...in patria sua
28.07.2013., nedjelja
Ne računam na visoka postignuća, nego na niske kriterije
|
(Moguće da sam ovo već negdje napisao, ili da je netko šesti. Za drugog, trećeg i petog znam da nisu, a četvrti sam opet ja.) Dogodilo mi se u jednom izmišljaju da sam naletio na neko neprirodno biće koje je znalo Sve. I još malo povrh toga, jer u neprirodnim svjetovima možete zaboraviti na aditivnost i aksiome u teoriji skupova. Pa sam ga, nadobudan, zapitao mogu li i ja znati sve (za ono povrh ćemo još vidjeti, mislio sam). Nato mi je biće reklo da nema problema, i da samo trebam proučiti sve. Kad sam pitao koliko će mi za to trebati vremena, biće je reklo da će pet-šest milijardi godina biti sasvim dovoljno. Kako mi je to bilo mrvicu previše, zapitah ga mogu li mjesto toga radije pokušati razumjeti sve. Opet je biće reklo da nema frke i da će mi za to biti dovoljno samo pola promila vremena koje bi mi trebalo da naučim sve. Impresioniran stupnjem redukcije s informacija na zakonitosti, ali ne i konačnim ishodom (besmrtnost se za takve zadatke podrazumijeva, ali pobojah se da bi mi postalo dosadno već nakon par stotina godina), zapitah to biće ima li kakav jednostavniji i općenitiji skup zakonitosti za koji bi mi trebalo još manje vremena, a koji bi i dalje dobro opisao sve što se u Svemiru zbiva. Biće je opet reklo da može, kao i da će u tom slučaju biti nešto teže uživjeti se u sve detalje bez dodatnog učenja. Također je reklo da će prelazak na šire zakonitosti, bez onih izvedenih za zbilja specifične sustava, premda i dalje postoje jednostavni načini da se iz općeg dođe u specifično, trebati dvije tisuće puta manje vremena. Brzo si to preračunah u poldrug tisuće godina, što mi je opet bilo zericu previše. Stoga sam i treći put pitao može li se to kako skratiti, u zakonitosti posve opće i svedive na nešto što je moguće shvatiti za ljudskog života, a koje bi i dalje lijepo opisivale opću narav Svemira. Onda mi je to biće reklo da sam lijena mrcina i otišlo promatrati kakve krivulje opisuju suhi listovi kad padaju s grana. A ja sam se vratio u stvarnost. |
pošalji mi jedno, toliko bih gas imala pitati, a znaš, meni
vrijeme izmiče. Kad tebi treba toliko milijuna godina za
saznanja koliko će tek meni trebati, ili da se i ja vratim
u stvarnost, na +40. Pozdravljam s osmijehom:))) (malo ti malo ja 29.07.2013. 13:58)
zbog disproporcija ljudskog roka trajanja i vremena potrebnog za sveznanje 90% ljudova odlučuju se za znanje svega o svojim susjedima. i većina poprilično lijepo popuni svoj vijek trajanja prikupljanjem navedenog znanja. možda se ovo čini banalnim i trivijalnim ali ako si sklon seljenju nije tako jednostavno. osim toga ima baš žilavih susjeda.
ja sam jednom imala susjeda koji se zvao Svemir. :) (Emi Gablo 29.07.2013. 21:45)
Sad gledaj ovako, imaš dve metode:
1. Sačekati dobrih 40ak godina da uđeš u pozne i zadrte godine gde ćeš uvek biti u pravu i znaćeš sve! Jer ti si čovek koji je prošao sve i svašta. Makar bio i kod kuće ceo život i dalje će ljudi misliti da si sa iskustvom i šta god da kažeš, bićeš u pravu.
2. Naći se u nekoj krčmi, kafani ili bilo kakvom prostoru gde ima dovoljno alkohola (pod dovoljno alkohola, vidićeš meru i sam) da do 3 ili 4 ujutro počneš da pričaš o raspadu Jugoslavije, Srbima i Hrvatima, ko je prvi počeo i kako je nekad bilo super. E, u takvom stanju opet sve znaš! Jer niko drugi ne može da ospori tvoje mišljenje jer je to tvoje mišljenje i ti si to zaključio i tako je!
Druga metoda je oprobana i sto posto radi. Jedini je problem kad legneš spavati ili ako nestane alkohola, svo to znanje nestane.
Zz!! :) (Kayser S'Ozren 31.07.2013. 16:06)
23.07.2013., utorak
Život je jedan od onih pisaca koji pogrešno misle da im za pisanje ne treba nikakva škola, nikakva vježba
|
Imao otac tri sina, a mati, žena otčeva, dva, sve skupa četiri. Prvi izučio visoke škole i postao mlinar. Drugi bio uvijek vrijedan, uvijek spreman pomoći, uvijek spreman dati dobru riječ i zato je već s četrdeset imao invalidsku penziju. Treći bio puno pametan i svi su mu se uvijek smijali. Četvrti bio skroz normalan i u novinama je jedino bio kad je jedna njegova krava jednom otelila novi novcati televizor, i to u boji. Divna vremena, šta drugo da kažem. Za vlasnike servisa, konkretno, za osobu koja je smislila sigurnostna pitajna: |
To si htio reći? :) (. 23.07.2013. 10:09)
malo me strah, po prvi put se susrećem sa sigurnosnim pitanjem, ma šta god se krilo iza njega, ali tko ne riskira ne profitira (valentino 23.07.2013. 14:07)
videjo nisam videjo (štedim netpromet)) ali posvetu autoru sigurnostnijeh pitanjaca potpisujem...X (golden age 23.07.2013. 19:36)
Amm.. a htjeli su valjda postati tumblr.
Jedino mi se sviđa ono za gramatiku na naslovnoj stranici.
I sviđa mi se naslov, naravno.
Postaješ Oscar Wilde, ljudi će te početi citirati, damn it.
Pozdrav iz Panonije (Tristia 25.07.2013. 12:27)
i meni se počesto učini da život nerijetko te na prosto improvizira. (Emi Gablo 28.07.2013. 00:26)
17.07.2013., srijeda
Ovo pak nije zagonetka,
|
nego samo još jedan post od posta. Naime, uočih tri komentarne trinaestice zaredom, pa da mogućne naletioce maknem od kvarenja te idile. Da ne bi ispalo da je ovo bez ikakva sadržaja: sadržaj. |
Dapače, ne volim stepenice, al Nepal bih volila vidit. Mnogo sam zgodnija kad prijeđem mnogo stepenica, al ne želim mršavit, oću škembu! :D (Ribiz. 17.07.2013. 13:51)
Njah, bježim čim stignem, a onda opet povratak. (Tristia 17.07.2013. 15:05)
I evo ti šestica za tren :P (. 17.07.2013. 19:07)
Požurila sam da ne budem trinaesta, a ti..., nemoj
dugo postit, nešto nam se družba počela osipat:))) (malo ti malo ja 17.07.2013. 22:26)
I komentar. :P (Zvijer 22.07.2013. 14:22)
15.07.2013., ponedjeljak
Brojnati post
|
____________________________________________________________ (Ic a zagonetka.) |
** u kar i mine :D (Emi Gablo 16.07.2013. 11:55)
11.07.2013., četvrtak
Imam pametnijeg posla pa mi se piše
|
Probudivši se u osam umjesto u šest, nakon što je zaspao u dva umjesto u ponoć, Nemir se nije ni pokušao požuriti na posao. Šefa ionako nije bilo, a šef ionako nije bio šef. A i ionako će ostati kasnije. K tomu taj posao nije ni posao. Tako da je mirno doručkovao, mirno protratio pola sata, pola sata čije neprotraćivanje ne bi ništa promijenilo, zureći u monitor i pokušavajući se sjetiti nečega za što mu se kasnije činilo da nije nikad ni znao. Kad je konačno krenuo, bilo je devet. U osam su ceste i biciklostaze pune ljudi, a sad je sve lijepo prazno jer su svi već na poslu ili u školi, mislio je putem. Naravno da nije sve bilo posve prazno. Jutarnje vrane pjevale su svoj škripež, leteći i gledajući uokolo ima li što mrtvo ili bačeno, a jestivo, neki ljudi su trčali prema cilju koji nije bio na kraju puta, neki su biciklirali; po cestama su prolazili rijetki auti, svejedno praveći buku. Jedini zanimljiv prizor bilo je dvoje staraca koji su se držali za ruke i nešto pričali smijući se. Vidio je da su ga vidjeli i da su ga vidjeli kako ih gleda jer su se opet nešto smijali. Nije uspio uhvatiti što pričaju. Vjerojatno im je bilo smiješno to zurenje u njih kao neobičan prizor. Kao da ljubav umire s mladošću pa su zaljubljeni starci nešto pred čime treba razrogačiti oči. Milutin je već četvrto jutro pravio maketu broda. Nije se zapravo jako zanimao za modelarstvo, ali jedan njegov unuk je pa je nakanio uvježbati se u tomu da mu može pomagati i učiti ga. Sad je trebalo polijepiti nekakve komadiće i to je išlo sporo. Namaži obje plohe, ostavi nekoliko minuta pa onda čvrsto pritisni na nekoliko minuta da se dobro primi. I tako unedogled jer je bilo dosta dijelova. Dok je tako stiskao nekakve dvije daščice, Wilhelmina je uzela ljepilo i pitala ga koliko je to jako. - Moglo bi i tebe držati na stropu ako te zalijepim, i to samo za cipele. Tako su barem reklamirali. - Što ako mi se iscijedi po ruci pa nešto primim? - Gdje? Daj da vidim. Mislim da se ne može samo tako maknuti. - Baš tu gdje si me primio. - Pokušat ću povući. - Boli me, stani. - Što ćemo? - Otkud da ja znam. Da pričekamo da popusti? - Mogu proći tjedni. Bolje da odemo do ambulante. - Ajmo onda napraviti malo veći krug. - Zašto? - Pa kad smo se zadnji put držali za ruke dok smo šetali? |
sad kad krenu raditi vjenčanice sa malim džepićem, taman tolikim da stane ljepilo unutra. odjednom pao broj razvoda. nemo nemaš pojma što si prouzročio bliskoj budućnosti. tražit će se planeta više. :) (Emi Gablo 11.07.2013. 21:24)
btw, mnogo me zabavio onaj neki vrag šta sam ti kliknula u opisu ličnosti di ima mnogo slika novinskih članaka, makro kukaca i drugih živina i rebusa koje uopće ne razumijem. U svakom slučaju, zadržala sam se puno duže nego što sam planirala. :) (Ribiz. 12.07.2013. 22:16)
mrvcu te zezam za ovog roma antičara ali i evo i druge si strefio. :) (Emi Gablo 12.07.2013. 23:00)
makar i ljepilom :) (golden age 14.07.2013. 08:06)
09.07.2013., utorak
Zagonetke ako si tako zamislite
|
1) Tri su se zečića dogovorila da će se sutra točno u podne i četiri minute sastati ispod starog hrasta. Međutim, prvom je zečiću sat kasnio pet minuta, drugom je sat išao pet minuta unaprijed, dok treći uopće nije imao sata. K tomu, šuma je bila bukova. Kako su se zečići sutradan ipak uspjeli međusobno naći? 2) Preko rijeke je prelazilo sedam mostova, a na svakom je mostu bilo sedam trolova. Tih sedam trolova je imalo po sedam toljaga, a na svakoj je toljagi bilo po sedam hrđavih čavala. 3) Što ujutro hoda na tri noge, u podne na dvije, a navečer na četiri? 4) Idete od točke A do točke B i naiđete na raskrižje koje tu nikad prije nije bilo. Na raskrižju stoje dva brata od kojih jedan nikada ne laže, a drugi nikada ne govori istinu. Kako doznati pravi put? 5) Perica u košari nosi tri kruške i četiri jabuke. U jednoj jabuci je crv, ali Perica to ne zna pa nasumično uzme nešto iz košare. Kolika je vjerojatnost da je Perica uzeo plod s crvom? 6) Dođeš u jednu... 7) Od čega se umire? 8) Ja. (ne tipkaroš, izgovorite "ja" naglas) 9 Odgovori jer ste vi to niste tražili: 1) Preko fejsbuka. 2) Pa nisam ništa pitao. 3) Benjamin Button. 4) Metodom pokušaja i pogreške. Da ova dvojica znaju put, ne bi stajali na raskrižju. 5) Ne može se izračunati. Ne možete zbrajati kruške i jabuke. 6) Ako je itko znao odgovor, to je bio Malnar. 7) To ćete vidjeti na kraju. 8) Ako glasnoizgovor nije dao odgovor, onda ne znam. : Poopaska: Ispravih trojku, kako mi knjižna insektkinja reče; ostalo je krivo namjerno. |
Zaista, imao je on mnoge odgovore, a sve kroz
humor, često i crni. Šteta gubitka:))) (malo ti malo ja 10.07.2013. 14:28)
nisam ni prethodni post stigla komentirati, a već je drugi tu. hiperprodukcionistu jedan! :D
s obzirom da si već i odgovore dao neam više prostora za izmišljaje.
pitanje pod brojem 5 je trebalo biti: koja je vjerojatnost da Perica ima zmiju u njedrima? :
*dobra je ova sa garfieldom :D
vidim da si se lijepo nadivanio tamo s blog.hr :Đ (Emi Gablo 10.07.2013. 16:09)
Jesi li siguran da si na prvo točno odgovorio? Realnije mi zvuči da su imali mobitele..
*Joj joj ne mora biti.. ccc, ponekad sanjam da padam ispite :O :P
Oh no no, nije Skyrim.. inspirirano snom inspiriranim Dragon Ageom. No sad previše otkrivam. Još malo pa će svi znati da su moje priče samo snovi, a sad kao mogu ljudi ulaziti u snove i štajaznam, ima neki film.. pa da mi netko ne mazne ideje D:
Ili možda ipak nije bio san. Ne znam, mozak mi je kaša. Od kako studiram kao da mi je mozak iscurio kroz nos i pobjegao u kanalizaciju.
:/ hm, ne znam jel sad malo kasno da probam operirat kompjuter... a i nemam skalpel hahhahahh o bože više se ne znam ni šalit.
Aa a ne znam ni pisati :O jfwkb
**Ne smetaju me ljudi koji čitaju nego ljudi koje znam kojima sam rekla za bljog. Čitaju li oni ili ne, ne znam. Možda kažu da čitaju a ne čitaju ili kažu da ne čitaju ali čitaju a uvijek mi je glupo igrati se detektiva.
Prije tri bilijuna godina kad sam ugledala tvoj komentar sam smislila prekrasan odgovor na pitanje zašto pišem. Išla sam ga napisati ali sam odlučila to napraviti nakon nekoliko obaveza. Obaveze su se nakotile dok nisam gledala, vjerojatno negdje ispod kreveta pa su počele plaziti po svuda, nalazila sam ih čak i na fakultetu, doma, kod drugih ljudi i po ulicama. I ta me gamad toliko zaokupila da sad eto, kad sam pobila određeni dio tih gadnih malih obaveza, gledam ekran i mislim si „što sam ono htjela napisati...“. Sa suzom u oku se pokušavam pomiriti sa nepovratno izgubljenom misli koja je možda bila istinita a možda i nije, pa jedva pišem ovo što pišem... iz dosade valjda. Auč to boli. Pišem još od kad znam za sebe. Jaooo jajks. To me opušta. Kao droga. Ufffff. Tako bolno jednostavno.
Uskoro objavljujem nešto.. trenutno ne, ali uskoro. :) štoviše u subotu. Ako zaboravim, slobodno me spammaj. I tako mi patke, nadoknaditi ću izbivanje aaaaa (znam da to uvijek kažem. Loš Dobby, zločesti Dobby) (Marekojajesretna 10.07.2013. 18:50)
važno je da je [ovo-pak-nije-zagonetka] - post o postu, izgubio nešto (golden age 18.07.2013. 17:30)
03.07.2013., srijeda
Elephas vitri officinae ilitiga o bivanju u vlastitoj koži
|
Ololol je dobio jednostavan zadatak: trebalo je samo prenijeti kutijicu nepoznatog sadržaja (nije smio zaviriti unutra, možda je to zadatak činilo tek prividno jednostavnim) od točke A do točke B. No, umjesto toga Ololol je pao u ponor koji je iznenada skočio nasred puta, a kutijici su izrasla krila dok su padali. Krila nisu bila dovoljno jaka za oboje pa je Ololol izabrao neko grmlje da upadne, a zatim, došavši k sebi, nastavio slijediti kutijicu koja je sad dosta besciljno letuckala. Kad je sletjela na neku granu da predahne, Ololol ju je zgrabio i hitro odnio do točke A. Ovaj put će malo bolje gledati kud se kreće. Lololo je imao još jednostavniji zadatak: on je trebao samo doći od točke A do točke B. No, isto je gledao uokolo dok je išao pa je upao u onaj isti ponor koji je očito stalno vrebao na neoprezne putnike. Dok je padao, sjetio se da nema kutijice kojoj bi narasla krila i ublažila pad tako da njegov duh sad lebdi negdje iznad ponora i pokušava upozoriti druge putnike na opasnost. Ne zna da ga vide samo djeca, ali duhovi ionako ne znaju puno jer su tek slike-emocije utkane u komadiće prostora (složit ću jednom podlogu i za takav svemir). Dok je jednom išao od točke A do točke B, Ooolll je vidio poluprozirnu priliku kako maše iznad puta, premda nije bio dijete (bio je zato vrlo djetinjast). Vidjevši taj prizor, stao je i zamislio se, a to je bilo dovoljno da onaj ponor iskoči prije vremena. Duh se na to nasmijao i nestao jer je već i jedno spašavanje ispunilo njegovu svrhu, a ponor je zatim dosta razočarano skočio sam u sebe i tako napravio dovoljan paradoks za tri ovakve crtice. Noseći stakleni lijes sa Snjeguljicom za koju su u tom trenu mislili da je mrtva (zapravo je samo bila pripravljena za zombifikaciju, čemu se lokalna vještica koja je to uredila, poradi manjka seksualnih robinja na tržištu, unaprijed veselila), patuljačka sedmorka je, negdje između točke A i B, ugledala ogroman prostornovremenski paradoks koji se protezao još iz prethodne crtice. Dok su oni gledali, kroz paradoks je, i to iz iduće crtice, ispao paničan slon i naletio pravo na lijes te ga razbio u paramparčad. Dok su ga patuljci psovali (i to takvim riječima za koje ne biste povjerovali da mogu izaći iz tako malih bića), Snjeguljica je, zbog djelovanja paradoksa i momentalnog priljeva budućnosti u mozak, došla k sebi i pitala patuljke koji kurac toliko psuju. Na to nasta sveopće veselje, toliko da je proplesalo i nekoliko okolnih entova za koje su dotad botaničari držali da su ekstremno rijedak endem iz roda rasipnica. Kad su se patuljci konačno sjetili ispričati se i zahvaliti slonu, on je već bio daleko, čekajući u redu za karte za Muzej stakla. Slon je mirno promatrao izlog prodavaonice staklene robe kad ga je odjednom nešto nagnalo da uđe unutra. Kroz vrata se uspio provući, ali već je prva polica s vazama pala od same siline njegovih koraka (ili možda od svijajućeg se drvenog poda). Uplašen bukom, slon je pojurio naprijed i razvalio još pola trgovine, na kraju probivši stražnji zid i izletjevši na ulicu. Dok su se po podu radnje još vrtjeli komadi svježe razbijenog stakla, slon je već jurio prema točki B. U času kad je prodavač započeo lamentaciju koja će potrajati idućih nekoliko godina, slon je upravo surlom došao do ruba paradoksa na putu, spotaknuvši se netom prije na kutijicu koju je Ololol putem zaboravio. Kutijica nije ništa rekla. Čekala je da se ona šeprtlja vrati po nju. |
Da Ololol nije naišao na nasredputnu smetnju, pomislila bih da je njegovo 'nasred' puta' mlađe od točke A, a na pola puta do točke B. Tad bi mogli reći da je Ololo krenuo iz zamišljene ge točke! Tu bi se otkrilo da je udaljenost od točke A do točke B svega devet centimetara godina.
Nakon što je odagnao ponor od sebe, Ololol je skupa s kutijicom nastavio hodati prema točki bBboli. Nakon par godina (i dvije suze) stigao je na točku A(!).
1) Dosegnuvši točku A, Ololol je postao svjedokom (a i nije baš) brisanja svih ranijih po(lu)kretanja. Od silnog početka i manjka manira, ispustio je kutijicu na glibavom A pragu i krenuo prema već vidljivoj točki B.
3) S kutijicom u ruci, Ololol je glupavo ali radosno hodočastio k drugom, možda i dugom kraju. U nekom času se ispred ove dvije hrabrice ispriječio drugi (prisjeti se, kad već možeš: za Ololola prvi) po redu ponor. Kutijica je opet letjela, Ololol se opet blago prizemljio. Posljedice ovog pada bile su nešto ozbiljnije: Ololol je odlučio promijeniti smjer putanje i vratiti se natrag na točku A. Zasvrbila ga je desna šaka pa se pokušao počešati istom, što je prouzročilo pad kutijice. S obzirom da je došao na ponovni početak, nanovo je krenuo u pravom, B smjeru.
2) (with teeth 04.07.2013. 11:54)
očekujem sljedeći - veći od većeg. :)
Njah, kutijica je zajebana. Podsjeća me na nešto... (Tristia 05.07.2013. 01:13)
popravio mi je dva ujutro. (Loch. 08.07.2013. 02:16)
kao da je on, sadržaj iznjedrio ponore, Snjeguljice,
patuljke i sl. Stalno hodam od točke A do točke B,
iznad ponora, a krila nigdje, biće zbog kutijice, l.p.:))) (malo ti malo ja 08.07.2013. 22:39)
