| < | listopad, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Desio mi se ... život
- 15:15 -
Komentari (68) -
Isprintaj -
#
Još uvijek kao maleni zaigrani dječak u čudu gledam ovaj život. Sjećam se kako su mi nekada govorili stariji da ću jednom odrasti i biti velik. Gledao sam ih i nekako mi čudno bilo, da ću i ja jednom biti takav, onako velik i ozbiljan. Ja taj mali bracek?Išlo je to polako i bivao sam sve veći. Raslo se, ali onaj mali dječarac je tek ponešto naučio, ali se nije odrekao djetinjstva. Nije si nikada uobražavao da je on neki veliki ili odrasliji od onih malih. Prošlo je za ljudski život mnogo godina. U tome se vremenu puno toga događalo, pa se i preživjelo. Sjedi sada taj mali dječak nekako obrastao sjedom kosom, podosta smežuranom kožom, slaboga vida, nekako usporen, ali još uvijek u čudu gleda ovaj život. Jesam li ja to tražio odgovore neke? Je li to mene nešto zanimalo? Ne vidim više one što su mi pričali da ću ja biti veliki. Porastao jesam, ali kao da nisam postao ono što sam mislio da su oni onda bili. Možda sam tada mislio krivo? Možda su i oni tada bili velika djeca? Jesu li bili? Zar je važno tko što misli? Ne znam da li je važno mišljenje, ali kao da ništa drugo i ne postoji. U sada sav moj došadašnji život, moje dječaštvo, je u mislima mojim kao sjećanje moje. Nekako mi se događalo nešto, što su oni ozbiljni zvali odrastanje. Nisam znao tražiti ni inzistirati na nekim 'normalnostima'. U vrijeme moga djetinjstva malo je bilo igračaka. I pored toga igra mi je bila sve. Oni odrasli su određivali promjene prema mom uzrastu. Tako sam krenuo u školu što se moralo. Da se mene pitalo vjerojatno sam nikada nebi u nju krenuo. Nisam volio što se mora, ali kako se moralo bilo je. Ima još podosta toga što je nekako red i pripada uzrastu. Tako su nastali potisnuti problemi sa pubertetom. Oni 'normalni' su imali imali cure. Meni je to bilo potpuno strano. Kako se može imati curu? Pa, ona je čovjek ko i ja. Dok su moji vršnjaci išli na plesnjake, spojeve i sl. ja sam odlazio u šah-klub. Ni tu nisam odrastao. Igrao sam se, mada složenije igre. Ne. Nisam bio deformiran u tom pogledu, jer bilo je tada meni divnih djevojčica. Znalo mi je srce zaigrati. Da, ali to je bilo sve. Upoznao sam jednu novu igru, go. Zaigranom vrijeme je prolazilo. Prekinuo sam studije i opet sam nešto morao. Zaposlenje i rad. Stvarao sam si materijalnu osnovu života. Da se mene pitalo, vjerojatno bi postao klošar. Slijedeći korak odrastanja desio mi se nekako slučajno. Ona je bila sama, a ja zaigrani 32-godišnjak. Ni na kraj pameti mi nije bilo neko posjedovanje, ali smo nekako spontano krenuli u zajedništvo. Vrlo brzo smo i ozvaničili to. Zaredala su djeca. Nastale su neke promjene u meni. Postadoh brižan. Više sam mislio na malene nego na sebe. I pored toga igrao sam svoju igru go. koliko se to moglo. Porasli su maleni i nekako se sve počelo smirivati. Ona, sa kojom sam krenuo u ovu fazu života, odvojila se i krenula putem svoje sreće. Bijah zbunjen. Nisam razumio što se to zbiva. Ono u meni nije bilo spremno na takovu promjenu. I kao maleni dječak, koji je izgubio igru, pitao sam se što i kako. Sjećao sam se mnogih poraza u šahu i gou. Ipak je ovo bilo nešto drugo. Nakon izgubljene šah-partije, prespavaš i ubrzo je tu nova partija. Sada to nije tako bilo. Zar to znači biti odrastao? Djeca su već krenula svojim putevima. Uz mene je ostao samo najmanji 13-godišnji sin, ali i on je bio ili u školi ili sa prijateljima. Najveći dio vremena sam bio sam. Trebalo je srediti misli; te misli koje jedino i imam. Sredio sam ponešto u toj svojoj dječačkoj glavi. Činilo mi se da sam dobio odgovore na neka svoja pitanja. Kao da mi je nešto postalo jasnije. Nastavio sam svoju igru. Uz mene, mada uz podosta problema, stasao i moj najmlađi sin. Sa 19 godina i on je postao otac. Na svijet je došao maleni klinac, dedino zlato. Pored njega imam još i dvije unučice kod kčerke. Sjedim i razmišljam. Desilo mi se nešto. Još sam onaj dječarac, ali desio mi se život. Ništa nisam činio na silu. Micao sam se kada sam bio suvišan, a to i danas činim. Nikoga nisam posjedovao, ali volio jesam. I danas volim. Dragi su mi i neki koji to neznaju. Zar moraju znati? Ta ja sam još uvijek onaj dječarac koji sjedne na pod uz prekrasno dedino zlato spreman da zajedno s njim rasturim sobu. Da, ali ja dobro znam gdje je opsnosti. To obojici može biti od koristi. Dragi moji, eto tako, malo. Htijelo je nekako samo od sebe biti ovo ovdje napisano. Nisam zaustavio. Vas sve najljepše pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Danas mi je dan ispunjen goom
- 22:46 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
|
Osjećam neki umor. Dvije su stvari koje bi htio. Rado bi se ispružio I zaspao, da se slegne ona neka energija kojom sam odrađivao prva tri kola prvenstva. Istovremeno imam veliku želju staviti ovaj današnji prvi prvenstveni dan završnice prvenstva Hrvatske u gou za 2008. godinu ovdje na blog. Ama biti će spavanja, a dobro je da stavim novi post, da kažem sve ono što je kao značajno u meni. Osjećam da vrijedi to prikazati ovdje na blogu. Došla je subota 25. listopada. Svi koji su se kvalificirali na završnicu prvenstva su obaviješteni o detaljima. Vedran iz Rijeke je prije dva dana otkazao sudjelovanje. Ne može doći zbog posla, a kaže da su mu tolerirali odlazak na natjecanje u Koreju i da bi još i ovo njegovim poslodavcima bilo previše. Njegovo mjesto zauzima Gabi, koji je također iz Rijeke i tu je kao prva pričuva. Naslov prvaka, od prošle godine, brani naš najmlađi majstor svih vremena Matej Zakanj. Posebno me zanima njegov nastup. Sada već isjusniji kao 14-godišnjak igra u sastavu prekaljenih naših majstora ove igre. Kao jedan od takovih rekao bi za neke, da su možda već i pomalo korodirali. Tu mislim na sebe. Mateja, kao svoga ulenika u gou, odlično poznajem i radovao bi me njegov uspjeh. Za mene je on favorit, ali uz nadu da se ne desi neko iznenađenje. Zoran i Sead su jaki. Stigao sam kao poslijednji. Ranijih godina bivao sam prvi na mjestu igre. Prvi je došao naš Filip, klupska radilica. Pripremio je garniture i satove za igru. Nas šestorica, kako to obično bude, kratko časkamo uz poneku šalu i brzo se prihvaćamo posla. Filip nam priprema startne brojeve za izvlačenje. Igra se sistem svak sa svakim. Za šest natjecatelja se to obavi u pet kola natjecanja. Startni red je bio: 1. Matej Zakanj (Velika Gorica), 2. dan 2. Sead Bačevina (Zagreb), 2. dan 3. Zoran Mutabžija (Zagreb), 5. dam 4. Daniel Zrno (Velika Gorica), 2. kyu 5. Gabrijel Ožvald (Rijeka), 2. kyu 6. Mladen Smud (Velika Gorica), 2. dan. Parovi prvoga kola, koje je krenulo u 9:00 su bili: Matej – Mladen Sead – Gabrijel Zoran – Daniel. U dvorani totalna tišina. Partije traju. Tu i tamo se čuje povremeno stavljanje kamenčića na ploču. Šest glava nagnutih nad tri ploče stvaraju prava čuda u mislima. Igreajući svoju partiju s Matejom bacam pogled i na druge dvije. Svi su ozbiljni. Daniel puno razmišlja. On to uvijek čini i potroši svo vrijeme za razmišljanje i upada u byoyomi, a tada mora igrati svaki potez unutar 30 sekundi Razvio je vještinu u takovoj igri, ali često tada izgubi na pogreške. Vidim kako se Gabrijel povremno ljuti na sebe. Uradio je pogrešku protiv Seada i ne može sakriti nezadovoljstvo. Vidi mu se na grimasi i pokretima ruku. Ja s Matejom vodim borbu. Stvorio sam opet slabu grupu koja ipak opstaje. Matej vješto vrši pritisak i ja ne vidjeh jedan njegov jak potez i grupa mi pada. Manevriram jednom slabom skupinom i dijelim njegovu postavu, ali tada činim pogrešku i predajem partiju. I bez te pogreške stajao sam nešto slabije. Matej je jak. Uskoro i Gabrijel završava porazom. Pokušava kazati Seadu da je nešto mogao bolje, a Sead ga uvjerava da bi i tako izgubio. Daniel radi u byoyomiju i, naravno, griješi, pa predaje. Prvo kolo je gotovo. Imamo mali predah do 12 sati. Odlazimo svi u obližnji kafić na kavicu ili sok. Prilika je to za beke dogovore. Spominjemo oživljavanje stranica Hrvatske igo udruge na internetu. Pali su i neki dogovori. Spominjemo zanimanje za go u Puli i Slavonskom Brodu. Treba podržati te inicijative i praktićno pomoći oživljavanje igranja goa u tim našim gradovima. Kao veliki prijatelj i poduzetnik kave plaća Sead. Hvala Seade, starino i druže. Opet nastupa tišina i povremeno lupkanje kamenčića o ploču. Igeaju se partije: Matej – Sead Gabrijel – Zoran Mladen – Daniel. Najveća razlika u snazi i kategoriji je između Zorna i Gabrijela. Ta partija prva završava, Gabi se ni nije nadao ničemu osim časnoga poraza. Zoran kao i obićno, kratko pita: ‘Kada je slijedeće kolo?’ i kada dobije odgovor da smo ovdje opet u 16 sati, odlazi u Zagreb. Njemu je posoa vrlo važan, a i pojesti nešto treba. Matej igra sa Seadom vrlo lukavo. Naveo je Seada na stvaranje slabe skupine prema centru, koju je malo tretirao, i pustio. Tu igru je iskoristio kako bi uradio nove slabosti u Seadovoj postavi. Završna slika je bila vrlo ubjedljiva u Matejevu korist. Oborio je ogromnu skupinu kmenčića i pobjedio. Matej sada ima već dvije pobjede. Daniel i Mladen igraju i Danielov byoyomi. Veći dio partije je Mladem igrao i vršio pritisak na Danielove skupine. Ništa nije oborio. Na kraju kod prebrojavanja su bili jednaki na ploči, ali je Mladen, kao crni, davao komi 6,5 poena, te za toliko izgubio. Nakon ovoga kola svi odlaze na ručkove. Ponovo ćemo se naći na trećem kolu u 16 sati. Opet sam stigao poslijednji. Dočekali me kako neznaju tko sa kime igra. Notes sa rezultatima i tablicom je kod mene. Čudim se kako neznaju. Pa ja to znam i bez notesa. Nastavljaju se borbe za go-pločama. Parovi trećega kola su: Zoran - Matej Daniel – Gabrijel Sead – Mladen. Derbi kola, a i čitavoga prvenstva je između Mateja i Zorana. Zoran je naš najtrofejniji igrač goa. Sedamdeasetih giodina je dva puta bio prvakom Europe. Puno puta je bio na svijetskim amaterskim prvenstvima u Japanu i to kao prvak bivše Juge, a u novije vrijeme Hrvatske. Matej je naš najmlađi majstor. Brani i naslov ptvaka Hrvatske. Ide 14-godišnjak na 64-godišnjaka. Samo 50 godina razlike. Tu je i Zoranov 5. dan protiv Matejevoga 2. dana. Ja znam da je Matej jači, ali nedostaje mu jakih međunarodnih turnira. Čast poštovanju starijim osobama, ali ovo je sportska borba. Načelno je jači Zoran, ali ovo je bilo nešto sasma drugo. Ta partija je prva završila. Čujem kako Sead pita Zorana, onako prijateljski stol do stola: ‘Te je pobjedio?’, a Zoran sasma kratko: ‘Da pobjedio, rasturio.’ Zoran mi je prijatelj, ali drago mi za Mateja. Sjećam se kako je počeo u školskoj go-sekciji kao 9-godišnjak u Goričkoj Habdi. Matej se sada sam odvojio na vrhu prvenstvene tablice sa sve tri pobjede. Treba prtimjetiti da je odigrao sa tri najjača protivnika. Sead i Mladen se ‘tuku’. Sve se na ploči napada. Znamo se odavna, još od početaka šezdesetih. On je tada igrao u Banjaluci, a ja u Zagreba. Odigrali smo od onda more partija. Ovaj puta sam ja pošteno popadao po ploči i svaka mu čast, pobjedio me. Eto, iz prva tri kola ostvario sam tri poraza. Poslijednja je gotrova, opet, Danielova partija. Naravno, ponovo je Daniel ušao u byoyomi. No to ga nije omelo da poobjedi Gabrijela i pridruži se Zoranu i Seadu u pratnji Mateja na bod zaostatka. Odigran je prvi dan prvenstva Hrvatske. Matej je opet sa 100%. Ovaj puta je to za rating-bodove. Da li će ovime konačno imati rating za jači 3. dan? Zaslužio je on to, a osobno mislim da je i jači. No, polako. On je još vrlo mlad i treba nešto ostati i za kasnije. Važno je da voli ovu divnu igru, a još će za njega biti i svijetkih prvenstava i Olimpijada. Sada razmišljamo o njegovom odlasku na Europsko prvenstvo za mlade do 18 godina. Sutra se igraju još dva kola. Izgleda da smo prvaka već dobili,. Teško je očekivati iznenađenje, jer najteže je Matej već odradio. Prijatelji moji dragi, prikazao sam vam jedan od mojih zanimljivih dana ispunjenih goom. Nisam pobjeđivao, ali su zato pobjeđivali mioji prijatelji. Nekako mi nije išlo, mada sam volju imao. Mogao bui se vaditi na slabi vid. Jest da ne vidim baš super, ali u glavi još toga ima. Koji puta se ta slika u njoj uzgiba i bude mi malo teže vladati pozicijom. Ipak sve to ja volim, a i društvo, sa kojima sam prijatelj, je ovdje. Tu je i Matej, kojega sam uveo u ovo carstvo misli i njegovi me uspjesi posebno raduju. Dan drugi – nastavak prvenstva – nedjelja 26. listopada Okupili smo se na vrijeme, mada smo danas došli sat kasnije, jer se nočas micale kazaljke na satu jedan sat unazad. Na redu je četvrto, pretposlijednje, kolo. Na redu su susreti: Matej – Daniel Sead – Zoran Mladen – Gabrijel. Nije bilo nikakovoga časkanja. Svak zna što mu je činiti i u tišini protiče četvrto kolo. Sead i Zoran, stari prijatelji, igraju žestoku partiju. Neuobičajeno, ali začuje se komentar. Sead je izgubio, a trebao je pobjediti. Ispustio je važan potez i sada razglabaju o tome. Kao u šali Zoran njemu: ‘Davao sam ti, a ti nisi htio.’ Zoran je tako ubilježio i treći bod i ostao sam u pratnji Mateja koji vodi. Mladen i Gabrijel vode tešku borbu. Kako i ne bi kada ni jedan do sada nisu dobili ni jednu od odigranih partija. Radilo se obojici o borbi za prvi bod. Gabi je dosta brzo izgubio jednu grupu, pa i prostora. Kada je već izgledalo ‘da su mu sve lađe potonule’, Mladen uspijeva stvoriti vrlio slabu poveću svoju grupu kamenova. Počinje borba za tu skupinu o kojoj ovisi pobjeda u toj partiji. Opet sam se, kao i često, izmigoljio i pobjedio. To mi je prva pobjeda u ovoj završnici. Daniel i Matej igraju vrlo koncentrirano i sa puno razmišljanja. I pored svega znalo se da će Matej pobjediti, a tako je i bilo. Ovom je pobjedom, kolo prije kraja, Matej osigurao naslov prvaka Hrvatske. Najmlađi, a najjači! U pauzi do zadnjega kola smo ponovo u obližnjem kafiću. Nešto šale, a ponešto i dogovora. Oko podneva kreće i peto, poslijednje, kolo. Na redu su partije: Gabrijel – Matej Zpran – Mladen Daniel – Sead. Zoran igra dosta brzo. Uletio je u komplikacije i oborio sam mu poveći kut. Bila je to u početnoj fazi igre velika prednost zua mene. Ni sam nisam očekivao takav razvoj. Nastojim mirnom igrom održati prednost u ćemu sam i uspio i pobjedio. Danas me izgleda ide. Matej je dobio i petu partiju i uvjerljivo osvojio prvo mjesto. Ima čak dva boda više oid drugoplasiranoga Zorana. Za njegov naslov prvaka nema nikakove dvojbe. Poslijednja ide kraju partija između Seada i Daniela. Odlučuju o trećem mjestu. Pobjednik će biti treći, a gubitnik peti. Četvrto je mjesto moje. U ovoj partiji Daniel nije ušao u byoyomi i pobjedio je. Sjetili su se obojica kako mu je prošle godine baš Sead održao lekciju o bržem igranju i izbjegavanju byoyomija. Valjda se zato Daniel žurio. Isplatilo se, jer Sead je na taj način savladan. Poučio ga i od toga sam stradao. Preostaje mi srediti dokumentaciju i poslati rezultate u Češku na rating-EGF-e. Matej će valjda, konačno, osvojiti taj 3. dam. Očekuje se i Danielov povratak u 1. kyu. Još jedno prvenstvo je odrađeno. Matej je ponovo dokazao da je naš najjači go-igrač. Da, a terk mu je 14-godina. Kao njegov učitelj razgovaram s njime. Stavljam akcenat na Europsko prvenstvo za uzrast do 18 godina. Bilo bi to stvarno zanimljivo. Matej također misli tako. Prijatelji dragi, tak je to bilo, a vas pozdravlja i voli vaš Mladen … :) |
Počeci igranja goa u Zagrebu
- 13:21 -
Komentari (43) -
Isprintaj -
#
Sjećam se dobro onih dana kada smo, danas pokojni, prijatelj i ja počeli igrati go. On je sa pno volje preko noći izradio go garnituru na 'šeles-hameru' ( tvrdi papir za crtanje nacrta ). Bila je to velika volja. Pravila smo našli u tadašnjem listu za mlade 'Plavom vjesniku'. Bila je to godina 1963. Igrali smo puno partija međusobno. Nitko drugi u našem okruženju nije znao to igrati, ili točnije po našim saznanjima. U 'Plavom' smo našli neku adresu u Zagrebu za daljnje obavijesti o igri. Stupili smo nekako u kontakt. U to vrijeme telefoni baš nisu bili brojni, a mi smo bili obojca iz ne imučnih obitelji, pa se moralo čovjeka pronaći. Bio je na toj adresi jedan naš vršnjak. U dogovoreno vrijeme smo se našli nas dvojica i taj vršnjak s jednim svojim prijateljem. Nekako spontano smo se dogovorili da bi bilo dobro osnovati go-klub u Zagrebu. Mi 19-godišnjaci baš i nismo imali puno pojma kako se to radi, ali nam je bilo jasno da je to ozbiljan posao. Četvorica nas je premalo za klub, pa smo razmišljali kako da nas se udruži nešto više oko igranja goa. Naš vršnjak s kojim smo se povezali je imao vezu s redakcijom 'Plavoga', pa smo imali neku moralnu pomoć i na taj način. Klub je osnovan, a našli smo i prostor za igru. Bilo je to u prostorijama prizemlja pored današnje popularne 'Tvornice'. Sakupljali smo se tamo jednom tjedno igrajući go. Broj zainteresiranih se malo povećao. Jedan od novijih članova nam je dao prijedlog da se klub preseli u Dom omladine u Gundulićevoj 12. Svidjela nam se ta ideja, jer tada će puno mladih moći vidjeti go i pridružiti nam se. Obavljeni su razgovori i mi smo se skrasili u Gundulićevoj. Igrali smo puno raznih natjecannja. Bilo nas je sve više. Sjećam se da smo imali preko stotinu registriranih članova. Pokrenuli smo igranje prvenstava Zagreba. Svake godine se održavao 'Turnir gradova' u gou i to uvijek u našoj otganizaciji. Nastupale su ekipe iz raznih gradoba tadašnje Juge. Trajalo je to izvjestan broj godina. Mi, koji smo igrali go, a i ostali mladi koji su dolazili na druge aktivnosti Doma omladine, nismo znali da se za ove postore vodio dugogodišnji spor. Prostor je pravno pripadao časnim sestrama obližnjeg njihovog doma. Pravo je pravo i desilo se što je jedino pravno bilo ispravno. Taj Dom omladine kao institucija se ugasio. Nikakove zamjenske prostore nismo dobili. Mi ne možemo samo tako prekinuti igrati go, barem ne nas nekoliko koji smo preko ušiju u tome. Uspijeli smo naći mogućnost igranja u Domu omladine na tadašnjem Trgu Republike. Bili su to prostori iznad Zagrebačke banke. Ovo je trajalo nešto manje godina. I ovdje je bilo nešto što završava zatvaranjem kluba. Banka je došla u posjed tih prostora. Mladima je ostala ulica ili razni prostori noćnih okupljanja uz muziku, light-show, dim i tko zna što još. Nismo imali gdje nastaviti djelovanje kluba. Meni nešto nije bilo jasno. Mladi su svagdje bnili višak i nepotrebni. Već u ono doba, mada je formalno bio socijalizam. Novac je bio najvažniji. Mladi su smetali tim procesima. Nije mi bilo jasno kako to mladi i njihovi programi mogu biti teret društva? No, ipak oni postoje. Istiskujete ih i oni će naći neki način postojanja. Preoblikovati će svoje zanimacije. Mi smo neko vrijeme imali sastajanje u klubu na Krugama, koji se još nije ugasio. Uskoro ja prelazim u Savez izviđača, gdje se zapošljavam kao domar kluba i povlaćim za sobom dio igrača goa, a i dosta mladih izviđača je naučilo igrati go. Ipak smo imali mjesto za igru. Prošlo je još par godina i zaposlio sam se u Končaru. Nekako je time došlo i do zamiranja igranja goa na nekom okupljalištu klupskoga tipa. Ostalo nam je igranje po kućama na dogovorenim partijama. Klub je postojao samo kao neka pravna forma. Zamrlo je i organiziranje 'Turnira gradova'. Nismo imali gdje igrati. Kao labuđi pjev je bila organizacija Europkoga prvenstva u Zagrebu 1974. Bila je to posebna priča. Kada me poneko pitao: 'Tko je organizirao to prvenstvo?', odgovarao bi:' Pa, mi dečki s ceste.' Po završetku toga prvenstva ja sam prešao u Go-klub 'Gordowa' iz Velikog Grđevca. Eto, malo sam prikazao kako smo stvarali klub i kako se nekada igralo u Zagrebu. Ujedno sam htio pokazati kakav je odnos prema aktivnostima mladih bio. Novac je i tada bio važniji od čovjeka. Današnje stanje s mladima počelo se tada stvarati, a možda i ranije. Osobno mi se čini da to nije pitanje sistema u državi. To je nešto puno dublje, a nalazi se duboko u glavama ljudi. Ne kao odluka, već kao red vrijednosti. Eto ja sam uporno radio ono što je većina smatrala nebitnim, jer ne donosi profit. Meni je život bio na prvome mjestu, a to znači čovjek, a njegova budućnost je njegova mladost. Odrastao sam i odrastao uz mlade. Pa i danas sam mlad. Sakupilo se nešto godina; naučilo se nešto; vidjelo se; moglo bi se po nešto i reč. Srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Olimpijada misaonih igara i hrvatski igrači goa
- 11:39 -
Komentari (32) -
Isprintaj -
#
Prijatelji moji dragi, mnogi od vas sigurno neznaju da je od ove godine pokrenuto igranje Olimpijada misaonih sportskih igara. Jučer se vratio kući naš predstavnik u gou, Zoran. Igralo se u gradu Olimpijade ove godine, Pekingu. Tek prve utiske čuo sam jučer telefonski od Zorana, a danas poslije posla idem do njega pregledati hrpu digitaliziranih fotki na kompu, a i čuti ću puno novosti. Upriličiti ćemo odmah i sastanak u vezi aktivnosti u gou na ravni Hrvatske. Imali smo, kako to kod nas u gou već dugo jest, problema u organiziranju odlaska na Olimpijske igre. Naš savez, ili bolje reči krovna organizacija igrača goa Hrvatske, je Hrvatska Igo Udruga (HIGOU). Ona okuplja igrače goa kod nas. Nemamo klupsku hijerarhiju, mada klubovi postoje. Namjera nam je bila da nekako odmaknemo moguće klupske negativne interese. koji odvode energiju od onoga što je dobro za razvoj goa i igrača kod nas. Na taj načon sami igrači vode sve potrebno i vezi goas. Koliko je to dobro, ujedno i nije. Volimo go, ali nismo prodorni. Nemamo menadžerskih sklonosti, a ni vremena za takove aktivnosti. Go-igrači su pomalo čudni zanesenjaci igrom. Često su u svijetu gdje stvaraju vizije. Čuo sam interesantnu komparaciju od jednoga prijatelja Japanca. Kaže kako tamo kod njega za misaone igre postoji red vrednovanja usporedbom tako da obični radnik odgovara igri poput mahjonga, šefovi su šahisti, a go su direktori i političari. Sad si mislim o nama i nešto kao da ne štima. Ili smo mi slabi igrači goa ili nismo kompatibilni našem sustavu. Bilo kako bilo, imamo puno osnovnih problema. A sada o problemu za odlazak na Olimpijadu. Nismo članovi Hrvatskog olimpijskog odbora. To nam je odmah veliki minus u svim vidovima eventualnih financiranja. Ustvari od nikuda ne dobivamo niti kinte i nismo u nikakovim planovima. Olimpijada je pred nama, a mi nemamo koga pitati za neku pomoć za odlazak. Sve nam je već ranijih godina rečeno. Dogovorili smo se da bi morali ići barem sa jednim predstavnikom u gou. Konačno, organizator financira veći dio za jednoga predstavnika, ako je od članice Svijetske Go Federacije, a mi to jesmo. Određen je Zoran. Otišao je Zoran put Pekinga i evo ga nazad kod kuće. Čujem od njega kako je urađen jedan gaf. Rekoh: 'Kaj smo pak fulali?' 'Ne, mi nego organizator.', kaže on. 'Kaj sad?', pitam ga. 'Nekom greškom morao sam si sam platiti put.', kaže. Sada si mislim: 'E, jesmo neki. Em nas doma niko ne šmirgla, em sami nismo prodorni, em još i ovak nagrajsamo.' I onda mi Zoran kratko veli: 'Znaš da ih je iz Bosne došlo u Peking 16-oro'. Sjetim se odmah kako su sređivali odlazak. Platila im je država. Ćujem da je i srpska ekipa bila u Pekingu. Danas ću vjerojatno više znati. Još iz vremena Juge sno mi ovdje znali povući i raditi. Posebno neki bivši akcijaši. Sve je to bio dobrovoljan volonterski rad. Kada je bilo pitanja financija, mi ovdje nismo imali skoro ni kinte. Naučili smo da je lova uvijek negdje drugdje. Eto i danas je isto. Ne odlazi tamo negdje. Pitam se gdje. Jel to pitanje raspodjele? Da sada ne pričam o vrijednostima igre go. Svijet je prepoznao njenu vrijednost. Tamo je to tzv. olimpijski sport. Možda mi igrači nismo dobri menadžeri. Možda nas mernadžeri sa strane nisu prepoznali. Volimo ovu lijepu i korisnu igru. Spremni smo raditi na njenoj promidžbi. Imamo lijepih rezultata u radu sa mladima. Odradili smo puno toga, ali volonterski. Možda moj svijetonazor nije usklađen s današnjim trendovima u svijetu, pa djelujući volonterski onemogućujem pravi pristup u kojem novac prepoznaje interes. Teško je starog konja mjenjati. A di su mlađi? Sam se puno puta to pital. Ma, jesam ja još za nekaj. Mogu nove učiti igrati go; mogu im pričati o mudrostima što ih ova igra nosi; mogu smišljati natjecanja ... Da, možda jednoga dana i mi pošaljemo ekipu igrača na Olimpijadu. Sigurno već znate da vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Zakaj sam postal bloger
- 12:10 -
Komentari (32) -
Isprintaj -
#
Početkom svibnja 2004. kaže mi Tom: 'Mladen, vidio sam pravu stvar za tebe na internetu. Možeš si otvoriti svoju stranicu i pisati tamo sve ono kaj ionak radiš. Tako bi svi mogli tamo vidjeti rezultate i obavijesti o turnirima.'Nisam od onih koji jure za novotarijama, a niti za tehničkom perfekcijom, pa sam to primio sa rezervom. Tom je prava faca za internet. Sav je i profesionalno, a i inače na internetu. Sigurno zna što vrijedi. Zna i što ja radim, pa sigurno vidi što bi mi bolje bilo. U to vrijeme, a i već petu godinu za redom, sam ustrajno pisao izvješća sa tablicama sa svih aktivnosti po osnovnim školama Gorice u vezi rada s mladima na gou. Sve te materijale sam, pišući ih na kompjutoru, slagao u glasnik, koji sam izdavao svaki tjedan. Takav materijal sam slao e-mailom na razne adrese. Pomalo sam osjećao da sam ponekima već dosadan na taj naćin i da djelujem njima kao spaner. Odustati nisam htio, jer je to bilo značajno djeci s kojom sam radio. Na ovaj način Tom je potpino u pravu i dobro me savjetuje. Rekoh: 'Bum probal, pa da vidim kaj je to. To buju čitali oni koji buju hteli, pa više nebum nikom dosadan, a svi koji hočeju buju znali gde to mogu naći. U prelaznom periodu, par mjeseci, sam paralelno sa stranicom na netu još izdavao glasnik. Imao sam problema pri otvaranju bloga. Nekako mi nije bilo jasno šta znači korisnik i gdje što treba upisati. Pomalo smotan nisam zapamtio što sam gdje upisao i prvi blog mi je ostao otvoren i do njega nisam više znao doći. Bio sam zreo da odustanem od bloga. Ja, neki informatičar, pojma nemam. Sramio sam se sam sebe. Srečom samo sam pred sobom. Sada ztnate to i vi. Prvi dan sam sve ostavio i mislio da ništa od toga. Slijedeći dan, znajući da to nisam u pitanju samo ja, već i sva djeca koja s voljom igraju go, odlučio sam ponovo polako otvoriti blog i sve si zapisivati. Uspio sam! Postao sam bloger sa 60 godina. Da je to bio samo moj blog, ništa od toga bilo nebi, ali kada se radi o drugima puno sam uporniji. Tako su našu zanimaciju mogli vidjeti i oni kojima inače nisam slao galsnik e-mailom. Nekako će više ljudi čuti za ovu divnu igru. Bio je to moj prvi blog 'Go-misona igra'. U Gorici smo razvili sustav rada sa djecom po osnovnim školama. U rujnu bi obišli, ja i jedan od pomoćnika, osnovne škole Gorice. Razgovarali bi s ravnateljima, pa sa učiteljicama i krenuli s radom go-sekcija. Na svakoj od pet škola jednom tjedno po dva školaska sata rada. Pokazali smo djeci kako se igra i svaki puta igrali razne turnire. Maleni vole natjecanja. Nas par smo to radili sa puno volje. Bilo je veliko zadovoljstvo vidjeti kako su se poneka djeca našla u ovoj igri. Nastojali smo organizirati odlaske na turnire van Velike Gorice, pa smo čak sudjelovalli i na nekoliko Europskih prvenstava za mlade. Bilo je i vrlo zapaženih rezultata. Čitavu tu aktivnost smo spontano pokrenuli 1,999. Klub se sveo na nekoliocinu igrača goa i sve je izgledalo bezperspektivno. Tada sam odlučio i bez konzultacija krenuti na jednu od osnovnih škola na razgovor s ravnateljem. Sve se odigralo za mene neočekivanom brzinom. Već isti dan sam prezentirao igru učiteljicama i krenuo istu prikazivati po razredima. Išao sam u druge i treće razrede. Djeca su sa velikim zanimanjem pratila moje kazivanje. Imao sam i magnetnu pokaznu ploču, pa smo radili na njoj da sva djeca u razredu mogu pratiti. Bila su to divna druženja s malenima. Krenulo je i na drugim školama Gorice. Uzrast na koji smo išli s goom za početak su bili treći razredi. Nisam primjetio da je itko drugi u nekoj aktivnosti radio takovim sustavom u našem gradu. Sjećam se prvih druženja na go-sekciji u 'E, Kumičiću'. Odigrali bi natjecanje u zarobljavanju kamenčića. To je početak usvajanja pravila igre, a takova igra se zove atari-go. Prvo troje bi dobili priznanja, koja smo printali na PC-u, a po završetku natjecanja bi samo kemijskom upisali ime učlenika koji je osvojio/la jedno od prva tri mjesta. Nakon nekoliko prvih turnira počeo je padati interes djece. Zvonko i ja smo se zamislili i pala je ideja. Čokolade! Za nekoliko turnira redom smo kupili tri veličine čokolade sa rižom za ptvo troje. Interes se vratio. Promatrao sam tu našu aktivnost i pomalo se čudio. Krenuli smo u škole i bili skoro usamljeni. Vidio sam da nešto po školama rade mačevaoci, pa plesne grupe, a dvije školske godine su radili i šahisti. Čudni smo mi neki. Za naše go-sekcije nikada ništa tražili nismo. Djeca su se znala čuditi. Pitali su često, prije odluke o dolaženju: 'Striček kolko to košta.', misleći na dolaženje na rad go-sekcije. Ja bi tada onako čineći se blesav: 'A kaj to?' 'Pa to da dolazim na go.' 'A zakaj bi to trebalo platiti, pa mi smo došli igrati se.', odgovorio bi im. Djeca su se pomalo čudila. Bilo im je zanimljivo i veselo su odlučivali prenijeti to roditeljima. Nije ih se puno odazivalo. Valjda su roditelji zaključili da vjerojatno to i nije neka vrijednost kada je besplatno. Najviše nam je djece bilo od slabije imučnih roditelja. Naš klub je brzo imao puno aktivnih igrača. Imali smo formalni problem. Skoro svi su bili malodobni. Jedva bi nas starijih bilo za popuniti obavezna upravljačka mjesta u klubu. Ovi odrasli rade sve nešto ozbiljno. Postoje propisi i njih se mora poštivati. Koga briga za dobru volju. Na jednoj od škola sam imao problem. Tražili su od mene dizvolu za takav rad od ministartstva. Tu i tamo su se odnekud pojavile izmišljene priče o novcu, a nismo ga imali 'ni u panju'. Oni koji su znali da radimo besplatno sa djecom, svašta su mislili. Bilo je i onih koji su tražili naš interes. Koja nam je korist od takova rada? Njima su očito normalniji i manje negativni svi oni koji sjede po birtijama. U našemu gradu puno je mladih ljudi koji znaju ovu igru. Sada su van aktivnosto većina. Klub postoji i oni se mogu uvijek vratiti. No, ima i obih koji i dalje igraju. Mene je dohvatilo nešto problema. Srozao mi se vid i vrlo slabo vidim. Više ne mogu samostalno voditi rad go-sekcija. Nažalost, uslijed toga zamire takav rad po školama. Zar samo zbog jednoga čovjeka? Zvonko je radio još neko vrijeme po zagrebačkim knjižnicama za mlade. I tamo je stasalo nekoliko solidnih igrača goa. Dva 'čudna' stričeka su dali nešto mladima. Nas pivice nisu zanimale, kao ni isprazni razgovori uz čašicu. Nešto smo uradili. Gledam kako skoro svi gledaju sebi ugoditi. Vječno su nezadovoljni kako ne nalaze prave stvari. Život im prolazi bez većih zadovoljstava. Ja nisam išao tim putem. Ionako sam čudan mnogima. Ne tražim za sebe. Imam ovo tijelo i ovu misao. Oni sami sebi nisu smisao, niti mogu biti. Sami si tako stvaraju nezadovoljstvo. Shvatio sam da je smisao života u zajedništvu. Takovom mi je, u ovakovom društvu, često bilo podmetano. Ne, zbog toga neću biti nesretan. Nije mi potrebno zbog mene, da bi ja imao. Volio sam stvarati i dijeliti sa drugima. Ja nekadašnji akcijaš, koji još i danas nastoji djelovati dobrovoljno ( dobre volje). Dok bude nešto malo za pojesti i negdje za prespavati za mene će biti dobro i imati ću uvjete za sreću. Duša nalazi put sreći i dobroti. Dobro je ne sputavati je. Kako sam stasao kao bloger i duša je ishodila otvaranje ovoga bloga: bloga za dušu. Ona se oglasila gore desno u opisu bloga. Tak je to kao sinteza go-igranja, djelovanja s mladima, duhovnosti, druženja ... bilo. Bilo je i puno prigovora, naročito u privatnom životu. Ostavila me životna suputnica nakon 27 godina zajedništva smatrajući me lošim ocem i slabim suprugom. Čuo sam da je to normalno, kada se toliko radi van kuće. Vjerojatno i jest tako. Ja znam, da su oni kaj su po birtijama i kafićima sjedili, sačuvali svoje obitelji. Želio sam to i ja, ali nitko od mojih nije htio samnom, a ja sam volio ovu divni igru i sanjao kako mnogi je igraju. Sada se nemam pravo žaliti. Radio am što sam mislio da je dobro. Ovo je pomalo već i ispovijed. Prijatelji dragi srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Njeno veličanstvo 'pobjeda'
- 10:39 -
Komentari (49) -
Isprintaj -
#
Pred značajnije partije redovno tražim svoj mir. Tražim ono ishodište iz kojega ću bez nekih zaostataka neopterećen stvarati. Takovo stanje traži oslobađanje od svih onih misli, o sebi, koje se kao bumerang mogu vratiti i uništiti sve što sam u patiji stvarao. Go je vrlo zahtjevna igra. U igri sudjeluje kompletna osoba svojim duhovnim stanjem. Ono je garancija mirnom toku energije, a time i smirenom i racionalnom stvaranju kombinacija uz procjenu njihovog značaja u cjelovitosti stvaranja. Time je vrlo značajan odnos prema sebi. Tokom partije često se postavlja potreba viđenja mogućnosti pozicije na ploči i procjena svojih mogućnosti ovladavanja njima. Veliki je broj mogućnosti, a i naćona njihove sinteze u cjelovitost igre, ali je pitanje koliko igrač može ovladati njima. Da bi sve imalo vrijednu podlogu potrebno je učvrstiti razloge igranja, kao i cilj igre. Često sam se u životu nadmetao, posebice u misaonim vještinama. Bit je nadjačati onoga s kojim se nadmećeš. Sportski se to naziva pobjedom. Taj pojam duboko je ušao u poimanje života većine. U organiziranom bavljenju goom razvijena su mnoga natjecanja. Čestim igranjem na turnirina stvaraju se uvjeti selekcije igrača prema uspješnosti. Iz toga proizlazi kategorizacija. Tradicijom, koja potjeće sa 'dalekog istoka', to se predstvalja kyu-evima i dan-ovima. Tako na jakim međunarodnim turnirima po tome prepoznaješ snagu protivnika. Razvijeni su i sustavi natjecanja, koji određuju protivnike, s kojima je igra zanimljiva i neizvjesna u odnosu na kategoriju. U gou posebno postoji velika razlika u kvaliteti igre kod velike razlike u kategoriji. Njihova međusobna igra nije zanimljiva. Sustavi to prepoznaju i ne sparuju takove protivnike, ako je to moguće s obzirom na broj igrača slične kategorije, koji sudjeluju na turniru. Tako su svima partije zanimljive i nude im mogućnost pobjede, ali i poraza. Cilj igre je pobjeda. U gou to znači, sakupiti više poena od protivnika. Poeni se ostvaruju na ploči od 361 sjecišta. Velike su to mogućnosti, a i vjerojatnost razlike u poenioma je dosta velika. Nerješen ishod nije moguć. Igrač koji igra prvi potez obvezan je protivniku računski dati 6,5 poena kao protuvrijednost na kraju kod prebrojavanja. Tijekom partije nije moguće nadoknaditi onih 0,5 poena. Netko mora imati više, pa makar tih 0,5. Bez obzira na razliku poena, registrira se samo pobjeda. Često sam razmišljao o pobjedi. Sjedimo dvojica ili dvoje za istom pločom i nastojimo nadjačati protivnika. Pobjeda ima raznih. Nakon većine igara poraženi je nesretan. Ima međutim pobjeda kod kojih su obadva igrača zadovoljni. To je nakon igre u kojoj su obje strane imale puno zadovoljstva. U takovim partijama protivnici često ostaju za pločom uz analizu mogućnosti koje nisu ostvarene u partiji. Ima pobjeda kod kojih ostaje neki gorki okus. To je uobičajeno kada te protivnik potpuno nadjača i onda nekim slučajem omaškom izgubi. Kada se meni dogodi takav gaf i izgubim, uobičajeno sam vrlo nezadovoljan sobom. U poslijednje vrijeme mi se to zna desiti zbog slabijega vida. To svoje nezadovoljstvo trebam pretočiti u nastojanje da se prilagodim novom stanju. Sjećam se tako jedne partije od prije oko dvadesetak godina na jednom od prvenstava Juge. Protivnik mi je bio iz Kragujevca solidan dan-igrač. Imao sam solidnu poziciju koju sam privodio kraju. Prednost mi je bila velika. U jednom trenu uradio sam glupu pogrešku i odmah predao partiju. Protivnik se čudi i gleda me u nevjerici. 'Pa ti još uvijek dobivaš ovu partiju, zašto predaja?', on će po tiho meni. 'Znam, ali igrač koji učini takovu glupost kao ja sada, ne zaslužuje pobjedu.', odgovorim mu. Ostao je pomalo zbunjen, ali ja sam bio odlučan. Jesam li postupio ispravno? Slijedeći svoje osjećaje da, ali nisam brinuo o protivniku. Kako je njemu kada dobiva na dar nešto što nije zaslužio, jer tokom partije je bio toliko slabiji, da ni moja greška nije bila dovoljna da nadjača. Pobjeđujući i gubeći vidio sam puno toga. Igru i odnos svoj i protivnika prema njoj, a i prema svim drugim elementima što igru čine. Vidio sam nadigravanja u zamislima. Nadigravati se ne bi mogli da nemamo cilj. Eto, to je nadjačavanje u poenima. To nazivamo pobjedom. Puno sam malenih naučio igrati go. Godinama sam radio sa djecom na velikogoričkim osnovnim školama. Kod njih sam vidio vrlo jaku težnju pobjedi. Ona im je u početku jedini motiv. Mnogi odustaju nakon poraza. Trudim se ukazati im na te zamke, ali mladost traži pobjedu i dokazivanje. Stasalo je podosta mladih solidnih igrača. Sada je većina, ulaskom u pubertet, napustila igru, ali im se nadam kada se malo stabiliziraju. Jedan od mojih učenika me i nadjačao. Trenutno je on službeni prvak Hrvatske, što je ostvario sa svojih 13 godina starosti. Ispobjeđivao je večinu nas starijih iskusnih majstora. Nažalost materijalna situacija nam nije dovoljna da kvalitetno podupremo njegove mogućnosti odlascima na veći broj jakih turnira. E, da nam je neki sponzor. Puno toga bi mogao pisati o pobjedama, a još više porezima. Njih nekako više pamtim. Oni su me više mijenjali od pobjeda. Pobjede često uljuljkuju, a to nije dobro za razvoj kvalitetnijeg igranja. No, imaju one jaki psihološki učinak i uz dobrog savjetnika i učitelja nađe se motiva za rad na usavršavanju. Eto, prijatelji dragi, malo o pobjedama i 'pobjedama'. Biti će još toga o tome. Posebno mi je zanimljiva psihiloška pozadina poraza i pobjeda. Puno toga je izravno primjenjivo na život uopće. Go je poput života. Srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |
Jednom davno, kao sada ...
- 20:56 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
|
Jedan je od svibanjskih dana, ako se ne varam, ’82. U riječkom neboderu na Sušaku se igra Prvenstvo Juge. Šesnaesrorica, koji su po republičkom kvalifikacijskom ključu stekli pravo sudjelovanja na završnom turniru, odmjeravaju snagu u borbi za naslov prvaka Juge za tu godinu. Kao nagrada najuspješnijen je kvalifikacija na pojedinačno prvenstvo svijeta za amatere u Japanu. U završnici kao predstavnik Hrvatske aam i ja. Igra se s velikom motivacijom. Velika je čast igrati na završnici prvenstva, a kamioli osvojiti naslov prvaka. Startao sam vrlo uspješno i na redu je četvrto kolo. Protivnik mi jer vrlo jaki Nišlija, koji je i po dan-naslovu jači od moga tadašnjeg 3. dana. Na jakim turnirima igrač je često usamljen, pa čak i teži tome. Odlazi se u neke prostore mislima u kojinma se nastojimo odteretiti od osjećaja značaja partija i nekih obveza koje nas opterećuju. Taj dio svaki igrač ima na svoj način, ali kako vidim, ipak je puno sličnosti. Nastojimo se odvojiti i biti sami sa sobom. Pomažu nam šetnje, posebno po prirodi. Na mnogim turnirima koje sam igrao na Bledu izvanredne su mi bile šetnje uz jezero. Prije navedene partije sam nastojao nači neku fotelju u hotelskim odajama, da se na njoj opustim uz razmišljanja. Našao sam je i smjestio se. Nastojim otkačiti sve aktuelne teme. Svijestan sam da me očekuje zahtjevna partija, ali i da moram biti smiren i spreman nirno prosuđivati. Akcenat sam stavio na samu igru go. Puštao sam mislima da same idu po raznim situacijama iz igre. Usredotočio sam se na značaj, smisao i okolnosti po kojima igram go. Krenuo sam igrati ga sa prijateljem, ali ne bi bilo tako, da mnogi prije nas nisu to igrali i prenosili koljenima. Opušten, kao da tražim u onom prostoru van vremena, prostoru bez boje i uzbuđenja, one koji su, kao i ja sada, voljeli ovu igru. Postoje imena, zapisi, predaja po kojoj su postojali ljudi, veliki majstori ove igre kojih sada više nema. Imena su samo imena. Možda su to tek putokazi do informacija, ne i čovjeka. Čovjek je onaj stvaran, kojem je ime tek dodjeljeno. Odbacujem sve pokrove i ljušture i tražim neznanoga majstora u nekom vremenu. Majstora i zaljubljenika u kamenčiće u nekom nama davnom vremenu. Vplio je ove odnose suprotnosti i znao je da će se njoj mnogi radovati, kao i on. Evo mene, ja volim taj odnos kanenčića na ploči. Hvala tebi čovječe, što si je igrao i time je prenosio nama, koji sno je usvojili. Udubljen u tako zahvalno stanje čovjeku davnih vremena, prilazim stolu gdje treba krenuti moja partija sa prijateljem iz Niša, koji mi je ovaj puta suprostavljen. Moj unutarnji svijet nije vidljiv, ali samnom kao da dolazi još netko. Sa sakrivenim uzbuđenjem se obraćam u dubini svoje duše bezimenom čovjeku, prijatelju, onome kojega nalazim nizom ove igre kroz vrijeme. ‘Darujem ti, dragi čovječe, ovu igru. Znam da tijelo tvoje je van moći života njime u mome vremenu. Volio si ovu igru. Nije do znanja, već osjećaj ti upućujem. Raduj se, ako je moguće, ako su odnosi u ovim kamenčićima ono čemu si posvetio život. Tebi s dobokim poštovanjem i hvalom.’ Izgovarao sam to čutke u sebi. Čak to ni riječi nisu bile. Bio sam lagano uzbuđen i radovao se svojoj odluci. Može li netko živjeti tijelom mojim zajedno samnom? Znao sam da to može biti moja fikcija, pa sam odlučio da to potkrijepim poscećenim radnjama. Da potvrdim sebe i odluku, igrati ću sve svoje poteze na tzv. ‘zvijezde’. Igrati ću na svaku koja će biti slobodna, pa bio to u tom trenu i potpuno besmislen potez. I radio sam tako. Jedan od poteza mi je čak bio, onima koji su gledati, potpuno čudan. I nije mi bilo važno da je to prvenstvo Juge. Partiju sam poklonio. Igrao sam i pored toga i pratio i veselio se igri, ali većina mi je poteza dolazila od nekuda bez nekih gtčevitih razmišljanja. Osjećaj mi je bio, da je on pvdje i da igra mojim rukama. To me činilo sretnim. Partija je odmicala, a ja sam pobjedio s nekom čudnom lakoćom. Izdvojio sam se sam na vrhu tablice turnira i skoro svi su me već vidjeli kao putnika u Japan. Svi osim mene. Znao sam da neću ići. I nisam. Preostale dvije partije sam izgubio i završio na kraju na četvrtom mjestu. Nisam bio nesretan. Osjetio sam prostor van vremena. Jesam li si to samo unišljao? I prošlost i budućnost su stvarnost životima data. Istina jest. Gopsode Bože, neka ostane tajna svima koji ne mogu vjerovati. Opisao sam svoje osjećaje i ono nešto u dubini što sluti istinom. Ne vidim , ali vjerujen, da si postojao i da si istinom svega što postoji dat kao i ja svijetom po Gospodinu Bogu, ocu sviju nas. Ne imenom. Istinom. Dragi prijatelji svi smo mi jedna cjelina; svi koji sada jesmo, koji su bili i koji će biti. Stoga često težim onima koji će doći. Oni još nemaju moć da čuvaju svijet. Za to smo mi ovdje. Pozdravlja vas i voli vaš Mladen … :) |