| < | lipanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Šetnja sjećanjima
- 23:05 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Bijeli bolnički hodnici. Sve odiše nekim mislima uz povremene prolaze zamišljenih prolaznika. Njeno stanje se normaliziralo, mada se čekaju još neki nalazi. Krvna slika još nije dobra, ali malo jest bolja. Kao da se neko čudo poigrava s onim procesima koji život znače. A čovjek, što je on u toj igri? Sve nekako kreće od sitnih nevidljih dijelića u kojima kreću procesi. Često se cijela slika poistovjeti sa uvjetima, da baš tako krene i da sve se mijenja. Svi počeci su čovjeku nevidljivi u onom vremenu i obliku kada se ih dokućiti ne može. Hodam hodnikom i nekako stvaram sliku procesa nebrojenih što život znače. Prostruji mi sviješću podsjet da je i bratića mi žena ovdje, ali neznam gdje, na kojem odjelu. Ah, da, mobitel. Koliko puta zaboravim da i to sredstvo komuniciranja imam uz sebe. Nazivam bratića i on mi opisuje gdje je mogu naći. Moli me da ne pričam sa njom o bolesti. Već nekoliko godina se bore, ali neki pricesi imaju žilavu strukturu opstanka. Često sam se pitao: 'Što to vodi bolesna stanja i sve one žive mikroorganizme, da uđu u razvoje koji će na kraju i njih uništiti? Što je to u vremenskom premostu toliko jako, da gazi i sve ono čime se ostvaruje sav ovaj život? Što li život uopće je?' Bore se njih dvoje s njenom bolešću. Odrade etape i bude izboljšanja, ali nikako da se ukloni ono sjeme procesa što gazi. Svaki slijedeći nalet bolesti je sve jači i brži. Gdje je ta kvaka? Čovjek kao da se nada van tih sustava uništenja, kao da će čudo neko promjeniti stanje. Kako uči u te sitne milijarde procesa što čovjeka čine? Gledam sav ovaj svijet kako se kreče putem nevidljivim. Gledam odraz puta tog u čovjeku. Isti je to svijet, al kao da gledanje je drugačije. Vidim kako u svijetu, u kojem jesmo kao ljudi, bića sva i sve što jest, nekim nevidljivim čuvstvom nošeni jesmo. Osjetim to kao neko čudno stanje u kojem svojim mislima i odnosom spram toga stvaram stanje svoje u cjelini toj. Često neki nevidljivi vanmaterijalni poticaj mijenja cijelu sliku. Sliku, ali njome se potom polako mijenjaju i uvjeti za procese u čovjeku. Izgleda kao da slijedimo slike koje priznajemo kao stvarnost. Vjerujemo da je tako i cijelo naše jedinstvo ravna se po tome. I energija života polako mijenja smijerove promjenom slike te. Sve je to u nekoj povratnoj sprezi. Osjetim moć nevidljivu, osjetim radost neku… ovdje u hodnicima bijelim, hodnicima zamišljenih ljudi. Kako da prenesem stanje to i da počrenem nade i vjere u život. Našao sam šogoricu i nakon kraćeg zadržavanja rekao: 'Ima još ljepote i dobrih stvari u životu.' Odlazim do bratića doma. Pozvao me na ručak. Podosta dugo nisam bio u tom dijelu grada, a ako bi i navratio, bilo bi to u prolazu. Tu sam odrastao i ja i on. Sada to više nije ono. Nema više niti jedne kuće iz onih vremena. Sada su ovdje velike zgrade i sve je nekako drugačije. Izlazim na balkon trećega kata njegove zgrade. Vidim dosta grubo i kao u magli. Velike zgrdae, pa drveće, puteljak. 'Jel ovo drveće pored onoga puta što je tu bio, a iza tamo su bile one velike jame za vapno još u vrijeme kada su se gradile naše zgrade?', pitam ga. Ni tih zgrada više nema, jer su i one bile ostarile i nestale iz vremena. 'Da to je to.', odgovara mi on. U meni se javljaju slike djetinjstva. Vidim vrtove, male kučice. Vidim i nas klince kako tu negdje, gdje su sve ove nove stvari, igramo nogomet. Sjećam se prijatelja davnih. Gdje li je sada sve to? I opet idem mislima u neki nepostojeći prostor tragova. Kao da sam se vratio u djetinjstvo. Pojeli smo nešto. On mora izvesti psa u šetnju, a ja ću put Gorice kući. Otpratiti će me dio puta do tranvaja, a usput ćemo se zajedno prisjetiti onih davnih dana. 'Ovdje je bio potok, a sada je pod zemljom u kanalu', kaže on, a ja se sjetih kako smo se kupali u njemu. Gradili smo bazene zaustavljajući vodu pažotima. To su busenovi trave sa korjenjem što drži podosta zemlje. Bile su to prilično čvrste brane, pojačane sa ponešto većeg kamenja i cigli. Lijepi su to bazeni za nas klinčadiju bili. Sada niti traga tome, a i sjećanja pomalo nestaju. Sjetio sam se Dugoga i kako je stavio ciglu na prugu, pa je lokomotiva manevarka na sporednom kolosjeku ausglajzala. Velika je frka nastala, a Dugi se ipak nekako izvukao. Lokomtivu su željezničari nekako vratili u tračnice. Sjetio sam se vrtova na kojima smo, u dane kada smo se kupali na potoku, ubirali paradajze, krastavce, mrkvu, korabice i sve to tako jeli. Kolko sam mrkvi gulio zubima pljuckajući zemlju. I ništa mi nije bilo od bolesti. Koliko sam se vode, zagrcnuvši se, napio, a nije bila neka posebno čista. U gornjem toku je svakakovog smeća bilo bacano u potok. Jednom mi se hrpa žabokrečine uplela u usta i napljuvao sam se. Bljak. Sjetili smo se Marijana i htjedosno ga naći kod kuće. Njegov dio još nije rušen. Kuća nekako pusta i obraštena. Neka nepoznata prezimena su na vratima. Njemu ni traga. Pitamo se je li živ. Prolazimo podruljem gdje je bila privatna gradnje. Ovdje kao da se nsatjeću bogatstvom i ljepotom kuća. Gledam i sjetim se kako smo svi nekada na točkice čekali u redovima da stigne kruh. Ovu pto sada grade možda nisu. Mnogi su od nekuda stigli sa podebelim novčanicima i pokupovali staro i da sve to urede i izgrade po svome. Stižemo do okretišta tramvaja. Njih dvojica dvojica se vraćaju kući. Psu je već ovog bezveznog hodanja dosta. Sjedam u prazan tramvaj pun sjećanja. Još pogledom iz tramvaja u vožnji pratim put kojim sam se svaku večer kao mladić vraćao u kasne sate iz šah-kluba. Polako zatvaram za sada knjigu sjećanja i pitam se: 'Kuda odletje svo to vrijeme?' Znade li to netko od vas dragi prijatelji? Np, svejedno, jer ipak je meni važno da vas sve volim i pozdravljam ovakove kakovi ste sada ovdje … :) |