vrijeme, stotinjak kilometara prema istoku, dvije su žene izbliza gledale kako trometarska buktinja guta lišće, granje, tri debla i truplo starog lava. Iza njih je gledao ostatak družine, ne manje ustrašen od njih dvije. Duh vatre gutao je svoju prvu žrtvu. Poslije, kad ih budu milijuni, više neće biti toliko zahvalan.
Medvjedovo uho nije bio oduvijek strpljiv. Zato je u imenu i imao samo uho, ono što je strelica iz daljine uspjela otkinuti medvjedu u bijegu, proletjevši kroz granje. Nakon tog nesretnog lova, koji mu je donio najmršaviju djevojku u selu i šestoro isto takve djece, odlučio je barem izvana biti miran, i to mu je već nekoliko puta spasilo glavu, kad bi išli u hajke. Sad je bio strpljiv s najmlađim djetetom koje je stalno smišljalo nekakve gluposti. Ovaj put je to bio nekakav oblutak u kojem je mali izbušio rupu i nataknuo ga na nekakav štapić. Onda je na drugi kraj štapića stavio još jedan oblutak i tako dobio nešto što se moglo lijepo kotrljati. I tako satima, umjesto da pomaže u kući. Medvjedovo uho je zaključio da to ne valja pa je napucao jednom nogom igračku, drugom sina i onda ga još ispljuskao te poslao u kuću.
Bijeli zec nije više nikad pravio takve igračke, a kad je pod stare dane prvi put vidio kola, nije znao da je čovjek koji ih je napravio zbog toga pretrpio puno više od nezasluženog pljuskanja. Međutim, itekako je znao da je i on to mogao napraviti, da nije bilo onog događaja.
Katarina je znala da će sutradan njezin rodni grad pasti i da će ga preplaviti horde divljih zvijeri koje sebe zovu Turcima. Pričalo se to okolo po taboru, pa je došlo i do priručnog harema za Sulejmana. Znala je i da će večeras imati priliku to zaustaviti. Za to je imala malen nož s drškom od slonovače, koji je ukrala iz sultanove sobe. Ipak, nije učinila ništa. Bila je sa sultanom i podala mu se kao i prije.
Ono što nije znala je da veliki vezir ne bi dopustio da se vijest o smrti proširi dok god grad ne bi pao. A onda bi ga dao posve uništiti.
Fikret se užasno nanervirao kad mu je neki mladac gurajući se stao na nogu. Već ga je htio dohvatiti da mu što verbalno, što šačnom fizikom, objasni kako se treba ponašati, kad se gomila pobudila jer je prolazio auto s prijestolonasljedničkim parom. Onda je taj mladac odnekud izvukao bombu i bacio na auto.
Karl Friedman je kroz mikroskop gledao plijesni koje su se razvile u petrijevki sa streptokokima. To je bila već deseta upropaštena taj tjedan. I ne samo da su se plijesni gostile agarom, nego su još i pobile bakterije. To se Karlu učinilo zanimljivim opažanjem pa je na komad papira napisao "Bacterienmord - mehr beobachten!". Poslije je na to zaboravio, a našao je i način da spriječi plijesni da mu upadaju u petrijevke.
Post je objavljen 02.06.2013. u 23:07 sati.