Rano je jutro tek izašloga sunca. Nekako je težak zrak. Još u osnovnoj školi naučio sam da biljke noču koriste kisik, a ispuštaju ugljični dioksid. Mora da su se nadihale ovu noć. Pa, bila je neka mirna i topla, a to pogoduje ustajalosti. Na taj način biljni produkt disanja ostaje bliže tlu.
Nekako mi se istovremeno stvara slika cirkulacije zraka. Vjetar jest ustvari kružni tok izmjene zraka koji se vrti vertikalno. Na taj način pokupi ovaj ugljični dioksid u visine, a donese svježiji zrak, a sa njime i bolji omjer kisika u njemu. Tako je za sviježih jutara ljeti. Ovu noć vertikalnih kruženja nuije bilo.
U magloviđenju svome, kao i često, zapinjem za rastinje koje strši iz usputnih dvorišta. U trenu primjetih lijepi cvijet. Periferni vid, koji mi nosi komunikaciju svijetlom sa svijetom, dao mi je kao bljesak u svijesti cvijet.
Cvijet? Životom dat. Ovdje, na pomalo čudnom mjestu, jer prirodno mjesto mu je na nekoj livadi, šumarku ili nekoj drugoj slobodnijoj površini. Vjerojatno nisam jedini koji svoj put nalazi mjestom na kojem ga je njegov život stavio. Ta i mene je do ovdje doveo.
Kako li je cvijetu tome? Vjerojatno ne žali ni jadikuje, a niti ne prigovara. On je cvijet koji jest ovdje prirodnom nadom dolaska pčele ili nekog drugog tko će pelud ponijeti. Cvijet jest tome, ali misao mi moja nalazi, da to nije cvijeta radi. Ne, već tako jest. Kao i često vidim milione godina kako govore kroz taj cvijet. Koliko li je cvijetova, koliko peludi, koliko oprašivanja, koliko sjemenja i nicanja biljaka u dugovječnom krugu života! Kao i što ovaj vjetar odnosi i donosi zrak i mijenja stanja i život opstoji kruženjima.
Tren cvijeta u svijesti mojoj zavrtio je predodžbe u meni. Gledam bez očiju. Kao da nastojim poistovjetiti se sa viđenjem u meni. Cvijet koji misli? Vjter koji misli? Ja koji mislim? I zastade misao. Mislim li? Što... što to jest?
Stremim biti istinom. Je li to samo moj strem pogledom mislima? Gubim li se na mahove u nekim procesima? Kao da postajem ono što nisam, da bi dokučio što jesam. Kao da trajno ne vjerujem i provjeravam istinu kojom sam dat. I opet nalazim kruženje kao i u svemu što vidjeti mogu na ovaj ili onaj način.
Cvijet na ranojutarnjem suncu.
A ja? Razmišljam i gledam sav ovaj svijet, koliko mi je dato, i znam da vas volim sve, kao i sve cvijetove, život i sav svijet ... :)
Post je objavljen 19.08.2009. u 14:16 sati.