Prijatelji moji dragi, mnogi od vas sigurno neznaju da je od ove godine pokrenuto igranje Olimpijada misaonih sportskih igara.
Jučer se vratio kući naš predstavnik u gou, Zoran. Igralo se u gradu Olimpijade ove godine, Pekingu. Tek prve utiske čuo sam jučer telefonski od Zorana, a danas poslije posla idem do njega pregledati hrpu digitaliziranih fotki na kompu, a i čuti ću puno novosti. Upriličiti ćemo odmah i sastanak u vezi aktivnosti u gou na ravni Hrvatske.
Imali smo, kako to kod nas u gou već dugo jest, problema u organiziranju odlaska na Olimpijske igre. Naš savez, ili bolje reči krovna organizacija igrača goa Hrvatske, je Hrvatska Igo Udruga (HIGOU). Ona okuplja igrače goa kod nas. Nemamo klupsku hijerarhiju, mada klubovi postoje. Namjera nam je bila da nekako odmaknemo moguće klupske negativne interese. koji odvode energiju od onoga što je dobro za razvoj goa i igrača kod nas. Na taj načon sami igrači vode sve potrebno i vezi goas. Koliko je to dobro, ujedno i nije. Volimo go, ali nismo prodorni. Nemamo menadžerskih sklonosti, a ni vremena za takove aktivnosti. Go-igrači su pomalo čudni zanesenjaci igrom. Često su u svijetu gdje stvaraju vizije. Čuo sam interesantnu komparaciju od jednoga prijatelja Japanca. Kaže kako tamo kod njega za misaone igre postoji red vrednovanja usporedbom tako da obični radnik odgovara igri poput mahjonga, šefovi su šahisti, a go su direktori i političari. Sad si mislim o nama i nešto kao da ne štima. Ili smo mi slabi igrači goa ili nismo kompatibilni našem sustavu. Bilo kako bilo, imamo puno osnovnih problema.
A sada o problemu za odlazak na Olimpijadu. Nismo članovi Hrvatskog olimpijskog odbora. To nam je odmah veliki minus u svim vidovima eventualnih financiranja. Ustvari od nikuda ne dobivamo niti kinte i nismo u nikakovim planovima. Olimpijada je pred nama, a mi nemamo koga pitati za neku pomoć za odlazak. Sve nam je već ranijih godina rečeno.
Dogovorili smo se da bi morali ići barem sa jednim predstavnikom u gou. Konačno, organizator financira veći dio za jednoga predstavnika, ako je od članice Svijetske Go Federacije, a mi to jesmo. Određen je Zoran.
Otišao je Zoran put Pekinga i evo ga nazad kod kuće. Čujem od njega kako je urađen jedan gaf. Rekoh: 'Kaj smo pak fulali?'
'Ne, mi nego organizator.', kaže on.
'Kaj sad?', pitam ga.
'Nekom greškom morao sam si sam platiti put.', kaže.
Sada si mislim: 'E, jesmo neki. Em nas doma niko ne šmirgla, em sami nismo prodorni, em još i ovak nagrajsamo.'
I onda mi Zoran kratko veli: 'Znaš da ih je iz Bosne došlo u Peking 16-oro'.
Sjetim se odmah kako su sređivali odlazak. Platila im je država. Ćujem da je i srpska ekipa bila u Pekingu.
Danas ću vjerojatno više znati.
Još iz vremena Juge sno mi ovdje znali povući i raditi. Posebno neki bivši akcijaši. Sve je to bio dobrovoljan volonterski rad. Kada je bilo pitanja financija, mi ovdje nismo imali skoro ni kinte. Naučili smo da je lova uvijek negdje drugdje. Eto i danas je isto. Ne odlazi tamo negdje. Pitam se gdje. Jel to pitanje raspodjele?
Da sada ne pričam o vrijednostima igre go. Svijet je prepoznao njenu vrijednost. Tamo je to tzv. olimpijski sport. Možda mi igrači nismo dobri menadžeri. Možda nas mernadžeri sa strane nisu prepoznali.
Volimo ovu lijepu i korisnu igru. Spremni smo raditi na njenoj promidžbi. Imamo lijepih rezultata u radu sa mladima. Odradili smo puno toga, ali volonterski.
Možda moj svijetonazor nije usklađen s današnjim trendovima u svijetu, pa djelujući volonterski onemogućujem pravi pristup u kojem novac prepoznaje interes. Teško je starog konja mjenjati. A di su mlađi? Sam se puno puta to pital. Ma, jesam ja još za nekaj. Mogu nove učiti igrati go; mogu im pričati o mudrostima što ih ova igra nosi; mogu smišljati natjecanja ...
Da, možda jednoga dana i mi pošaljemo ekipu igrača na Olimpijadu.
Sigurno već znate da vas srdačno pozdravlja i voli vaš Mladen ... :)
Post je objavljen 17.10.2008. u 11:39 sati.