...in patria sua
26.05.2013., nedjelja
Promašena stranputica
|
- Ništa ne brini. Ja ću pustiti korijenje, a ti samo nemoj mesti pod. - Ali pod je linoleumski, kako ćeš... - Nakupit ću nešto vlage, prašine, mrtvih grinja (one i čine prašinu, zajedno sa živima, i s još dosta toga), vlaga je ionako okolo. - I to će ti biti dosta? - Doći ću do zida, nagristi žbuku, zavući se pod ovu plastiku, bit će to sasvim u redu za početak. - Što misliš dalje? - Nisam sigurna da će ti se sviđati. Uvlačim se u pod, u zidove, podrivam temelje, izbijam žbuku, izvrćem zidove; zgrada se ruši, tebe ubija, a mene drobi. Ipak, ja nastavljam dalje, jer, za razliku od tebe, mogu potpuno izrasti iz svakog svog dijela. - To ipak nećeš biti ti. - Hoću. Samo ste vi vezani za svoju cijelost, kao da ste nešto posebno. A svi ste tako beznadno isti, pogotovo po tomu što toga niste svjesni. - Zato jer ne možemo jednostavno pustiti korjenčić i list i par mjeseci poslije biti šuma. - Možete, ako ne mislite u tijelima. To ste i napravili, ako gledate ono što ostaje živjeti. - To sigurno nisu pojedini ljudi. - Ali je vrsta. - I ti si dio vrste. - Ja mogu i stvoriti vrstu, ti ne možeš. - Što zapravo hoćeš reći? - Više ne znam. Ipak je rastenje ono što najbolje radim. - Zašto onda govoriš sa mnom? - Ne govorim. Ti govoriš za oboje. Tu se Pamtimir vratio iz mislene eskapade u stvarni svijet, koliko se već njegov svijet mogao zvati stvarnim. Razgovor s biljkom koja je pomalo prerasla svoju teglu nije bio najčudniji, a niti prvi od te vrste. U godinama koje je provodio sam sa sobom, skrivajući se od ljudskog društva, kojemu se izlagao koliko i suncu, s istim posljedicama, samo iznutra, pretvorio je postupno sve okolne predmete u svoje sugovornike (unatoč nesklonosti ljudima, navika da sugovornik bude vani uporno ostaje). Sobna biljka, ne manje sklona polumraku od Pamtimira, bila je rezervirana za razgovore o životu i smrti, rastenju i raspadanju; penkale i olovke rasute po stolu nisu nikad pričale o životu, ali često su se žalile na nestajanje, mrlje od vlage na zidu bile su glas promjenjivosti, knjige su, pored priča unutar sebe, često pričale o svijetu vani, redovito nastupajući kao kolektiv. Pamtimir nije bio lud, barem ne klinički, iako se upravo na shizofreniju kombiniranu s Aspergerovim sindromom izvlačio da dobije socijalnu pomoć, balansirajući tako na rubu toga da ga za to ovlašteni ljudi bace u nekakvu ustanovu. Počeo je s time još na faksu, kad je zaključio da, ako se svijet ne raspadne (a onda ionako nije važno što je prije pokušavao), može uredno dočekati starost, a da ništa ne radi. Pamtimir nije bio ni lijenčina, barem ne od one vrste koja bi mogla zabušavati, ali klasični ga rad nije zanimao. Da je baš morao, možda bi negdje radio, ili počeo barem iznajmljivati stan koji je naslijedio od bake. Ovako nije trebao i s time je bio zadovoljan. Pamtimir je bio lud. Da bi dobio nekoliko desetljeća relativnog mira, uložio je tri godine pravljenja ludim, precizno izvodeći točno ono što će psihijatri potom prepoznati kao to i to, uzimajući i potom bacajući ili prodajući lijekove koje bi mu propisali (nakon što bi iskušao što mu rade) te mirno (izvana nemirno, ali ne toliko da bi posumnjali ili procijenili da nije za slobodu) prihvaćajući status mentalnog bolesnika, i to takav koji će mu omogućiti da živi samostalno, prima nekakvu socijalnu pomoć i povremene posjete medicinske sestre. A mir je koristio za razmišljanje, razgovaranje sa sobom (tj. predmetima okolo te vlastitim umišljajima), crtanje, skiciranje i pisanje. Dio crtežâ i napisotina bio je za medicinsku sestru i oni su bilo okolo po stolu i zidovima. Kad bi god došla i pitala ga kako je, on bi joj objašnjavao što slike predstavljaju, a ona bi slušala i nakon pola sata otišla, nakon čega bi oboje o onom drugom mislili jednako loše. Ona da je Pamtimir jednostavno prelijen da prihvati stvarnost i konačno ode u nju (jer joj je bilo jasno da momak nije glup, čak je imala osjećaj da glumi), on da ona niti ne pokušava razumjeti što priča, premda će i idući put ostaviti barem nekoliko jednostavnih poruka kroz poretke slika na zidu ili kao slučajno ponovljene riječi. Međutim, oboje su bili i zadovoljni tim stanjem jer nije bilo naporno i ništa se nije mijenjalo. Pamtimir je bio posve lud. Nekoliko desetljeća koja je uspio oteti radnom i ljudskom svijetu nije mislio utrošiti samo na to da uživa u samoći, nego na izgradnju novog svijeta. Bilo mu je jasno da u izolaciji ne može ništa postići, ali prvo je htio izgraditi svijet, bez ikakvih vanjskih utjecaja, a tek onda s njime izići i baciti ga u borbu sa stvarnošću. Istina, ono što si je zamislio, sinteza od nule, nije bilo moguće jer je gotovo dva desetljeća bio izložen informacijama i jednostavno je previše znao da bi izgradio nešto novo. Ipak, nadao se da će barem neka rješenja biti originalna, ili barem prikazana na neki novi način. Dok je još bio među ljudima, računao je koliko će mu trebati za nacrte. Prirodni zakoni su mu se isprva činili najjednostavnijim dijelom, a onda je shvatio da sve i jesu prirodni zakoni, samo primijenjeni na sve složenije i specifičnije sustave. Na kraju je došao do cijelog desetljeća koje je pretvorio u pet jer se stvari obično oduže. Tri godine poslije odlaska u izolaciju bio je zadovoljan svojim proračunom jer i dalje nije proizveo ništa gotovo, samo gomile skica koje nisu bile previše povezane. Neučinkom također nije bio nezadovoljan jer su ideje stalno dolazile i jer ih je uspijevao uobličiti pa je imao osjećaj da će tako jednom odsanjati kompletan svijet i onda ga pomalo skicirati kroz iduće godine. Nakon razgovora s biljkom odlučio je da će za dvije godine početi slati ideje u svijet. Glavni plan nije postojao niti kao opća skica (bila je, doduše, skica skice), ali imao je dovoljno slika za prikazivanje. Ionako će prvo morati opet naučiti govoriti s ljudima. Od same ideje osjetio je potrebu da opere ruke pa se onda nasmijao samom sebi jer je ta potreba bila umišljena. Mogao je jesti s poda bez ikakvog osjeta gađenja, može i govoriti s ljudima. Samo će trebati biti strpljiv. I paziti da im ne prizna da misli da su oni unaprijed u krivu, a on unaprijed u pravu, pa makar oni pokazali isto. Treba postavljati pitanja, a ne davati odgovore, ali takva pitanja da se ne može otići u bilo kakav odgovor. Otišao je do zida i crvenim flomasterom našarao datum kad će biti smak svijeta. - Reći ću Matildi da će Sunce spržiti Zemlju, a razjarene rulje nahrupiti u sobu i rastrgati mi sve papire. - Pokušat će suspregnuti podsmijeh i s tako nagrđenim licem zapitati te zašto baš taj datum. - Misliš da će preskočiti ove detalje sa Suncem i ruljom? - Naravno, lakše mi je pitati za datum. Što mogu pitati o onim nostradamusovštinama? - Sad otkrivaš da si ja, ti nikad ne bi izgovorila riječ nostradamusovština. - Pokušavaš izbjeći odgovor. Što ćeš mi reći za datum? Da ti je jednostavno došlo? - Računao sam to godinama, neko vrijeme zapravo već znam, ali morao sam još provjeriti je li sigurno. - Mogu li vidjeti te račune? - Nikad me ne pitaš da ti pokažem papire. Samo kimaš glavom i praviš bilješke. - Ovaj put bih mogla nešto i pitati, za promjenu. - Nećeš, sad misliš kao ja, a ne ti. - Naravno, kad pričaš sa sobom. - Cilj mi je pripremiti se za moguća iznenađenja, barem pokušaj pomoći. - Pukim umišljanjem mog lika nećeš sigurno postići ništa. Realnost je kako si već smislio, da neću puno pitati. Račune ili kakvo bolje objašnjenje možeš smisliti za zabavu. - Ili joj kaži da se pojavilo u snu i onda kreni šarati grafove i to da san zapravo nije proročanski, nego da je podsvjest odradila sav posao i prezentirala rezultat gdje to najbolje može. - Da, to sam u biti već radio, samo što nisam ništa izmišljao. - Ali vjerojatno si jesi umišljao, jer si logiku sna uglavnom izmislio poslije. - Dosta s tim. Idemo sad crtati. Treba smisliti san. Jesam li jedini kojemu su snovi opisani u romanima redovito preočito izmišljeni? |
23.05.2013., četvrtak
Navođenje na
|
Osim gomile poludovršenih slika i skica, u času svoje smrti već svjetski poznat slikar Ahmed Buržoaskov ostavio je iza sebe i jednu bilježnicu u kojoj je popisao sve što je naslikao. Autorov uvod bit će jasniji od bilo kakvog našeg komentara: "Ovo pišem nedugo nakon početka. O veličini svog rada dakle ne mogu još ništa reći. A i neću. Ako budem previše očekivao, stat ću nakon prve negativne kritike. Ipak, predosjećam da će desetljećima, ako ne i stoljećima kasnije, netko kopati po starim arhivama i zbirkama, nadajući se da će naći kakav komadić platna s mojim potpisom (kao i mnogim drugima). Koliko će tih ljudi biti, to već ne znam. Ovo pišem ne da olakšam posao njima, nego onima koji će pokušati osporiti autentičnost slikarija. Zapravo, da budem iskren, pišem ponajviše za sebe. Kako budem što naslikao, ovdje ću ostaviti skicu, ime i kratak opis. Nekim posebnim znacima koji bi upućivali da sam baš ja autor ne mislim se baviti. Njih se ionako može krivotvoriti. Isto tako, ako nešto bude uništeno, vrata falsifikatu su otvorena. Sigurno je jedino da ne mogu postojati dva originala." Nakon tog kratkog uvoda slijede imena, skice, datumi i opisi, prateći slikarev put od ranih dvadesetih do kasnih devedesetih, kad je umro držeći kist u ruci. Bilježnica je u idućim desetljećima zaista služila svojoj svrsi, isprva kao posvemašnja demotivacija za "pronalazače" dotad nepoznatih djela tog slikara, a potom i kao koristan izvor za likovne kritičare i povjesničare umjetnosti te, naravno, kao vodič za tragače za manje poznatim njegovim slikama. To, naravno, ne znači da nije bilo pokušajâ falsificiranja. Nemogućnost je počesto jačim motivom da se nešto napravi, nego što bi to bila mogućnost. Tako su se nedugo nakon Buržoaskovljeve smrti pojavile dvije verzije njegove "Bogorodice na križu" i digle oveću količinu prašine jer, iako se pomoću povećala moglo vidjeti da slike nisu posve identične, nije bilo moguće naći koja bi bila original, a koja falsifikat. Slučaj je na kraju riješen tako da nije riješen. Stručnjaci su proglasili krivotvorinu savršenom, a obje strane ostale tvrditi da je baš njihova verzija prije nekoliko desetljeća kupljena direktno od slikara. Nekoliko godina poslije pojavila se pak dugo tražena slika "Mjesečevi traktori". Iako je opet potez očito bio slikarev, kao i izbor bojâ i perspektive, okolnosti u kojima se slika pojavila (dobavljač koji je htio ostati anoniman, prvi travanj kao datum otkrića, oštećenja previše nalik namjerno napravljenima) uzbunile su verifikatorske krugove do te mjere da mnogi nikad nisu odustali od toga da je slika falsifikat, iako nije nađen original koji bi ju raskrinkao, kao ni ikakav konkretan dokaz prevare. Slični su se slučajevi nastavljali ponavljati u idućim desetljećima: prvo tri gotovo identične verzije "Misli o mačjem repu", zatim očito krivotvorena "Tableta protiv dosade", odmah potom vjerojatno krivotvorena "Francuska urota" (u oba slučaja nije se pojavio nikakav original), zatim dva primjerka "Stola s papigama"... Točno stoljeće nakon Buržoaskovljeve smrti pojavilo se još jedno autorovo djelo, vrlo vjerojatno autentično, koje je bacilo novo svjetlo na prethodne slučajeve. U njemu (radi se o pismu) autor piše (prenosimo samo pasus koje se tiče slikarstva): "Vjerojatno se sjećaš (a možeš i jednostavno pročitati) da sam zadnji put pričao o budućem svom slikarskom usponu. Čini se da me još uvijek nije pustilo. Čak mi se javljaju ideje koje se mogu ostvariti samo ako uspijem upasti barem u neki lokalni slikarski panteon. Vodit ću evidenciju svega što napravim, tako da se budući analitičari neće morati mučiti praveći popise jer će imati gdje naći sve što sam namaljao. Međutim, odlučio sam ih malo zafrknuti. Neke ću slike napraviti dvaput, identične, a neke uopće neću. Prve će sigurno napraviti rusvaj i to je šala na račun svih koji vole imati unikate. Za druge me pak živo zanima što će biti. Ono čemu se nadam je da će se neke od slika pojaviti i proći pod originale. Gotovo bih želio vratiti se nakon smrti i vidjeti ih, da mogu reći jesu li to zbilja moja djela, onakva kakva sam zamislio prije nego što sam ih osudio na pojavu bez moje ruke. Počeh, naime, sumnjati u autorstvo kao čisto fizičku kategoriju. Ako je stil autorov, kao i ono što je poručeno djelom, je li onaj koji je zbilja radio poteze išta više od sredstva? U krajnjoj liniji, neću biti prvi koji je nekom drugom ostavio svoje ideje da ih oživotvori." Osoba koja je pismo primila, inače gotovo neprisutna u krugovima kojima se Buržoaskov obično kretao, nikad nije spomenula ništa o suvišnim i nedostajućim slikama, iako je doživjela prve tri afere. Isto je bilo i s njezinim nasljednicima, a tek je jedan od unuka sadržaj pisma objavio da bi nekoliko dana poslije umro. Tako je javnost ostala zakinuta za bilo kakvo objašnjenje zašto je pismo toliko dugo držano u tajnosti. S druge strane, hipoteze su se pojavile s lakoćom. Glavna i najvjerojatnija je ona po kojoj je slikar s dotičnom dogovorio da će se tajna otkriti točno nakon stoljeća. Razlog za stoljeće može se naslutiti iz uvoda u slikarev samokatalog, gdje spominje desetljeća i stoljeća. Ipak, nedostatak bilo kakvog drugog traga o namjernom upisivanju nepostojećih slika u katalog te pravljenju duplikatâ vodi do druge logične (teorije zavjere ćemo, naravno, preskočiti) hipoteze koja kaže da je to pismo naprosto krivotvoreno. Činjenica da su nekoliko mjeseci nakon otkrića otkrivene dvije nove verzije već poznatih slika, od kojih je jedna vrlo vjerojatno krivotvorina, ide u prilog potonjem tumačenju, premda se tu zapravo ne može znati što je čemu uzrok. Na kraju se jedino može priznati da je sve skupa maestralno izvedeno, tko god bio autor. Prigodna pjesmica: |
19.05.2013., nedjelja
O napuljskim majmunima i bremenskim kajmanima
|
Prvo o Esmeraldi i Alfonsu. Esmeralda zapravo uvijek koluta očima. Nema to veze s Alfonsom, nego s njezinom psihom, gorućim umom, ako vam se sviđa takvo izražavanje. Naravno da će ona rješenje potražiti u nabavci crnih naočala i da će Alfonso sve krivo shvatiti. Ipak, to i dalje ostavlja otvorenom mogućnost hepienda. Osim ako ih na posljetku ne zavaraju ametisti, protisti i konstruktivisti. Prije par sati sam imao na umu krasan neupotrebljiv naslov. Ovaj je manje krasan, ali više indikativan. Govori o tomu kako mi se ne da smišljati stvari i još dosta toga. Ne da mi se još dosta toga. Jučer, danas i prekjučer sam bacio u vjetar. I još dosta toga. Vjetar je velik i puno toga stane u njega. Neki su cijele živote bacili u vjetar, a da bi on poslije i dalje imao mjesta na bacanje. Spremaju se nove ekspedicije, ali mislim da mi se neće dati izvještavati. Tetovirani ljudi to rade bolje. Sigurno ste se već našli čitati takozvane knjige s ključem. Razna čudesa s promijenjenim imenima poznatih ljudi, trostrukim suncima, situacijama koje su tu negdje i čimeliveć. Ako niste, onda sam u vašem slučaju fulao. Za ostale ne znate ni vi ni ja. Ja zapravo ne znam ništa. Htjedoh samo reći da ovaj tekst služi tomu da nešto prenese. Jednu puku zavojnicu. Pletenicu takoreći. I to samo jednoj osobi. Ako još tkogod shvati kako je tekst građen, bit će razočaran. Smisao može biti i stvar interakcije, a ovdje ona nije multipolarna. Zanimljivije je ako ne znate. Tako je ljudima u krvi. Naravno da ne kužim, ako se u ovo ubacim iz neke dalje budućnosti. I vjerojatno ću, mjesto da preko nezgrapnostî prepoznam komade koji su jedinom porukom ovog teksta, pokušati nekakvom nebeskom oštricom sličnom Occamovoj odsjeći sve što nije jezgra smisla i čuditi se potom što ništa nije ostalo. Ne jer bi smisao ležao u cjelini, već jer se smislenim putem ovdje neće nikud doći. Logika je tu tek vezivo. I to dosta loše vezivo. Ovako slabo povezane komade teksta nisam pisao još otkad su Alarikovi barbari rasturili forum. A možda je to bilo kad sam se malo jače napio (i)za neke od sekcija. Najbolje bi se bilo sad zavući u kakvu hladnu ćeliju i dobro porazmisliti. Mladenačka bljeskanja uma ionako nisu nešto u što se treba pouzdati. Mudrije je pokušati ih zauzdati, makar šanse bile nikakve. Još je mudrije ne napraviti baš ništa. Tako se sav teret događanja ostavlja Svemiru koji to neće ni osjetiti. Ali nemojte se onda čuditi kad vas zadese čudne vremenske pogode. Ružičasta tuča, jantarna kiša, srebrni snijeg, sve je moguće kad boje doživljavate previše slobodno. I kad je atmosfera puna koječega, kad sve ide gore. A sve ionako ide gore. Jer sve ide i dolje, a sve skupa prosječno ne ide nikud. Stvar ravnoteže. Uglavnom, ovo nije vrijedno čitanja, nego eksperiment. Nisam izveo ništa teško, samo želim vidjeti radi li i jesam li u stanju. Ako ne upali, nikom ništa, ako upali, nekom nešto, da spomenem i tu malo poznatu alternativu. Tko i nešto, to ostavljam pod upitnikom za sve osim nekoga. Svaka iduća rečenica bila bi još većim pretjerivanjem. |
12.05.2013., nedjelja
I onda se vraća kao da ništa nije bilo.
|
A bilo je svega. I svačega. Samo što mi se ne da pričati. Radije ću stavljati sličice, vjerojatno ne baš jako kronološki i ne baš ovdje. Ovo je ipak prije svega mjesto za nesmislice. Stoga slijede kućanski savjeti, skupljeni iz svih mislenih zakutaka. Ako se nađete pomognutima, to je plod slučaja, a ne namjere. Mogao bih ovako unedogled tipkati pa sad stajem s okovodom. Savjeti, daklem. Evo ih: S vremena na vrijeme pospite malo šećera po podu. Vaši kućni mravi bit će vam zahvalni. Mrlje od kave najlakše ćete ukloniti ako su na mrljama od blata. Ako vam vešmašina šeće po kupaoni dok centrifugira, obložite ju jastucima da ne ošteti pokućstvo i pločice. Miševa u kući najlakše ćete se riješiti ako ih ponudite kozjim sirom. Takva ih gesta nesnosno vrijeđa pa napuste kuću. Ako želite da se jaje prije skuha, stavite ga prije u kipuću vodu. Prije uporabe korisno je kućni galvanometar uroniti u razblaženi ocat s mrvom cimeta. Gosti će jelo smatrati mnogo ukusnijim ako im o tomu ovisi goli život. Trebate hitno napraviti reda u kući? Sve što treba je pozvati osobu s jasno izraženim opsesivno-kompluzivnim poremećajem i zamoliti ju da pomakne jedan predmet. Dalje bi trebalo ići samo po sebi. Smeta vas što vam se sobne biljke uporno okreću prema prozorima? Stavite iza njih zrcalo pa neće znati kamo se treba okrenuti. Najbrži poznati način da se oguli krumpir uključuje sumpornu kiselinu, bacač plamena i običnu kuhinjsku krpu. Preporučaju se ipak oni sporiji. Ako vas nerviraju plijesni koje rastu po vlažnim uglovima, počnite meditirati. Protiv plijesnî ne možete ništa, a protiv nervoze ipak možete. Znanstveno je dokazano da se broj muha u kući dugoročno ne može smanjiti. Ako istjerate muhe van, smatrat će ulazak izazovom. Ako ih pak pobijete, doći će ostale da vide što je bilo. Budite radije sretni s onim što imate. Ne bacajte odmah kore od naranče. Ostavite ih da se suše kraj štednjaka ili radijatorâ dok vaši susjedi ne počnu raditi isto. Onda ih bacite pa pitajte susjede što će im kore od naranče. Ne bacajte staru odjeću. Za deset-dvadeset godina bit će opet u modi. Ne bacajte staru odjeću. Možda sutra nećete moći kupiti novu. Ne bacajte staru odjeću. Vi ste još stariji pa vas nitko ne baca. Bacajte stare knjige. Onda će završiti kod Ciganâ pa za sitne novce kod mene kad odem na Hrelić. A možete ih i odmah poslati k meni. Upao sam u mislotok neki. To znači da je dosta bilo. U idućem nastavku otkrivamo zašto Esmeralda koluta očima svaki put kad vidi Alfonsa. |
