| < | listopad, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Listopad 2025 (1)
Rujan 2025 (1)
Siječanj 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (1)
Rujan 2024 (2)
Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud
Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com
Čuka
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
javascript:%20void(0);
annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora
alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja
Zanimljivo
Na rubu znanosti
Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.
pri_Mladenu
Zakaj sam postal bloger
- 12:10 -
Komentari (32) -
Isprintaj -
#
Početkom svibnja 2004. kaže mi Tom: 'Mladen, vidio sam pravu stvar za tebe na internetu. Možeš si otvoriti svoju stranicu i pisati tamo sve ono kaj ionak radiš. Tako bi svi mogli tamo vidjeti rezultate i obavijesti o turnirima.'Nisam od onih koji jure za novotarijama, a niti za tehničkom perfekcijom, pa sam to primio sa rezervom. Tom je prava faca za internet. Sav je i profesionalno, a i inače na internetu. Sigurno zna što vrijedi. Zna i što ja radim, pa sigurno vidi što bi mi bolje bilo. U to vrijeme, a i već petu godinu za redom, sam ustrajno pisao izvješća sa tablicama sa svih aktivnosti po osnovnim školama Gorice u vezi rada s mladima na gou. Sve te materijale sam, pišući ih na kompjutoru, slagao u glasnik, koji sam izdavao svaki tjedan. Takav materijal sam slao e-mailom na razne adrese. Pomalo sam osjećao da sam ponekima već dosadan na taj naćin i da djelujem njima kao spaner. Odustati nisam htio, jer je to bilo značajno djeci s kojom sam radio. Na ovaj način Tom je potpino u pravu i dobro me savjetuje. Rekoh: 'Bum probal, pa da vidim kaj je to. To buju čitali oni koji buju hteli, pa više nebum nikom dosadan, a svi koji hočeju buju znali gde to mogu naći. U prelaznom periodu, par mjeseci, sam paralelno sa stranicom na netu još izdavao glasnik. Imao sam problema pri otvaranju bloga. Nekako mi nije bilo jasno šta znači korisnik i gdje što treba upisati. Pomalo smotan nisam zapamtio što sam gdje upisao i prvi blog mi je ostao otvoren i do njega nisam više znao doći. Bio sam zreo da odustanem od bloga. Ja, neki informatičar, pojma nemam. Sramio sam se sam sebe. Srečom samo sam pred sobom. Sada ztnate to i vi. Prvi dan sam sve ostavio i mislio da ništa od toga. Slijedeći dan, znajući da to nisam u pitanju samo ja, već i sva djeca koja s voljom igraju go, odlučio sam ponovo polako otvoriti blog i sve si zapisivati. Uspio sam! Postao sam bloger sa 60 godina. Da je to bio samo moj blog, ništa od toga bilo nebi, ali kada se radi o drugima puno sam uporniji. Tako su našu zanimaciju mogli vidjeti i oni kojima inače nisam slao galsnik e-mailom. Nekako će više ljudi čuti za ovu divnu igru. Bio je to moj prvi blog 'Go-misona igra'. U Gorici smo razvili sustav rada sa djecom po osnovnim školama. U rujnu bi obišli, ja i jedan od pomoćnika, osnovne škole Gorice. Razgovarali bi s ravnateljima, pa sa učiteljicama i krenuli s radom go-sekcija. Na svakoj od pet škola jednom tjedno po dva školaska sata rada. Pokazali smo djeci kako se igra i svaki puta igrali razne turnire. Maleni vole natjecanja. Nas par smo to radili sa puno volje. Bilo je veliko zadovoljstvo vidjeti kako su se poneka djeca našla u ovoj igri. Nastojali smo organizirati odlaske na turnire van Velike Gorice, pa smo čak sudjelovalli i na nekoliko Europskih prvenstava za mlade. Bilo je i vrlo zapaženih rezultata. Čitavu tu aktivnost smo spontano pokrenuli 1,999. Klub se sveo na nekoliocinu igrača goa i sve je izgledalo bezperspektivno. Tada sam odlučio i bez konzultacija krenuti na jednu od osnovnih škola na razgovor s ravnateljem. Sve se odigralo za mene neočekivanom brzinom. Već isti dan sam prezentirao igru učiteljicama i krenuo istu prikazivati po razredima. Išao sam u druge i treće razrede. Djeca su sa velikim zanimanjem pratila moje kazivanje. Imao sam i magnetnu pokaznu ploču, pa smo radili na njoj da sva djeca u razredu mogu pratiti. Bila su to divna druženja s malenima. Krenulo je i na drugim školama Gorice. Uzrast na koji smo išli s goom za početak su bili treći razredi. Nisam primjetio da je itko drugi u nekoj aktivnosti radio takovim sustavom u našem gradu. Sjećam se prvih druženja na go-sekciji u 'E, Kumičiću'. Odigrali bi natjecanje u zarobljavanju kamenčića. To je početak usvajanja pravila igre, a takova igra se zove atari-go. Prvo troje bi dobili priznanja, koja smo printali na PC-u, a po završetku natjecanja bi samo kemijskom upisali ime učlenika koji je osvojio/la jedno od prva tri mjesta. Nakon nekoliko prvih turnira počeo je padati interes djece. Zvonko i ja smo se zamislili i pala je ideja. Čokolade! Za nekoliko turnira redom smo kupili tri veličine čokolade sa rižom za ptvo troje. Interes se vratio. Promatrao sam tu našu aktivnost i pomalo se čudio. Krenuli smo u škole i bili skoro usamljeni. Vidio sam da nešto po školama rade mačevaoci, pa plesne grupe, a dvije školske godine su radili i šahisti. Čudni smo mi neki. Za naše go-sekcije nikada ništa tražili nismo. Djeca su se znala čuditi. Pitali su često, prije odluke o dolaženju: 'Striček kolko to košta.', misleći na dolaženje na rad go-sekcije. Ja bi tada onako čineći se blesav: 'A kaj to?' 'Pa to da dolazim na go.' 'A zakaj bi to trebalo platiti, pa mi smo došli igrati se.', odgovorio bi im. Djeca su se pomalo čudila. Bilo im je zanimljivo i veselo su odlučivali prenijeti to roditeljima. Nije ih se puno odazivalo. Valjda su roditelji zaključili da vjerojatno to i nije neka vrijednost kada je besplatno. Najviše nam je djece bilo od slabije imučnih roditelja. Naš klub je brzo imao puno aktivnih igrača. Imali smo formalni problem. Skoro svi su bili malodobni. Jedva bi nas starijih bilo za popuniti obavezna upravljačka mjesta u klubu. Ovi odrasli rade sve nešto ozbiljno. Postoje propisi i njih se mora poštivati. Koga briga za dobru volju. Na jednoj od škola sam imao problem. Tražili su od mene dizvolu za takav rad od ministartstva. Tu i tamo su se odnekud pojavile izmišljene priče o novcu, a nismo ga imali 'ni u panju'. Oni koji su znali da radimo besplatno sa djecom, svašta su mislili. Bilo je i onih koji su tražili naš interes. Koja nam je korist od takova rada? Njima su očito normalniji i manje negativni svi oni koji sjede po birtijama. U našemu gradu puno je mladih ljudi koji znaju ovu igru. Sada su van aktivnosto većina. Klub postoji i oni se mogu uvijek vratiti. No, ima i obih koji i dalje igraju. Mene je dohvatilo nešto problema. Srozao mi se vid i vrlo slabo vidim. Više ne mogu samostalno voditi rad go-sekcija. Nažalost, uslijed toga zamire takav rad po školama. Zar samo zbog jednoga čovjeka? Zvonko je radio još neko vrijeme po zagrebačkim knjižnicama za mlade. I tamo je stasalo nekoliko solidnih igrača goa. Dva 'čudna' stričeka su dali nešto mladima. Nas pivice nisu zanimale, kao ni isprazni razgovori uz čašicu. Nešto smo uradili. Gledam kako skoro svi gledaju sebi ugoditi. Vječno su nezadovoljni kako ne nalaze prave stvari. Život im prolazi bez većih zadovoljstava. Ja nisam išao tim putem. Ionako sam čudan mnogima. Ne tražim za sebe. Imam ovo tijelo i ovu misao. Oni sami sebi nisu smisao, niti mogu biti. Sami si tako stvaraju nezadovoljstvo. Shvatio sam da je smisao života u zajedništvu. Takovom mi je, u ovakovom društvu, često bilo podmetano. Ne, zbog toga neću biti nesretan. Nije mi potrebno zbog mene, da bi ja imao. Volio sam stvarati i dijeliti sa drugima. Ja nekadašnji akcijaš, koji još i danas nastoji djelovati dobrovoljno ( dobre volje). Dok bude nešto malo za pojesti i negdje za prespavati za mene će biti dobro i imati ću uvjete za sreću. Duša nalazi put sreći i dobroti. Dobro je ne sputavati je. Kako sam stasao kao bloger i duša je ishodila otvaranje ovoga bloga: bloga za dušu. Ona se oglasila gore desno u opisu bloga. Tak je to kao sinteza go-igranja, djelovanja s mladima, duhovnosti, druženja ... bilo. Bilo je i puno prigovora, naročito u privatnom životu. Ostavila me životna suputnica nakon 27 godina zajedništva smatrajući me lošim ocem i slabim suprugom. Čuo sam da je to normalno, kada se toliko radi van kuće. Vjerojatno i jest tako. Ja znam, da su oni kaj su po birtijama i kafićima sjedili, sačuvali svoje obitelji. Želio sam to i ja, ali nitko od mojih nije htio samnom, a ja sam volio ovu divni igru i sanjao kako mnogi je igraju. Sada se nemam pravo žaliti. Radio am što sam mislio da je dobro. Ovo je pomalo već i ispovijed. Prijatelji dragi srdačno vas pozdravlja i voli vaš Mladen ... :) |