Osim gomile poludovršenih slika i skica, u času svoje smrti već svjetski poznat slikar Ahmed Buržoaskov ostavio je iza sebe i jednu bilježnicu u kojoj je popisao sve što je naslikao. Autorov uvod bit će jasniji od bilo kakvog našeg komentara:
"Ovo pišem nedugo nakon početka. O veličini svog rada dakle ne mogu još ništa reći. A i neću. Ako budem previše očekivao, stat ću nakon prve negativne kritike. Ipak, predosjećam da će desetljećima, ako ne i stoljećima kasnije, netko kopati po starim arhivama i zbirkama, nadajući se da će naći kakav komadić platna s mojim potpisom (kao i mnogim drugima). Koliko će tih ljudi biti, to već ne znam. Ovo pišem ne da olakšam posao njima, nego onima koji će pokušati osporiti autentičnost slikarija. Zapravo, da budem iskren, pišem ponajviše za sebe. Kako budem što naslikao, ovdje ću ostaviti skicu, ime i kratak opis. Nekim posebnim znacima koji bi upućivali da sam baš ja autor ne mislim se baviti. Njih se ionako može krivotvoriti. Isto tako, ako nešto bude uništeno, vrata falsifikatu su otvorena. Sigurno je jedino da ne mogu postojati dva originala."
Nakon tog kratkog uvoda slijede imena, skice, datumi i opisi, prateći slikarev put od ranih dvadesetih do kasnih devedesetih, kad je umro držeći kist u ruci. Bilježnica je u idućim desetljećima zaista služila svojoj svrsi, isprva kao posvemašnja demotivacija za "pronalazače" dotad nepoznatih djela tog slikara, a potom i kao koristan izvor za likovne kritičare i povjesničare umjetnosti te, naravno, kao vodič za tragače za manje poznatim njegovim slikama. To, naravno, ne znači da nije bilo pokušajâ falsificiranja. Nemogućnost je počesto jačim motivom da se nešto napravi, nego što bi to bila mogućnost. Tako su se nedugo nakon Buržoaskovljeve smrti pojavile dvije verzije njegove "Bogorodice na križu" i digle oveću količinu prašine jer, iako se pomoću povećala moglo vidjeti da slike nisu posve identične, nije bilo moguće naći koja bi bila original, a koja falsifikat. Slučaj je na kraju riješen tako da nije riješen. Stručnjaci su proglasili krivotvorinu savršenom, a obje strane ostale tvrditi da je baš njihova verzija prije nekoliko desetljeća kupljena direktno od slikara. Nekoliko godina poslije pojavila se pak dugo tražena slika "Mjesečevi traktori". Iako je opet potez očito bio slikarev, kao i izbor bojâ i perspektive, okolnosti u kojima se slika pojavila (dobavljač koji je htio ostati anoniman, prvi travanj kao datum otkrića, oštećenja previše nalik namjerno napravljenima) uzbunile su verifikatorske krugove do te mjere da mnogi nikad nisu odustali od toga da je slika falsifikat, iako nije nađen original koji bi ju raskrinkao, kao ni ikakav konkretan dokaz prevare. Slični su se slučajevi nastavljali ponavljati u idućim desetljećima: prvo tri gotovo identične verzije "Misli o mačjem repu", zatim očito krivotvorena "Tableta protiv dosade", odmah potom vjerojatno krivotvorena "Francuska urota" (u oba slučaja nije se pojavio nikakav original), zatim dva primjerka "Stola s papigama"...
Točno stoljeće nakon Buržoaskovljeve smrti pojavilo se još jedno autorovo djelo, vrlo vjerojatno autentično, koje je bacilo novo svjetlo na prethodne slučajeve. U njemu (radi se o pismu) autor piše (prenosimo samo pasus koje se tiče slikarstva):
"Vjerojatno se sjećaš (a možeš i jednostavno pročitati) da sam zadnji put pričao o budućem svom slikarskom usponu. Čini se da me još uvijek nije pustilo. Čak mi se javljaju ideje koje se mogu ostvariti samo ako uspijem upasti barem u neki lokalni slikarski panteon. Vodit ću evidenciju svega što napravim, tako da se budući analitičari neće morati mučiti praveći popise jer će imati gdje naći sve što sam namaljao. Međutim, odlučio sam ih malo zafrknuti. Neke ću slike napraviti dvaput, identične, a neke uopće neću.
Prve će sigurno napraviti rusvaj i to je šala na račun svih koji vole imati unikate. Za druge me pak živo zanima što će biti. Ono čemu se nadam je da će se neke od slika pojaviti i proći pod originale. Gotovo bih želio vratiti se nakon smrti i vidjeti ih, da mogu reći jesu li to zbilja moja djela, onakva kakva sam zamislio prije nego što sam ih osudio na pojavu bez moje ruke. Počeh, naime, sumnjati u autorstvo kao čisto fizičku kategoriju. Ako je stil autorov, kao i ono što je poručeno djelom, je li onaj koji je zbilja radio poteze išta više od sredstva? U krajnjoj liniji, neću biti prvi koji je nekom drugom ostavio svoje ideje da ih oživotvori."
Osoba koja je pismo primila, inače gotovo neprisutna u krugovima kojima se Buržoaskov obično kretao, nikad nije spomenula ništa o suvišnim i nedostajućim slikama, iako je doživjela prve tri afere. Isto je bilo i s njezinim nasljednicima, a tek je jedan od unuka sadržaj pisma objavio da bi nekoliko dana poslije umro. Tako je javnost ostala zakinuta za bilo kakvo objašnjenje zašto je pismo toliko dugo držano u tajnosti. S druge strane, hipoteze su se pojavile s lakoćom. Glavna i najvjerojatnija je ona po kojoj je slikar s dotičnom dogovorio da će se tajna otkriti točno nakon stoljeća. Razlog za stoljeće može se naslutiti iz uvoda u slikarev samokatalog, gdje spominje desetljeća i stoljeća. Ipak, nedostatak bilo kakvog drugog traga o namjernom upisivanju nepostojećih slika u katalog te pravljenju duplikatâ vodi do druge logične (teorije zavjere ćemo, naravno, preskočiti) hipoteze koja kaže da je to pismo naprosto krivotvoreno. Činjenica da su nekoliko mjeseci nakon otkrića otkrivene dvije nove verzije već poznatih slika, od kojih je jedna vrlo vjerojatno krivotvorina, ide u prilog potonjem tumačenju, premda se tu zapravo ne može znati što je čemu uzrok. Na kraju se jedino može priznati da je sve skupa maestralno izvedeno, tko god bio autor.
Prigodna pjesmica:
Post je objavljen 23.05.2013. u 20:27 sati.