...in patria sua
26.05.2013., nedjelja
Promašena stranputica
|
- Ništa ne brini. Ja ću pustiti korijenje, a ti samo nemoj mesti pod. - Ali pod je linoleumski, kako ćeš... - Nakupit ću nešto vlage, prašine, mrtvih grinja (one i čine prašinu, zajedno sa živima, i s još dosta toga), vlaga je ionako okolo. - I to će ti biti dosta? - Doći ću do zida, nagristi žbuku, zavući se pod ovu plastiku, bit će to sasvim u redu za početak. - Što misliš dalje? - Nisam sigurna da će ti se sviđati. Uvlačim se u pod, u zidove, podrivam temelje, izbijam žbuku, izvrćem zidove; zgrada se ruši, tebe ubija, a mene drobi. Ipak, ja nastavljam dalje, jer, za razliku od tebe, mogu potpuno izrasti iz svakog svog dijela. - To ipak nećeš biti ti. - Hoću. Samo ste vi vezani za svoju cijelost, kao da ste nešto posebno. A svi ste tako beznadno isti, pogotovo po tomu što toga niste svjesni. - Zato jer ne možemo jednostavno pustiti korjenčić i list i par mjeseci poslije biti šuma. - Možete, ako ne mislite u tijelima. To ste i napravili, ako gledate ono što ostaje živjeti. - To sigurno nisu pojedini ljudi. - Ali je vrsta. - I ti si dio vrste. - Ja mogu i stvoriti vrstu, ti ne možeš. - Što zapravo hoćeš reći? - Više ne znam. Ipak je rastenje ono što najbolje radim. - Zašto onda govoriš sa mnom? - Ne govorim. Ti govoriš za oboje. Tu se Pamtimir vratio iz mislene eskapade u stvarni svijet, koliko se već njegov svijet mogao zvati stvarnim. Razgovor s biljkom koja je pomalo prerasla svoju teglu nije bio najčudniji, a niti prvi od te vrste. U godinama koje je provodio sam sa sobom, skrivajući se od ljudskog društva, kojemu se izlagao koliko i suncu, s istim posljedicama, samo iznutra, pretvorio je postupno sve okolne predmete u svoje sugovornike (unatoč nesklonosti ljudima, navika da sugovornik bude vani uporno ostaje). Sobna biljka, ne manje sklona polumraku od Pamtimira, bila je rezervirana za razgovore o životu i smrti, rastenju i raspadanju; penkale i olovke rasute po stolu nisu nikad pričale o životu, ali često su se žalile na nestajanje, mrlje od vlage na zidu bile su glas promjenjivosti, knjige su, pored priča unutar sebe, često pričale o svijetu vani, redovito nastupajući kao kolektiv. Pamtimir nije bio lud, barem ne klinički, iako se upravo na shizofreniju kombiniranu s Aspergerovim sindromom izvlačio da dobije socijalnu pomoć, balansirajući tako na rubu toga da ga za to ovlašteni ljudi bace u nekakvu ustanovu. Počeo je s time još na faksu, kad je zaključio da, ako se svijet ne raspadne (a onda ionako nije važno što je prije pokušavao), može uredno dočekati starost, a da ništa ne radi. Pamtimir nije bio ni lijenčina, barem ne od one vrste koja bi mogla zabušavati, ali klasični ga rad nije zanimao. Da je baš morao, možda bi negdje radio, ili počeo barem iznajmljivati stan koji je naslijedio od bake. Ovako nije trebao i s time je bio zadovoljan. Pamtimir je bio lud. Da bi dobio nekoliko desetljeća relativnog mira, uložio je tri godine pravljenja ludim, precizno izvodeći točno ono što će psihijatri potom prepoznati kao to i to, uzimajući i potom bacajući ili prodajući lijekove koje bi mu propisali (nakon što bi iskušao što mu rade) te mirno (izvana nemirno, ali ne toliko da bi posumnjali ili procijenili da nije za slobodu) prihvaćajući status mentalnog bolesnika, i to takav koji će mu omogućiti da živi samostalno, prima nekakvu socijalnu pomoć i povremene posjete medicinske sestre. A mir je koristio za razmišljanje, razgovaranje sa sobom (tj. predmetima okolo te vlastitim umišljajima), crtanje, skiciranje i pisanje. Dio crtežâ i napisotina bio je za medicinsku sestru i oni su bilo okolo po stolu i zidovima. Kad bi god došla i pitala ga kako je, on bi joj objašnjavao što slike predstavljaju, a ona bi slušala i nakon pola sata otišla, nakon čega bi oboje o onom drugom mislili jednako loše. Ona da je Pamtimir jednostavno prelijen da prihvati stvarnost i konačno ode u nju (jer joj je bilo jasno da momak nije glup, čak je imala osjećaj da glumi), on da ona niti ne pokušava razumjeti što priča, premda će i idući put ostaviti barem nekoliko jednostavnih poruka kroz poretke slika na zidu ili kao slučajno ponovljene riječi. Međutim, oboje su bili i zadovoljni tim stanjem jer nije bilo naporno i ništa se nije mijenjalo. Pamtimir je bio posve lud. Nekoliko desetljeća koja je uspio oteti radnom i ljudskom svijetu nije mislio utrošiti samo na to da uživa u samoći, nego na izgradnju novog svijeta. Bilo mu je jasno da u izolaciji ne može ništa postići, ali prvo je htio izgraditi svijet, bez ikakvih vanjskih utjecaja, a tek onda s njime izići i baciti ga u borbu sa stvarnošću. Istina, ono što si je zamislio, sinteza od nule, nije bilo moguće jer je gotovo dva desetljeća bio izložen informacijama i jednostavno je previše znao da bi izgradio nešto novo. Ipak, nadao se da će barem neka rješenja biti originalna, ili barem prikazana na neki novi način. Dok je još bio među ljudima, računao je koliko će mu trebati za nacrte. Prirodni zakoni su mu se isprva činili najjednostavnijim dijelom, a onda je shvatio da sve i jesu prirodni zakoni, samo primijenjeni na sve složenije i specifičnije sustave. Na kraju je došao do cijelog desetljeća koje je pretvorio u pet jer se stvari obično oduže. Tri godine poslije odlaska u izolaciju bio je zadovoljan svojim proračunom jer i dalje nije proizveo ništa gotovo, samo gomile skica koje nisu bile previše povezane. Neučinkom također nije bio nezadovoljan jer su ideje stalno dolazile i jer ih je uspijevao uobličiti pa je imao osjećaj da će tako jednom odsanjati kompletan svijet i onda ga pomalo skicirati kroz iduće godine. Nakon razgovora s biljkom odlučio je da će za dvije godine početi slati ideje u svijet. Glavni plan nije postojao niti kao opća skica (bila je, doduše, skica skice), ali imao je dovoljno slika za prikazivanje. Ionako će prvo morati opet naučiti govoriti s ljudima. Od same ideje osjetio je potrebu da opere ruke pa se onda nasmijao samom sebi jer je ta potreba bila umišljena. Mogao je jesti s poda bez ikakvog osjeta gađenja, može i govoriti s ljudima. Samo će trebati biti strpljiv. I paziti da im ne prizna da misli da su oni unaprijed u krivu, a on unaprijed u pravu, pa makar oni pokazali isto. Treba postavljati pitanja, a ne davati odgovore, ali takva pitanja da se ne može otići u bilo kakav odgovor. Otišao je do zida i crvenim flomasterom našarao datum kad će biti smak svijeta. - Reći ću Matildi da će Sunce spržiti Zemlju, a razjarene rulje nahrupiti u sobu i rastrgati mi sve papire. - Pokušat će suspregnuti podsmijeh i s tako nagrđenim licem zapitati te zašto baš taj datum. - Misliš da će preskočiti ove detalje sa Suncem i ruljom? - Naravno, lakše mi je pitati za datum. Što mogu pitati o onim nostradamusovštinama? - Sad otkrivaš da si ja, ti nikad ne bi izgovorila riječ nostradamusovština. - Pokušavaš izbjeći odgovor. Što ćeš mi reći za datum? Da ti je jednostavno došlo? - Računao sam to godinama, neko vrijeme zapravo već znam, ali morao sam još provjeriti je li sigurno. - Mogu li vidjeti te račune? - Nikad me ne pitaš da ti pokažem papire. Samo kimaš glavom i praviš bilješke. - Ovaj put bih mogla nešto i pitati, za promjenu. - Nećeš, sad misliš kao ja, a ne ti. - Naravno, kad pričaš sa sobom. - Cilj mi je pripremiti se za moguća iznenađenja, barem pokušaj pomoći. - Pukim umišljanjem mog lika nećeš sigurno postići ništa. Realnost je kako si već smislio, da neću puno pitati. Račune ili kakvo bolje objašnjenje možeš smisliti za zabavu. - Ili joj kaži da se pojavilo u snu i onda kreni šarati grafove i to da san zapravo nije proročanski, nego da je podsvjest odradila sav posao i prezentirala rezultat gdje to najbolje može. - Da, to sam u biti već radio, samo što nisam ništa izmišljao. - Ali vjerojatno si jesi umišljao, jer si logiku sna uglavnom izmislio poslije. - Dosta s tim. Idemo sad crtati. Treba smisliti san. Jesam li jedini kojemu su snovi opisani u romanima redovito preočito izmišljeni? |
