U građi svijeta sve je tako čvrsto i određeno; takvo! Čvrstina je ta, i određenost, temelj svijeta, ali i njegova datost.
I kada tako zborim, potaknut viđenjem, što misli ga stvoriše, ko crvić neki kljuca sumnja. Htijela bi pozornost na sebe mi skrenuti. Kao da i ona u svijeta ovoga jest. Kao da o meni ovisi, da li ću joj dati ili ne svijeta postojanje. Kao da ja odlučujem. Tako to izgleda, a sumnja bi meni porušiti svijetonazor moj htijela i pokazati kako je ona jača i od svijeta.
Ne dam li joj kao da odlučujem i kao da svijet nije čvrst, kako vidjeh i kao da ja mijenjati ga mogu. Sumnja ili ne, pitanje je sada...
I kao što često viđenjem se određujem u svijetu svome, vidjeti htijedoh što ustvari to jest. Zar samo tako da sumnja prevlada u svijetu mome? Zar da me 'odlukom mojom' potkupi, da postanem ono što u stvari nisam, kako bi ja centar bio u svijetu svome. I sve to samo zato da sumnju poslušam.
Naučio me život ponešto. Naućio me da gledam smisao i tražim ono što stvarno jest, a ne da slijepo slijedim one mehanizme u sebi, po kojima mnogi tek sebe dokazuju umišljajući izmišljenost svoju prividom stvarnosti u gledanju svome. Znam da sam zvijerka što mislima šara, za što imam dara, i da bi rado otišao i tamo gdje sve je samo igra privida. Pa, dobro sumnjo, mogu se i poigrati sa tobom, ali znaj da znam i da to činim samo da prođe to stanje tebe i privida tvoga. Znam da voda koja dolazi i proći treba. Znam da sve moći nastaju i nestaju.
Prošaram tako mislima i vidjeh kako misao već spremno se stvara o uvjerenju, da bez sumnje svaka bi nevjera biti vjerom mogla.
E, misli moje, zar i vi u isti rog svirku svirate? Vidim ja vas. Htijele bi da vas smatram samim sobom. Za igru još bi i prošlo. Da, ali znam da je sve to igra vaša. A ja? Što je samnom? Jesam li ja što u tome? Ja koji rekoh da dozvolim; kao da odlućujem. Tko to ja?
E. misli moje, da vas vidim sada. Htijele ste igru. Pustio sam, a i same ste stvarale uvjerenje takovo moje. Niste me valjda potkupiti i igru voditi htijele? Pa koja bi to igra bila, da samo vi odlučujete o pravilima i pitanjima? Sada malo ja! Da, da, ja, onaj o kojem vas i pitam tko sam.
I tako, kao u igri, zaigran mislima svojim, gledam svijet. Kao dječak što u kutu sobe, pune ozbiljnih ljudu, premeće igračke sdvoje i traži smisao postojanja. Od kuda kockice ove i kamo s njima? Što je to? Da li će kockice tražiti mjesto svoje, ili ja, dječak u igri, ili ima nešto što smetnuo sam iz vidokruga svoga?
E, sumnjo, gdje si? Jel realno sve ovo? U životu čest si mi savjetodavac bila. Kao da ni ti više sigurna nisi ulu samo uvrijeđeno šutiš? Čudno, a rekoh na početku o viđenju i čvrstini svijeta i određenosti njegovoj. Zar si sumnjo i ti neodređenošću određena; kao i vjera nevjerom?
Stanimo malo gospodo; misli, sumnje, vjere. Možda bi i mogli pustiti da bude što bude. Ustvari, tako će i biti, pustili ili ne pustili mi to? Da, tako će i biti, samo što smo mi mislili da bi moglo i drugačije ... :)))))
No, dobro. Malo smo se poigrali. Ima nešto lijepo u tome. To je naše zajedništvo. Sumnjo, ti ne možeš bez misli i bez mene. Da, ti, 'moja' sumnjo! Ni ti misao moja! Vjero, ti u prikrajku se nadaš možda ishodu drugačijem. Ti kao kazuješ po istini što jest. Kao da može i bez sumnji i misli. Vjero moja, ta kakav bi to život tako bio? A što bi ti onda bila? Mogao bi vjerovati u Istinu, što ne! Mogao bi sav svoj život posvetiti tome. Tebe sumnjo otjeram. Tebi misao ne dopustim da bauljaš i igraš se glupostima. Zar da mi vas dvije uništite vjeru. E, neće moći!
Kao, odlučio ja. I tada mi svijetlo neko osvijetli kutak onoga dječaka, što sam se igra u kutu tome. Dječaka, što svi ga zanemariše. Koliko je stvaran u igri svojoj! Istina je, dječak se igra! E, vjero, umalo te nevjerom zamjenih, ta istna jest... dječak se igra!!!
Svijete moj određeni i čvrsti, ne mogu ja vladati Tobom. Ti si mi darovao sve moći moje. Ti si mi darovao i zablude, da po njima spoznam put života. Čak ih sam ni stvarao nisam. Mogao bi misliti da se nisam dovoljno trudio. Svašta bi misliti mogao, a ustvari, mislim upravo to što mislim i to je istina moja. Da, i sada ponovo mi ono svijetlo ukazuje Tebe Istino.
Tko sam i što mogu?
I sve mudrosti tek dijelić su, a takove bez cjeline, postojati ne mogu. Po Istini tako jesam poput svemira, ali to misao nije. Ni riječ, da iskaže doseg tome. Vidiš li?
U trenu van vremena bespočetnog i nekrajnog ičega itko sam među inima takovima; osjet srcem i dušom. Sažimam ono ništa, da budem sve to što jesam. I prolazi kroz mene svo vrijeme svemira, kao što ovdje i sada jesam.
Mladene, to si ti u igri svijeta živoga. Dar njegov kao što jest i misao tvoja, sumnje tvoje i vjera tvoja.
Prijatelji moji dragi, eto opet malo igre mislima. Kao da sam očistio sebe pogledom u stvarnost sebe. I kao da vidim kako kroz mene sav svijet ptolazi kada zatvorenih očiju zorno vidim ono što tijelom prolazi. Vidim na onaj neki način, po kojem istina jest. I sve kao da dolazi i prolazi. Ništa ne zaustavljam. Pa da i zaustavim, promjenio bih sebe time. Bi li mogao. Istinski tko sam, ne bi. Tek prolaznost i privid to bi bio. Ta, zar sve je to privid? E, sumnjo ti bi još igre. Pa, baš ako želiš, ali pričekaj, da post završim.
Dragi moji, sve vas puno volim. Vi ste isti svijet po kojem i ja postojim. Svi mi zajedno smo istina i ja vas volim. Da bilo tko od vas nedostaje ni mene bilo ne bi, jer to je taj svijet .... :)
Post je objavljen 04.06.2009. u 17:19 sati.