| < | lipanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Šetnja sjećanjima
- 23:05 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Bijeli bolnički hodnici. Sve odiše nekim mislima uz povremene prolaze zamišljenih prolaznika. Njeno stanje se normaliziralo, mada se čekaju još neki nalazi. Krvna slika još nije dobra, ali malo jest bolja. Kao da se neko čudo poigrava s onim procesima koji život znače. A čovjek, što je on u toj igri? Sve nekako kreće od sitnih nevidljih dijelića u kojima kreću procesi. Često se cijela slika poistovjeti sa uvjetima, da baš tako krene i da sve se mijenja. Svi počeci su čovjeku nevidljivi u onom vremenu i obliku kada se ih dokućiti ne može. Hodam hodnikom i nekako stvaram sliku procesa nebrojenih što život znače. Prostruji mi sviješću podsjet da je i bratića mi žena ovdje, ali neznam gdje, na kojem odjelu. Ah, da, mobitel. Koliko puta zaboravim da i to sredstvo komuniciranja imam uz sebe. Nazivam bratića i on mi opisuje gdje je mogu naći. Moli me da ne pričam sa njom o bolesti. Već nekoliko godina se bore, ali neki pricesi imaju žilavu strukturu opstanka. Često sam se pitao: 'Što to vodi bolesna stanja i sve one žive mikroorganizme, da uđu u razvoje koji će na kraju i njih uništiti? Što je to u vremenskom premostu toliko jako, da gazi i sve ono čime se ostvaruje sav ovaj život? Što li život uopće je?' Bore se njih dvoje s njenom bolešću. Odrade etape i bude izboljšanja, ali nikako da se ukloni ono sjeme procesa što gazi. Svaki slijedeći nalet bolesti je sve jači i brži. Gdje je ta kvaka? Čovjek kao da se nada van tih sustava uništenja, kao da će čudo neko promjeniti stanje. Kako uči u te sitne milijarde procesa što čovjeka čine? Gledam sav ovaj svijet kako se kreče putem nevidljivim. Gledam odraz puta tog u čovjeku. Isti je to svijet, al kao da gledanje je drugačije. Vidim kako u svijetu, u kojem jesmo kao ljudi, bića sva i sve što jest, nekim nevidljivim čuvstvom nošeni jesmo. Osjetim to kao neko čudno stanje u kojem svojim mislima i odnosom spram toga stvaram stanje svoje u cjelini toj. Često neki nevidljivi vanmaterijalni poticaj mijenja cijelu sliku. Sliku, ali njome se potom polako mijenjaju i uvjeti za procese u čovjeku. Izgleda kao da slijedimo slike koje priznajemo kao stvarnost. Vjerujemo da je tako i cijelo naše jedinstvo ravna se po tome. I energija života polako mijenja smijerove promjenom slike te. Sve je to u nekoj povratnoj sprezi. Osjetim moć nevidljivu, osjetim radost neku… ovdje u hodnicima bijelim, hodnicima zamišljenih ljudi. Kako da prenesem stanje to i da počrenem nade i vjere u život. Našao sam šogoricu i nakon kraćeg zadržavanja rekao: 'Ima još ljepote i dobrih stvari u životu.' Odlazim do bratića doma. Pozvao me na ručak. Podosta dugo nisam bio u tom dijelu grada, a ako bi i navratio, bilo bi to u prolazu. Tu sam odrastao i ja i on. Sada to više nije ono. Nema više niti jedne kuće iz onih vremena. Sada su ovdje velike zgrade i sve je nekako drugačije. Izlazim na balkon trećega kata njegove zgrade. Vidim dosta grubo i kao u magli. Velike zgrdae, pa drveće, puteljak. 'Jel ovo drveće pored onoga puta što je tu bio, a iza tamo su bile one velike jame za vapno još u vrijeme kada su se gradile naše zgrade?', pitam ga. Ni tih zgrada više nema, jer su i one bile ostarile i nestale iz vremena. 'Da to je to.', odgovara mi on. U meni se javljaju slike djetinjstva. Vidim vrtove, male kučice. Vidim i nas klince kako tu negdje, gdje su sve ove nove stvari, igramo nogomet. Sjećam se prijatelja davnih. Gdje li je sada sve to? I opet idem mislima u neki nepostojeći prostor tragova. Kao da sam se vratio u djetinjstvo. Pojeli smo nešto. On mora izvesti psa u šetnju, a ja ću put Gorice kući. Otpratiti će me dio puta do tranvaja, a usput ćemo se zajedno prisjetiti onih davnih dana. 'Ovdje je bio potok, a sada je pod zemljom u kanalu', kaže on, a ja se sjetih kako smo se kupali u njemu. Gradili smo bazene zaustavljajući vodu pažotima. To su busenovi trave sa korjenjem što drži podosta zemlje. Bile su to prilično čvrste brane, pojačane sa ponešto većeg kamenja i cigli. Lijepi su to bazeni za nas klinčadiju bili. Sada niti traga tome, a i sjećanja pomalo nestaju. Sjetio sam se Dugoga i kako je stavio ciglu na prugu, pa je lokomotiva manevarka na sporednom kolosjeku ausglajzala. Velika je frka nastala, a Dugi se ipak nekako izvukao. Lokomtivu su željezničari nekako vratili u tračnice. Sjetio sam se vrtova na kojima smo, u dane kada smo se kupali na potoku, ubirali paradajze, krastavce, mrkvu, korabice i sve to tako jeli. Kolko sam mrkvi gulio zubima pljuckajući zemlju. I ništa mi nije bilo od bolesti. Koliko sam se vode, zagrcnuvši se, napio, a nije bila neka posebno čista. U gornjem toku je svakakovog smeća bilo bacano u potok. Jednom mi se hrpa žabokrečine uplela u usta i napljuvao sam se. Bljak. Sjetili smo se Marijana i htjedosno ga naći kod kuće. Njegov dio još nije rušen. Kuća nekako pusta i obraštena. Neka nepoznata prezimena su na vratima. Njemu ni traga. Pitamo se je li živ. Prolazimo podruljem gdje je bila privatna gradnje. Ovdje kao da se nsatjeću bogatstvom i ljepotom kuća. Gledam i sjetim se kako smo svi nekada na točkice čekali u redovima da stigne kruh. Ovu pto sada grade možda nisu. Mnogi su od nekuda stigli sa podebelim novčanicima i pokupovali staro i da sve to urede i izgrade po svome. Stižemo do okretišta tramvaja. Njih dvojica dvojica se vraćaju kući. Psu je već ovog bezveznog hodanja dosta. Sjedam u prazan tramvaj pun sjećanja. Još pogledom iz tramvaja u vožnji pratim put kojim sam se svaku večer kao mladić vraćao u kasne sate iz šah-kluba. Polako zatvaram za sada knjigu sjećanja i pitam se: 'Kuda odletje svo to vrijeme?' Znade li to netko od vas dragi prijatelji? Np, svejedno, jer ipak je meni važno da vas sve volim i pozdravljam ovakove kakovi ste sada ovdje … :) |
Kvaliteta života
- 20:20 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Već odavna skoro stalno mi je u svijesti da je sve ovo završna slika mojih procesa, procesa u meni. Sve svijesno je konačno dijelo moje misli. Pojačalo je takovo moje viđenje i moje novije stanje. Vid mi je vrlo oslabio. Kao da su mi uskraćene neke uobičajene informacije, koje sam ranije čak površno smatrao stanjem, a ne tek dijelom stvarnosti osnovom koje mi je poticana misao o svijetu. Sada zornije vidim da je to uvijek i bio tek dio, na koji sam dograđivao svoju misao, da bi konačno mislio kako je ono tamo nešto stvarno, pa čak da je i tako kako sam mislio. Ustvari je to bila tek moja misao potaknuta nečim, što je po njoj mebi određivalo stvari. Svijetlost je to bila, amožda i još ponešto, čega ni svijestan nisam bio. Mislim da je vrijedno što nikada nisam zaključivao kako je nešto baš nešto, već uvijek znao da je to tek moja slika stvarnosti. Vratio sam se sa međunarodnog go-turnira u Zelenkovcu u Bosni. Igrali smo u šumi Zelenkovca u živopisnom Unsko-Sanskom kantonu. Moji kolege, igrači goa, znaju moj problem sa vidom. Mnogi su, moga uzrasta, već napustili igranje, a pogotovo zahtijevnija turnirska nadmetanja. Dolaze mladi, puni volje i energije. Već dobar niz godina sam najstariji natjecatelj na turnirima. Nisam više one snage kao ranije. Omaknu se češće pogreške. No, to me ne obeshrabruje. Nije ugodno izgubiti partiju, a cijelo vrijeme njenoga trajanja nastojati pobijediti. Pobjeda, što je to? Puno sam i često o tome razmišljao. Misao me vodi cilju. Radim ono što umijem, pa čak i istražujem tijekom partija. Znanje ima svoje domete, ali živ čovjek stalno stvara. Tako je i u partiji. Go je igra vrlo jednostavnih pravila, ali vrlo zahtijevna i složena u igranju. Tijekom partije, a pogotovo kada je protivnik ozbiljan i jak, treba imati pravilan pristup, a taj vodi put dobra rezultata. Netko mora izgubiti partiju, jer neriješen ishod nije moguć. Odigrao sam puno ozbiljnih turnirskih partija do sada. Bilo je raznih pobjeda, a i poraza. Pratio sam put mojih misli igrajući misaonu igru go. Pratio sam ono nešto u sebi gdje kao da su skretnice u pravi i krivi smjer. Tražio sam značenja oblika u igri. Razmišljao o porazima, a o pobjedama manje, jer one su tek zadovoljština. Poraz je taj koji čovjeka vodi, koji mu kazuje i govori o njegovim pogreškama. Da bi se taj odnos postavio unutar sebe, često treba raditi na sebi. Najveći broj početnika u ovoj igri odustaje, jer nisu kadri nositi se sa porazima. Odbacuju ono što im može pokazati tko su i kolike su im trenutne mogućnosti. Te spoznaje su osnova za izboljšanje. Postoji izreka da je GO igra koja mijenja čovjeka. Mnoge igre mijenjaju čovjeka, ali ova zbog izobilja elemenata zaslužuje posebno mjesto. Drevna je to igra; igra koja daruje upornima mudrost. Oni shvate da je poraz ustvari pobjeda. Naravno, nije poraz kada se namjerno gubi. Bilo je poraza nakon kojih sam zadovoljno napuštao partiju. Jest da je bilo sjete zbog gubitka partije, ali je bilo ono nešto gdje se osjetila ljepota misli i njena bezgraničnost. I tako se trudim što više, kako bi protivnika povukao u ona duboka nadigravanja mogućnostima unutar pravila igre. Obojica tada tražimo puteve, kao da tražimo jedan drugoga u nekom izmišljenom svijetu; svijetu misli. A zar nije tako i u cijelom životu? Da, ali neki se samo prepuste toku i većina udaraca su im bolni, jer ih ni ne razumiju. Igrajući go, sve više sam se ponašao viđenjem odnosa koji čine život. Često sam vidio unaprijed negativan ishod, pa nisam ni kretao u neke procese u koje bi većina ušla. Nastojao sam gledati široko i sadržajno. Mnogi su mi govorili da sam čudan. Valjda zato što me nisu razumijeli. Takv pristup igri i pobjedama i porazima vodi me putem kontinuiteta igranja. I sada u godinama slijedim način života koji sam razvijao cijeli dosadašnji život. Godine nose svoje. Uslijed djelovanja dijabetesa oslabio mi je vid. Mada je šečer pod nadzorom, šteta je ipak nanesena i postoje prilični problemi vida. Kako jedno oko vidi samo 'maglu', a drugo izmaglicu, nestao je dubinski vid, ne prepoznajem ljude, ne vidim automobile na cesti, tj. čas ih vidim, a čas ne. Posebno zanimljivo mi je igranje goa sa takovim vidom. U partijama je puno kamenčića crne i bijele boje. Nikada ih sve ne vidim, ali ih prosijavanjem pogledom mogu prikupiti u mislima. Čak što više glavnina partije je u mislima, a bila je i ranije. Sada jače osjećam načine kreiranja u igri i moram biti koncentriran. Pamtim i uočavam na nivou razumijevanja pozicije. To je ispravan pristup i u osoba sa dobrim vidom, a sada tako moram, ako želim održavati takav pristup životu. Nije to samo radi pristupa, već sam njime vidio i razumio mnogo stvari u životu, a i njime gradio vrijednosti života. Tako sada veći dio partije svijesno držim 'u glavi' i predstavljena je mogućnostima i kombinacijama. Tako ne pamtim položaj kamenčića kao kamenčića, nego njihov značaj. Pogled je to na stvarnost, koji je osnova kreacije. Tako vrijedi gledati na skoro sve u životu i to je nekako, kako mi izgleda, viši stupanj kvalitete življenja. I što da onda kažem? Zar da kažem da mi je gubitak kvalitete vida donio svijesno neku novu kvalitetu? Bilo je toga i ranije, ali sada je to potreba. Ta promjena otvara mi viđenje postojanja mnogih, meni još neotkrivenih, mogućnosti. Postao sam slobodniji u duhovnom pristupu. Sve više sam aktivan u onom dijelu kojim se predstavljaju mogućnosti. Kao da se sve više krećem vremenom. 'Mladene, pa ti vidiš dobro. Muljaš nas.' Prijatelji dragi, vidim što ranije nisam vidio, a bilo je tu. Možete li vi to? Pokušajte. I tako sam u živopisnoj šumici mnoge iznenadio. Pobjedio sam sve protivnike. Bio sam u svijetu misli, često kao van vremena i prošetao područjima mogućnosti koje su mniogima ostale tek kao moja misao, mada je nisu ni vidjeli ni znali. A potočić je i dalje žuborio kao neka pozadina zbivanja uz cvrkut ptica i povremeni šum lišća. Sve to se stapalo u cjelovitost života, a u meni neka radost, osmjeh i molitva svemu što i mene ćini. Molitva je to dobroti koja vodi život sviju. Neka radost nalazi puteve, a najveća je u svijesti o istini kojom svi postojimo, mada su putevi različiti. Želim i svima vama radost i sreću uz srdačan pozdrav … :) |
Život kao igra
- 17:19 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
U građi svijeta sve je tako čvrsto i određeno; takvo! Čvrstina je ta, i određenost, temelj svijeta, ali i njegova datost. I kada tako zborim, potaknut viđenjem, što misli ga stvoriše, ko crvić neki kljuca sumnja. Htijela bi pozornost na sebe mi skrenuti. Kao da i ona u svijeta ovoga jest. Kao da o meni ovisi, da li ću joj dati ili ne svijeta postojanje. Kao da ja odlučujem. Tako to izgleda, a sumnja bi meni porušiti svijetonazor moj htijela i pokazati kako je ona jača i od svijeta. Ne dam li joj kao da odlučujem i kao da svijet nije čvrst, kako vidjeh i kao da ja mijenjati ga mogu. Sumnja ili ne, pitanje je sada... I kao što često viđenjem se određujem u svijetu svome, vidjeti htijedoh što ustvari to jest. Zar samo tako da sumnja prevlada u svijetu mome? Zar da me 'odlukom mojom' potkupi, da postanem ono što u stvari nisam, kako bi ja centar bio u svijetu svome. I sve to samo zato da sumnju poslušam. Naučio me život ponešto. Naućio me da gledam smisao i tražim ono što stvarno jest, a ne da slijepo slijedim one mehanizme u sebi, po kojima mnogi tek sebe dokazuju umišljajući izmišljenost svoju prividom stvarnosti u gledanju svome. Znam da sam zvijerka što mislima šara, za što imam dara, i da bi rado otišao i tamo gdje sve je samo igra privida. Pa, dobro sumnjo, mogu se i poigrati sa tobom, ali znaj da znam i da to činim samo da prođe to stanje tebe i privida tvoga. Znam da voda koja dolazi i proći treba. Znam da sve moći nastaju i nestaju. Prošaram tako mislima i vidjeh kako misao već spremno se stvara o uvjerenju, da bez sumnje svaka bi nevjera biti vjerom mogla. E, misli moje, zar i vi u isti rog svirku svirate? Vidim ja vas. Htijele bi da vas smatram samim sobom. Za igru još bi i prošlo. Da, ali znam da je sve to igra vaša. A ja? Što je samnom? Jesam li ja što u tome? Ja koji rekoh da dozvolim; kao da odlućujem. Tko to ja? E. misli moje, da vas vidim sada. Htijele ste igru. Pustio sam, a i same ste stvarale uvjerenje takovo moje. Niste me valjda potkupiti i igru voditi htijele? Pa koja bi to igra bila, da samo vi odlučujete o pravilima i pitanjima? Sada malo ja! Da, da, ja, onaj o kojem vas i pitam tko sam. I tako, kao u igri, zaigran mislima svojim, gledam svijet. Kao dječak što u kutu sobe, pune ozbiljnih ljudu, premeće igračke sdvoje i traži smisao postojanja. Od kuda kockice ove i kamo s njima? Što je to? Da li će kockice tražiti mjesto svoje, ili ja, dječak u igri, ili ima nešto što smetnuo sam iz vidokruga svoga? E, sumnjo, gdje si? Jel realno sve ovo? U životu čest si mi savjetodavac bila. Kao da ni ti više sigurna nisi ulu samo uvrijeđeno šutiš? Čudno, a rekoh na početku o viđenju i čvrstini svijeta i određenosti njegovoj. Zar si sumnjo i ti neodređenošću određena; kao i vjera nevjerom? Stanimo malo gospodo; misli, sumnje, vjere. Možda bi i mogli pustiti da bude što bude. Ustvari, tako će i biti, pustili ili ne pustili mi to? Da, tako će i biti, samo što smo mi mislili da bi moglo i drugačije ... :))))) No, dobro. Malo smo se poigrali. Ima nešto lijepo u tome. To je naše zajedništvo. Sumnjo, ti ne možeš bez misli i bez mene. Da, ti, 'moja' sumnjo! Ni ti misao moja! Vjero, ti u prikrajku se nadaš možda ishodu drugačijem. Ti kao kazuješ po istini što jest. Kao da može i bez sumnji i misli. Vjero moja, ta kakav bi to život tako bio? A što bi ti onda bila? Mogao bi vjerovati u Istinu, što ne! Mogao bi sav svoj život posvetiti tome. Tebe sumnjo otjeram. Tebi misao ne dopustim da bauljaš i igraš se glupostima. Zar da mi vas dvije uništite vjeru. E, neće moći! Kao, odlučio ja. I tada mi svijetlo neko osvijetli kutak onoga dječaka, što sam se igra u kutu tome. Dječaka, što svi ga zanemariše. Koliko je stvaran u igri svojoj! Istina je, dječak se igra! E, vjero, umalo te nevjerom zamjenih, ta istna jest... dječak se igra!!! Svijete moj određeni i čvrsti, ne mogu ja vladati Tobom. Ti si mi darovao sve moći moje. Ti si mi darovao i zablude, da po njima spoznam put života. Čak ih sam ni stvarao nisam. Mogao bi misliti da se nisam dovoljno trudio. Svašta bi misliti mogao, a ustvari, mislim upravo to što mislim i to je istina moja. Da, i sada ponovo mi ono svijetlo ukazuje Tebe Istino. Tko sam i što mogu? I sve mudrosti tek dijelić su, a takove bez cjeline, postojati ne mogu. Po Istini tako jesam poput svemira, ali to misao nije. Ni riječ, da iskaže doseg tome. Vidiš li? U trenu van vremena bespočetnog i nekrajnog ičega itko sam među inima takovima; osjet srcem i dušom. Sažimam ono ništa, da budem sve to što jesam. I prolazi kroz mene svo vrijeme svemira, kao što ovdje i sada jesam. Mladene, to si ti u igri svijeta živoga. Dar njegov kao što jest i misao tvoja, sumnje tvoje i vjera tvoja. Prijatelji moji dragi, eto opet malo igre mislima. Kao da sam očistio sebe pogledom u stvarnost sebe. I kao da vidim kako kroz mene sav svijet ptolazi kada zatvorenih očiju zorno vidim ono što tijelom prolazi. Vidim na onaj neki način, po kojem istina jest. I sve kao da dolazi i prolazi. Ništa ne zaustavljam. Pa da i zaustavim, promjenio bih sebe time. Bi li mogao. Istinski tko sam, ne bi. Tek prolaznost i privid to bi bio. Ta, zar sve je to privid? E, sumnjo ti bi još igre. Pa, baš ako želiš, ali pričekaj, da post završim. Dragi moji, sve vas puno volim. Vi ste isti svijet po kojem i ja postojim. Svi mi zajedno smo istina i ja vas volim. Da bilo tko od vas nedostaje ni mene bilo ne bi, jer to je taj svijet .... :) |