| < | kolovoz, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Istina - cjelovitost postojanja
- 15:56 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
Kao neki odbljesak još se piitanje javlja. Pitanje, koje kao iscjeđeni oblak, postaje sadržina nekih novih oblika. Pitanje je kao neki putokaz, kao vodilja putem kojim sam išao. 'Što je sve ovo?' A pitanje to, po pojavi svojoj, u svijesti mojoj, rasprši se potom u nebrojeno novih pitanja. I tako, kao u čudu, gledam, tražim. Kao da nastojim vidjeti nevidljivo; kao da nastojim ono što ne mogu. A pitanje tako zorno ukazuje na puteve kojima može se poći. Mogao bi, a i mogao sam, jednostavno zanemariti pitanja i prepustiti se rijeci života. Dozvoliti da sve krene kuda mora, kuda je sve ovo dato ići. Već zarana uvidjeh kako sve nekako razloge ima. I ne krenuh putem slasti i užitaka. Meni oni nisu mogli biti na način opuštanja. Ne, jer pitanje vodilja bilo mi je put, sa svim svojim pitanjima što ga slijede. I nije mi to teret bio. Išao sam putem tim radujući se svakom novom viđenju, svakoj novoj spoznaji. A bilo je i promjena u kojima sam vidio da sam viđao tek dijelom, necjelovito. Čak vidjeh sa vremenom, da stalno bi tako uviđao. I to viđenje kao da je imalo moguć zaključak, da sve je ovo pogrešno. No, znadoh, da sva ta mišljenja bijahu tek dio. Pa što i ovo da nije takovo. Upravo takav pristup donio mi viđenje da konačnog viđenja nema i da stalna je samo promjena. Stalna za života. Znam, znam, pa i to isto tako… :))) I kao da me svi ti krugovi dovedoše na početnu točku. I je i nije. Svi ti krugovi postojali su u meni i sastavni su dijelovi moga života. Misao me vodila i mijenjala me, a time i nove misli stvarala. Vidjeh cjelovitost postojanja i vidjeh da i to misao jest, a ona tek dio jest. Pa, što onda cjelovitost je. Ja sam upravo ono što još nedostaje do cjelovitosti. Da, u svijesti svojoj, dok se tako ne odredim. I dok jesam dio cjeline, sav ostali dio svijeta jest bez mene. Ona nije cjelovita. I sve dok mislim o sebi kao nekome koji je samo po svojoj volji, izdvajam se iz cjeline. No, to nije moguće, jer i takav jesam njome. To ukazuje da takova misao ima grešku i odstupa od istine. Prirodno postoji nastojanje izravnanja i tako dovođenja odstupanja pod cjelovitost. Taj proces je proces života. Kao kada se tijelo magne prema naprijed i čovjek bi pao, ali tada pomakne nogu i poveća osnovu stabilnosti i premjesti je tako da je težište u njoj. Tako se hoda. No ostaje trag, a to je prijeđeni put. Tako je sa svim procesima života. Zanimljivo je kuda to pomičemo težište. Mnogi to čine željama koje se ne mogu ostvariti. Tada se nešto u čovjeku mijenja i traži se stabilnost. Tako sam i ja tražio istinu. I što sam našao? Sebe kako tražim sebe. Svijet promjeniti ne mogu, ali sebe, ono težište, mogu premještati. Mogu težiti. Nastojim biti to što jesam, a ne lutati nesvjestan vođen zamišljenim ugodama. Ako me čini svijet u kojem jesam, a koji nisam ja, svojim djelovanjem na mene, onda kao da nisam. Tada je samo proces koji proistiće iz toga djelovanja, ma što god mislio i ma kakva mi volja bila. Čak i moja volja je tada pod utjecajem svijeta. Osjećaj mene je također pod utjecajem svijeta. Ja tada ustvari ne postojim. Jesam li ili nisam? Je li svijet cjelovit ili nije? Jesam li ja kontra cijeloga svijta? Sve to vrlo je jednostavno… pojednostavljeno. Kao dvije jednadžbe, sa dvije nepoznanice, zar ne? Što onda ja mogu svijesno? Što, ako je sve uaslovljeno svijetom? E, sada je vrijeme za smireno razlučivanje. Jest osjećaj da jesam. Osjećam to. Ustvari postoji osjećaj koji me tako određuje. Već to je, izgleda dovoljno da krene niz života. Eto, došao sam do, kako meni izgleda, čistijeg viđenja. Što onda takav mogu? Što, kada kao da ništa ne mogu? Tamo negdje drugdje u svijetu, kojega stvarno ni vidjeti ne mogu, je razlog postojanja osjeta toga. Pa kako da onda budem ja ja. Određen sam nekako odnosom prema svijetu. Pa, da se oglasim svijetu; svijetu cjelovitom. Kako? Ako se oglasim, tek djelovima koje vidim, biti će to i dalje procesi u krugu života. Pa i oglašavanje je takovo. I opet je vrijeme za smireno i čisto poimanje. Nalazim tek molitvu kao put čišćenja, jer sve jest od onoga što nisam u svijesti i tako i svijest svoju predajem onome po kojemu jesam. Za svijest o sebi, od nje hvala, onome po kojemu jest. Sve to jest dar. I to je održavanje čistoće. Na taj način ništa moje nije, a život je slijed po cjelovitosti postojanja. To je čistoća i život radosti u kojoj je sve dar uz hvalu na postojanju. Tada se ne uzima, već proslijeđuje radost postojanja. Vidim mnoge duše koje su kao čuvari osjeta postojanja tražile put jedinstvu. Mnogi sviješću uvidješe jedinstvo postojanja kao istinu, a ono nema odnosa prema ičemu. Postoje samo putevi Njemu. Ono jest, a postojanje je proces. Put taj je put radosti ma koliko teržak bio. U relativno kratkom razdoblju koje mi je određeno procesom života, što ga duša ova nosi, vidjeh naslijeđa u nastojanju da svijetovno se uobliće putevi istini. Stvoreni su mnogi simboli i procedure koje mnogi ne razumiju, a površno im se daju. Čak se stvara strahopoštovanje kako bi se ljude držalo na prividnom putu. Mnogi su se sukobljavali u nastojanju dokazivanja ispravnosti samo njihovog viđenja puta. Prijatelji dragi, živite dar u kojem vam je dana sloboda, ali ne i vkast nad posljedicama iste. Tragovi ocrtavaju vaše živote. Preporučio bi svakome da očisti dušu od zabluda, jer tragove često nije lako razriješiti u miru i jedinstvu cjelovitosti. I kao da osjećam raširene ruke u miru uz molbu za moć prepoznavanja dobrote. Ona čisti dušu. Eto dragi moji, opet malo putovah. Znam da smo slični i kao braći i sestrama vam se obraćam u nadi nalaženja puta istine, puta dobrote. U svakoj točci svijeta postoji put istine. Ako čiste duše i otvorena srca pogledate istina je svuda oko vas. Radujte se tome … Volim vas i pozdravljam … :) |
Cvijet na ranojutarnjem suncu
- 14:16 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Rano je jutro tek izašloga sunca. Nekako je težak zrak. Još u osnovnoj školi naučio sam da biljke noču koriste kisik, a ispuštaju ugljični dioksid. Mora da su se nadihale ovu noć. Pa, bila je neka mirna i topla, a to pogoduje ustajalosti. Na taj način biljni produkt disanja ostaje bliže tlu. Nekako mi se istovremeno stvara slika cirkulacije zraka. Vjetar jest ustvari kružni tok izmjene zraka koji se vrti vertikalno. Na taj način pokupi ovaj ugljični dioksid u visine, a donese svježiji zrak, a sa njime i bolji omjer kisika u njemu. Tako je za sviježih jutara ljeti. Ovu noć vertikalnih kruženja nuije bilo. U magloviđenju svome, kao i često, zapinjem za rastinje koje strši iz usputnih dvorišta. U trenu primjetih lijepi cvijet. Periferni vid, koji mi nosi komunikaciju svijetlom sa svijetom, dao mi je kao bljesak u svijesti cvijet. Cvijet? Životom dat. Ovdje, na pomalo čudnom mjestu, jer prirodno mjesto mu je na nekoj livadi, šumarku ili nekoj drugoj slobodnijoj površini. Vjerojatno nisam jedini koji svoj put nalazi mjestom na kojem ga je njegov život stavio. Ta i mene je do ovdje doveo. Kako li je cvijetu tome? Vjerojatno ne žali ni jadikuje, a niti ne prigovara. On je cvijet koji jest ovdje prirodnom nadom dolaska pčele ili nekog drugog tko će pelud ponijeti. Cvijet jest tome, ali misao mi moja nalazi, da to nije cvijeta radi. Ne, već tako jest. Kao i često vidim milione godina kako govore kroz taj cvijet. Koliko li je cvijetova, koliko peludi, koliko oprašivanja, koliko sjemenja i nicanja biljaka u dugovječnom krugu života! Kao i što ovaj vjetar odnosi i donosi zrak i mijenja stanja i život opstoji kruženjima. Tren cvijeta u svijesti mojoj zavrtio je predodžbe u meni. Gledam bez očiju. Kao da nastojim poistovjetiti se sa viđenjem u meni. Cvijet koji misli? Vjter koji misli? Ja koji mislim? I zastade misao. Mislim li? Što... što to jest? Stremim biti istinom. Je li to samo moj strem pogledom mislima? Gubim li se na mahove u nekim procesima? Kao da postajem ono što nisam, da bi dokučio što jesam. Kao da trajno ne vjerujem i provjeravam istinu kojom sam dat. I opet nalazim kruženje kao i u svemu što vidjeti mogu na ovaj ili onaj način. Cvijet na ranojutarnjem suncu. A ja? Razmišljam i gledam sav ovaj svijet, koliko mi je dato, i znam da vas volim sve, kao i sve cvijetove, život i sav svijet ... :) |
Vu knice
- 19:33 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
I navek nastane ono kaj nastati more. Se čovek zato pita: 'A zakaj je to tak bilo?' Si mislim da tak je i to pitanje nastalo. Da ni tak bilo, se pital nebi. I tak si gledim taj događaj, kaj se menom nazivlje. Sem celi kak pitanje jedno i navek se nekaj pitam. Kaj da ne hodim z nogami, nek z pitanji napred idem. Zapraf ni neznam kam; morti i natrag. Pa nemam pojma gde je kaj i kaj znači to 'napred'. Za ono da idem dalje još bi nekak i razmel, kaj to bi bilo da više nebum tu, nek tam. A gdi je to tu i tam, pojma nemam. Zapraf se pripetilo sve to tak nekak. Je zišlo da sem to ja. Z razlogom je i zato kaj je tak moglo bit. Nemre bit ono kaj bit nemre. Zanimlivo je to meni. To znači da nemre bit kaj got; tak kak si zmislim. Kad si sve to tak v glave porihtam zgledi kaj da smisla ima nekakvoga. Neznam od kam i zakaj, al je. Ma ni videti nemrem, kaj to kaj gledim je čist nekaj drugo nek kaj vidim. Tak na primer, vite mene. Vi znate da sam to ja. Gda vas gdo pita jel ja jesam, bi rekli: 'Je on je. Znam ga.' A ja se pitam kaj vi to znate? Gdo sem i kaj sem i zakaj? Mi dojde da sem turoben, a kaj znate jesem il nesem. Ja tu vnutri, tu vu svoji kmici. Gdo me vidi? Vidite tam nekakvoga na dve noge kak hodi, ošišan na nulu, kak vu zemlu gledi. Morti si negdo i zmisli kak je taj nekak turoben, al te kmice svak vu sebe nosi. Je njegva. Črez to svojo kmico, kaj da i vašo gledim. Mi zgledi kaj da smo svi te fele. Si tak premećem vu mislih i gledim vas; tak kak videti vas morem. Jel zbilja biti more da ste i vi taki, vu kmice svoje. Vas gledim vu oči, kolko videti mogu, i tražim u vami tu kmicu. Ste i vi morti turobni? Najte prijateli i prijatelice drage. Pa niste vi sami sebe napravili. Zakaj turobni biti? Če si zgledite kak neka greška, najte. Niste sami vu te kmice, če jeste v nje. I ja sem tu. Navek. Stalno probam nekaj zapraf videti i navek vidim da to ni to i kaj da ono kaj zapraf je se ni videti nemre. Pa da bum za to turoben kaj sam taki, da videti nemrem. Morti delam na krivo al već sam razmel da biti more samo to kaj more biti, pa onda ni to ni nekaj kaj nemre biti. Je normalno da smo taki, pa makar si zgledimo kak nikakvi. Kad već tak mi nemre dojti vu misli ono kaj zapraf je, zakaj bi se nekam žuril? Kad se nemre, mi zgledi, da se ni za žuriti. Pa bu se još više tak ne moglo. Bar to kaj se videti more. Ni vu brzine. Bi prije rekel, da vredi ne delati ono kaj ni dobro i kaj nam nikak nemre ispasti to kaj hoćemo. Sem jemput čul misel kak ljudi navek delaju isto i hočeju da im bolje bu. Morti treba nekaj promeniti. Pa ni valda kmica jedino kaj se videti more. Tam nutra mislim. Morti treba pogledati malo sastrane il morti prije malo posluhnuti. Znate ono: 'Ehej ima li koga tu?' Morti bu i dalje šutel, kaj ne veruje da bi gdo zval iz te njegve kmice. A znate da se vu kmice ne vidi, pa se nemre videti ni kakva je. Morti je mala, a morti velka. Morti je sve v nje. Bi vredelo tu i tam malo svetla donesti. I tak sem se dugo pital za kmicu. Zakaj je tak i zakaj nikasj ne vidim vu nje? Kaj da ono, kaj zapraf je, zapraf ni. Si bi čovek mislil kak je to kaj gledi, to kaj je, al kak ja vidim to ni to, nek nekaj sasma drugo. Kad to vidim je već dost prešlo od onoga kaj se misli da se vidlo. Treba vremena da se zmislim kaj sem videl, a i vremena da se ono 'svetlo' od tam do mene prošeta i da se vu oči nekaj zgodi, pa da živci svoje napraviju i vu pameti da se zmislim kaj je to kaj se vidi. Bi neki rekli, da je to odmah, al debelo ni. Vidim navek kaj je bilo i to tak kak morem. Najviše toga se videti ni moći. Bar ne tak kak se gleda. I se onda pitam: 'Kaj zapraf ja vidim?' i 'Kaj zapraf sve to je?' Vite kak sam zapraf za istinu navek vu kmice. Su se oči tak črez vekove napravile. Je treba tak biti, al ne za to kaj se misli majveć. Je trebalo videti lava il tigra, da se pobegnuiti more. Je ipak vremena bilo za to i oči su dost brzo delale, a i ono kaj su vidle je čist dost bilo, da bi se ztbrisalo. Zato su i valda oči takve tu. Lava sad ni, al ja istinu tražim. Je negda mojim pređima istiona bila v lavu i tigru, a meni sada je nekaj čist drugo. Je ni moći to z taki oči viodeti. Zato sem prešel tražiti po svoji kmici, tam nutra vu svoje duibine. I kaj da velim, kaj sem do sad videl. Kak prvo da ove oči, kaj ih imam, nisu sve, da bi se videti moglo i da čak se zgodi da se z njimi krivo vidi. Kak drugo, da se more nekaj videti il razmeti il znati z drugimi načini . Tak se more opipati, našnjofati, čuti ... kak treće, da ima i toga kaj čovek nemre osetiti z svojimi osetilima. Se i sam čudim od kud mi to, al sem po kmici to razmel. Mojim pređoma to ni trebalo, pa ni ni nastalo. Mislim oči kaj istinu gledaju ... Kak četvrto mi zgledi kaj da nekaj i osetim, al ne razmem. Je tu polek, al nigdo ne mari. Su nam druge stvari bažnejše. Naprimer lova ... Kak peto, ima toga još puno .... I sad kad gledim kak sve more bit ono laj bit more, a nemre bit kaj got i kad vidim da skor niš videti nemrem zapraf, a si misliti morem svakaj, pa makar i to samo ono kaj morem, mi sve to zgledi nekak drukše nek kaj ljudi misliju. Si sedim i mislim. Midlim kak i to kaj sad mislim je to kaj morem i kaj je tak zišlo da si baš tak mislim. Gledim to i kaj da je jedino kaj sad morem i kaj da si mislim kak to mislim ja. Da tak ri biti treba. A kdo i zakaj to misli. Pa se sve tak rihtalo da tak bu. I ni to samo tak za mene, nek za sve kaj je, vu svaki točki kaj je ima. Kaj vu svake baš? Ma od kud znam? Pa sem već rekel da ne vidim. Morti je sve to samo jedno kaj ni vremena i mesta ne treba, a se tak dogaja kaj se je. Morti je to kaj da v mirnu vodu kamen hitiš, opa valovi nastaneju. Neznam, al nekak ko da bi štel znati i videti. Ne da bum neko, nek sve to ide tak pri meni. Lepi pozdrav vami prijetelji i prijateljice drage. Volim vas i znam da ste vu kmice. Vas morti ne vidim, al tu ste sigurno... kaj ne ... :) |