Probudivši se u osam umjesto u šest, nakon što je zaspao u dva umjesto u ponoć, Nemir se nije ni pokušao požuriti na posao. Šefa ionako nije bilo, a šef ionako nije bio šef. A i ionako će ostati kasnije. K tomu taj posao nije ni posao. Tako da je mirno doručkovao, mirno protratio pola sata, pola sata čije neprotraćivanje ne bi ništa promijenilo, zureći u monitor i pokušavajući se sjetiti nečega za što mu se kasnije činilo da nije nikad ni znao. Kad je konačno krenuo, bilo je devet. U osam su ceste i biciklostaze pune ljudi, a sad je sve lijepo prazno jer su svi već na poslu ili u školi, mislio je putem.
Naravno da nije sve bilo posve prazno. Jutarnje vrane pjevale su svoj škripež, leteći i gledajući uokolo ima li što mrtvo ili bačeno, a jestivo, neki ljudi su trčali prema cilju koji nije bio na kraju puta, neki su biciklirali; po cestama su prolazili rijetki auti, svejedno praveći buku. Jedini zanimljiv prizor bilo je dvoje staraca koji su se držali za ruke i nešto pričali smijući se. Vidio je da su ga vidjeli i da su ga vidjeli kako ih gleda jer su se opet nešto smijali. Nije uspio uhvatiti što pričaju. Vjerojatno im je bilo smiješno to zurenje u njih kao neobičan prizor. Kao da ljubav umire s mladošću pa su zaljubljeni starci nešto pred čime treba razrogačiti oči.
Milutin je već četvrto jutro pravio maketu broda. Nije se zapravo jako zanimao za modelarstvo, ali jedan njegov unuk je pa je nakanio uvježbati se u tomu da mu može pomagati i učiti ga. Sad je trebalo polijepiti nekakve komadiće i to je išlo sporo. Namaži obje plohe, ostavi nekoliko minuta pa onda čvrsto pritisni na nekoliko minuta da se dobro primi. I tako unedogled jer je bilo dosta dijelova. Dok je tako stiskao nekakve dvije daščice, Wilhelmina je uzela ljepilo i pitala ga koliko je to jako.
- Moglo bi i tebe držati na stropu ako te zalijepim, i to samo za cipele. Tako su barem reklamirali.
- Što ako mi se iscijedi po ruci pa nešto primim?
- Gdje? Daj da vidim. Mislim da se ne može samo tako maknuti.
- Baš tu gdje si me primio.
- Pokušat ću povući.
- Boli me, stani.
- Što ćemo?
- Otkud da ja znam. Da pričekamo da popusti?
- Mogu proći tjedni. Bolje da odemo do ambulante.
- Ajmo onda napraviti malo veći krug.
- Zašto?
- Pa kad smo se zadnji put držali za ruke dok smo šetali?
Post je objavljen 11.07.2013. u 09:15 sati.